Život bez stresa?

Sara Novak

Sažetak

Stres se često smatra nečime što se događa oko nas, a zapravo stres stvaramo mi sâmi, svojim očekivanjima i percepcijom. Pa tako smo navikli govoriti negativno o iskustvu stresa, no važno je istaknuti da postoji i pozitivna vrsta stresa. Tijekom iskustva stresa u mozgu se događaju razne promjene kao i na fiziološkoj razini. Osvještavanjem stresora i našeg ponašanja otkrivamo načine na koje možemo spriječiti produbljivanje stresa i izbjeći dugoročne štetne simptome.

Ključni pojmovi: stres, stresori, frustracija, zaštitni i rizični čimbenici, neuroplastičnost.

Uvod

Stres, stresori i stresiranje

Stres je način na koji se ponašamo prilikom iskustva određene životne frustracije. On nam zapravo služi za vraćanje u ravnotežu. Iako frustracija možda ima negativnu konotaciju, ona ne mora nužno biti takva jer, kada govorimo o stresu, dijelimo ga na pozitivnog i negativnog. Pozitivan stres je ugodno iznenađenje poput lijepog dara ili pak iščekivanje poput vjenčanja dok je negativan onaj u kojem osjećamo neugodne emocije poput tuge ili ljutnje. Pojam cjelokupnog ponašanja odnosi se na misli, akciju, emocije i fiziologiju. Svatko od nas svjesnu kontrolu ima nad mislima i akcijom čime neposredno utječemo na emocije i fiziologiju. Način na koji percipiramo određeni događaj ili osobu, način na koji ih procijenimo (kao povoljnu ili nepovoljnu okolnost) te način na koji se prema njima ponašamo, paralelno stvaraju određenu emociju u osjećaj u tijelu. Tako ne možemo razmišljati negativno i istovremeno osjećati radost niti razmišljati o lijepim stvarima i istovremeno osjećati ljutnju.

Postoje tri glavna izvora stresa: traumatski događaji, nedavne životne prekretnice i svakodnevne promjene.

Iz ovoga dolazimo do, mogli bismo reći, jednadžbe za stres koja glasi: očekivanja – percepcija = frustracija. Očekivanjem nečega što se razlikuje od onoga što vidimo dovodimo se u frustraciju odnosno stresiramo. Drugim riječima, nemoguće je ukinuti očekivanja, no moguće ih je osvijestiti i mijenjati. Tako dolazimo do pojma dodane vrijednosti: osvještavanjem realnosti i naše pridodane vrijednosti istome, manje ćemo stresirati. Nije isto primijetiti određenu nepovoljnu situaciju i odlučiti poduzeti korak kojim ćemo nešto dobiti za sebe ili od te nepovoljne situacije unaprijed zamisliti negativan scenarij koji se još nije niti će se možda dogoditi.

Središnji dio

Što se događa u mozgu?

Spomenuli smo izvore stresa. Svakodnevne brige su mali događaji koji mogu biti kronični i ponavljajući i baš zbog toga prelaze u dugoročni stres koji izaziva različite simptome nepovoljne za naše svakodnevno funkcioniranje (glavobolja, križobolja, nesanica, pojačana potreba za alkoholom ili cigaretama i slično). Zašto je dugoročni stres zapravo nepovoljan? Dugoročnim stresom nadbubrežna žlijezda pojačano luči kortizol koji uništava sinaptičke veze među neuronima pa se prefrontalni korteks smanjuje (a on zadužen za koncentraciju, donošenje odluka, prosuđivanje i interakciju). Nadalje, rastom kortizola smanjuje se broj ćelija u hipokampusu što znači da teže učimo i pamtimo.

Slika 1. Mozak

Kako onda smanjiti stres?

Istaknuli smo da je stres nemoguće izbjeći i zapravo nam on ponekad itekako služi, npr. za bijeg ili brzu reakciju na opasnost. Problem nastaje kada stres postane toliko opterećujući da ne možemo obavljati svakodnevne zadatke te uništavanjem odnosa koje imamo.

Najprije osvijestimo rizične čimbenike u vlastitom životu poput (1) nerealnih očekivanja od drugih, ali i od sebe (vjerujemo da možemo ispuniti tuđa očekivanja od nas ili da možemo realizirati što smo planirali), (2) dodane vrijednosti, (3) slabe povezanosti s drugima što sa sobom dovodi manje životnih uloga te manjak životnog zadovoljstva i realizacije na različitim životnim područjima te (4) osobnog doživljaja neuspjeha. Zaštitni čimbenici bi bili: (1) otpornost, (2) kontrola emocija, (3) mentalni uvid, (4) tehnike opuštanja, (5) kvalitetan san, (6) rekreacija, (7) vještine rješavanja problema ili (8) bliski odnosi. Ukoliko rizičnih čimbenika ima manje nego zaštitnih, veća je vjerojatnost za iskustvo dugoročnog stresiranja te razvijanje određene simptomatologije.

Dobra vijest – neuroplastičnost

Ono što je potrebno osvijestiti, a dio je spomenutog mentalnog uvida, jest da naš mozak radi kao na autopilotu; neprestano odlazi u prošlost ili budućnost, „traži“ probleme, prosuđuje, ocjenjuje i „lijepi“ se za negativno. Sve navedeno poprilično iscrpljuje i, ukoliko se ne osvještava, dovodi do sagorijevanja. Zato je potrebno učiti nove obrasce ponašanja ili usvajati tehnike koje nam mogu pomoći u bržem osvještavanju stresa te oporavku od istog. Za to je potrebno vrijeme jer se navike ne usvajaju lako. Potrebno je mnogo ponavljanja i svakodnevne ustrajnosti. Neuroplastičnost je sposobnost mozga da se doživotno mijenja. Time se stvaraju nove veze među neuronima što dovodi do obnavljanja mentalnih funkcija te povećanja hipokampusa. Osvještavanjem korisnih misli, sadašnjeg trenutka i ono čime trenutno raspolažemo radimo na stvaranju novih obrazaca ponašanja koji će nas dugoročno dovesti do većeg životnog zadovoljstva i produktivnosti.

Pogledajte videozapis.

Zaključak

Stres je nemoguće izbjeći. Ono što je u našoj kontroli su naša očekivanja i percepcija svijeta oko nas. Dugoročni stres nas dovodi do nezadovoljstva i razvoja simptomatologije koja nam uvelike može otežati svakodnevno funkcioniranje. Kako bismo smanjili razinu stresa, potrebno je osvijestiti realnost i napraviti samoprocjenu postojećih rizičnih i zaštitnih čimbenika u našem životu. Tehnike nam uvelike mogu pomoću u razvijanju navika koje će nam pomoći u boljem svakodnevnom funkcioniranju.

Literatura

1. Glasser, W. (2001). Realitetna terapija u primjeni. Zagreb: Alineja d.o.o.
2. Siegel, D. J. (2017). Mentalni uvid. Zagreb: Algoritam