Pripadnost pružatelja DSP

– dodatna stručna pomoć matičnim ustanovama

Barbara Vindiš Bratušek

Sažetak

Članak govori o osjećaju pripadnosti pružatelja dodatne stručne pomoći matičnim ustanovama. Prikazana je priroda posla pružatelja dodatne stručne pomoći u kontekstu zakonske osnove, odgovarajući stručni kadar i glavne karakteristike rada pružatelja dodatne stručne pomoći. Detaljnije definiramo element zadovoljstva i posljedično aspekt pripadnosti organizaciji. Empirijski je istražena pripadnost pružatelja dodatne stručne pomoći matičnim ustanovama. Rezultati provedenog istraživanja pokazali su da pružatelji dodatne stručne pomoći općenito osjećaju pripadnost matičnoj ustanovi.

Ključne riječi: pružatelji, dodatna stručna pomoć, pripadnost, matične ustanove.

Abstract

The article is about additional professional assistance providers’ sense of belonging to parent institutions. It introduces the way of how providers of additional professional assistance actually work, the legal basis, appropriate professional staff and main characteristics of additional professional assistance providers’ work. The element of satisfaction and consequently the aspect of belonging to an organization are further detailed. An empirical research was carried out to determine additional professional assistance providers’ level of belonging to their parent institutions. The results showed that additional professional assistance providers’ level of belonging to their parent institutions is generally high.

Key words: providers, additional professional assistance, belonging, parent institutions.

1. Uvod

Za svaku organizaciju u modernom vremenu bitan je protok informacija među zaposlenicima, bitni tijek svih elemenata koji su uvjet za rad organizacije. Da organizacija radi kvalitetno ovisi o uvjetima rada, menadžmentu, zaposlenicima i dobrima (materijalnim ili drugog podrijetla), koji su temelj rada. Sve je to preduvjet za kvalitetan rad djelatnika.

Pripadnost pojedinca može se tumačiti kao identifikaciju pojedinca s nečim, kao poistovjećivanje s nečim.

Dodatna stručna pomoć (u daljnjem tekstu DSP) za djecu s posebnim potrebama (u daljnjem tekstu DPP), koja su uključena u redovite programe škole i vrtića, prisutna je u Sloveniji već gotovo dvadeset godina. Na temelju niza zakonskih promjena i novina u području obrazovanja, ono se na različite načine provodi u praksi (Krek i Metljak, 2011.; Opara, 2015.). Pružatelji DSP su trenutno različitih profila, bilo profesionalci koji su zaposleni unutar većine škola i vrtića, ali je vrlo česta pojava da zaposleni u školama, ustanovama provode prilagođene obrazovne programe i nude usluge DSP većinskim školama i vrtićima (Roškar, 2017.). Ova raznolikost poslova i sve veća potreba za DSP uslugama daju takvim profesijama poseban pečat.

Pripadnost zaposlenika je višedimenzionalni konstrukt koji se odnosi na identifikaciju pojedinca s misijom organizacije i radnom etikom. To je izražen osjećaj pojedinca da pripada organizaciji i svom timu, da želi pomoći zaposlenicima u organizaciji, da podržava svog vođu, djeluje u skladu s radnom etikom, zalaže se za kolektivno dobro, ne napuštati organizaciju u krizi, te da mu je čast što radi svoj posao, širi dobar glas o svojoj organizaciji i slično (Mihalič, 2008.).

2. Karakteristike rada pružatelja dodatne stručne pomoći

Danas se DSP provodi u onim ustanovama koje provode programe s prilagođenom provedbom i DSP na razini predškolskog odgoja, osnovnog i srednjeg obrazovanja.

DSP se u navedenim programima može implementirati kao pomoć za prevladavanje nedostataka, kao pomoć u učenju i kao savjetodavna usluga (ZUOPP-1, 2011). DPP koja su uključena u program za predškolsku djecu s prilagođenom provedbom i DSP, dobivaju DSP za prevladavanje nedostataka, prepreka odnosno smetnji. Na razini osnovnog obrazovanja za učenike koji su usmjereni i imaju pravo na DSP, ona se može osigurati kako za prevladavanje nedostataka od strane kvalificiranih stručnjaka, tako i kao pomoć u učenju koju pružaju učitelji (Pravilnik o dodatnoj stručnoj i fizičkoj pomoći).za djecu s posebnim potrebama, 2013.). Pomoć u prevladavanju nedostataka, prepreka i smetnji uključuje pristupe reedukaciji, kompenzaciji i rehabilitaciji u užem smislu. Pomoć u učenju, s druge strane, značajno nadopunjuje pomoć u prevladavanju nedostataka, prepreka odn. smetnji. DPP (djeca s posebnim potrebama) pomaže u stjecanju znanja navedenih u kurikulumu i tako uključuje pomoć u razumijevanju sadržaja (Opara, 2015.)

Međutim, DSP kao pomoć u prevladavanju nedostataka i na primarnoj i na predškolskoj razini može se implementirati na različite načine, ovisno o potrebama i karakteristikama DPP: pojedinačno ili u grupama u razredu ili izvan razreda.

DSP se u pravilu provodi na tjednoj bazi, osim u slučajevima kada se zaključi da je za dijete logičnije pružiti pomoć u sažetom obliku ili ako njegove potrebe potvrđuju provedbu u sažetom obliku. DSP se provodi tijekom boravka djeteta u vrtiću odnosno školi (ibid.).

Različita istraživanja (Caf, 2015; Kobolt i Rapuš-Pavel, 2010; Vršnik, 2005; Schmidt, 2001. u Vršnik Perše, 2016.) pokazuju da su najčešći praktičari DSP defektolozi i specijalni i rehabilitacijski pedagozi, kao i učitelji i savjetnici. Kogovšek i njegovi suradnici (2009., u Vršnik Perše, 2016.) također smatraju da, s druge strane, postoji nedostatak surdo-pedagoga kao DSP pružatelja usluga za rad s gluhima i nagluhim osobama.

2.1. Zadaci pružatelja dodatne stručne pomoći

Zadaće pružatelja DSP detaljnije definira M. Končar (1997.). DSP pružatelji u svom radu obavljaju sljedeće zadatke:

Izravan rad s djecom
U tom kontekstu pružatelji DSP provode evidentiranje djece s teškoćama u razvoju i učenju. To potom vodi do procesa formiranja dijagnostičke procjene pojedinog djeteta, što je kasnije i temelj za izradu individualiziranog programa pomoći dotičnom djetetu.

Suradnja s učiteljima i drugim stručnjacima u školi i vrtiću
Za provedbu kvalitetnog procesa pomoći DPP od suštinske važnosti je dobra timski suradnja s učiteljima koji podučavaju dijete i s drugim stručnjacima ustanove u kojoj se dijete obrazuje.

Suradnja s roditeljima
Suradnja s roditeljima ima različite oblike, od početnog upoznavanja roditelja s djetetovim poteškoćama, do dobivanja suglasnosti za rad s djetetom i potonjeg rada, pri čemu su roditelji ti koji imaju vrlo kvalitetan i važan skup informacija o djetetu, njegovom funkcioniranju u domaćem okruženju, te s tim informacijama olakšavaju pružateljima DSP proces provedbe pomoći.

Suradnja s drugim stručnim radnicima i stručnim ustanovama
Pružatelji DSP u svom radu kontinuirano surađuju s drugim stručnjacima i stručnim ustanovama, čija je svrha dobivanje ili pružanje informacija o djetetu s kojim provode DSP. Pružatelji DSP se često povezuju s drugim vrtićima i školama koje još nemaju određene oblike pomoći ili imaju manje iskustva. Također, suradnja pružatelja DSP odvija se s vanjskim ustanovama i stručnjacima, koji su uključeni u djetetov razvoj (centri za autizam, centri za korekciju govora, suradnja s centrom za socijalni rad i dr.)

Sudjelovanje u aktivnostima u matičnoj ustanovi
Mnogi od njihovih zadataka odnose se na obveze koje imaju prema matičnim ustanovama, odnosno ustanovama u kojima su zaposleni. Pružatelji DSP sudjeluju u svim aktivnostima u matičnoj ustanovi, što uključuje angažiranje i sudjelovanje na redovitim, pedagoškim i edukativnim skupovima, stručnim aktivima, sudjelovanje u pedagoškoj komisiji, popisnim komisijama i drugu suradnju prema potrebi uprave.

Vođenje dokumentacije
Pružatelji DSP u svom radu vode opsežnu dokumentaciju koja uključuje sljedeće elemente: raspored provedbe DSP za predmetnog učenika, vođenje individualne mape za dijete, nastavnu pripremu, izradu individualiziranog programa za dijete, vođenje evidencije o oblicima suradnje s učiteljima i drugim stručnjaci koji rade s djetetom. Na polugodištu i na kraju školske godine sastavljaju izvješće o radu s djetetom koje obuhvaća ostvarenje zacrtanih ciljeva i djetetov napredak. Na početku školske godine temelj rada pružatelja DSP je godišnji program rada kojemu na kraju školske godine dodaju i njegovu realizaciju. Vođenje dokumentacije također uključuje kontinuirano vođenje dnevnika DSP.

Ostali zadaci pružatelja DSP
Ostali zadaci pružatelja DSP uključuju također uređenje prostornih uvjeta za provedbu DSP, suradnju s roditeljima djece koja su nekada imala DSP, ako dijete ponovo ima poteškoća, suradnju s učiteljima na predmetnoj razini oko oblika pomoći itd.

Usavršavanje i obrazovanje
To može uključivati kontinuirano stručno usavršavanje, praćenje novina u određenom području rada pružatelja DSP u teoriji i praksi, kao i praćenje inovacija u području teorije i prakse drugih srodnih znanosti.

3. Problematika rada pružatelja dodatne stručne pomoći

Istraživanje N. Ajdišek i suradnica (2009.) pokazuje probleme pružatelja DSP u odnosu prema učiteljima. Mnogi učitelji vrlo malo koriste iskustveno učenje, ne znaju učenicima pružiti informacije o tome kako učiti, rijetko koriste informacijsku i komunikacijsku tehnologiju. Potonje je od suštinskog značaja u učenju kod DPP.

Kverh (2003) definira širok raspon radnih zadataka koje je proučavala na uzorku specijalnih pedagoga i možemo ih generalizirati na sve stručne profile pružatelja DSP. Autorica ističe činjenicu da rad pružatelja DSP ne obuhvaća samo neposredan rad s DPP. Osim izravne provedbe DSP, velik dio njihovih obveza i dalje se odnosi na matičnu ustanovu. Osim izravnog rada s DPP, pružatelji DSP sudjeluju na pedagoškim skupovima i aktivima na lokacijama gdje rade te u matičnoj ustanovi. Također sudjeluju na timskim sastancima, konzultacijama i roditeljskim sastancima na radnim lokacijama, kao i na radionicama za roditelje, razgovorima i savjetovanjima za stručne radnike, na radnim lokacijama te u matičnoj ustanovi.

Još uvijek je značajan udio pružatelja DSP koji nemaju riješeno prostorno pitanje u svom radu na lokacijama na kojima obavljaju posao, što je bitna komponenta njihovog rada (Sonjak, 1998.).

Broj lokacija također je veliki problem prirode posla. Većina pružatelja DSP rad izvodi na dvije lokacije, ali iznenađuje i određeni udio onih koji rad izvode na više od tri lokacije (Sonjak, 1998.; Hamler, 2018.). M. Končar (1997) također nalazi da se sve više pružatelja DSP suočava s činjenicom da imaju previše lokacija (škola i vrtića u kojima obavljaju posao) i djece.

Osim toga, istraživanje je pokazalo da pružatelji DSP sa stajališta organizacije imaju poteškoća u radu u dvije škole u jednom danu, usklađivanju rasporeda, donošenju didaktičkog materijala, manjku vremena za koordiniran rad s učiteljima (Končar, 1997.)

M. Hamler (2018) u svom istraživanju na uzorku specijalnih i rehabilitacijskih pedagoga, koji rade u dječjim vrtićima, utvrđuje da se oni susreću s problemima organizacije vremena, koji uključuju premalo vremena za komunikaciju s odgajateljima i radnicima te prenošenje informacija roditeljima.

Pružatelji DSP, čije su matične ustanove zavodi, OŠPP, u većini vrtića i škola, često koriste vlastiti prijevoz za potrebe prijevoza (Hamler, 2018.). Obavljanje rada na više lokacija znači češće vožnje automobilom. Kao rezultat, to znači manje vremena za uređivanje priprema i druge pedagoške dokumentacije.

Uvjeti za napredovanje u zvanja također su čest razlog nezadovoljstva pružatelja DSP. Izvođači DSP, koji rade na više lokacija, manje su uključeni u pojedinačne kolektive, aktivnosti, projekte, imaju manje mogućnosti upravljanja interesnim aktivnostima na lokacijama ili u matičnoj ustanovi. Ti elementi igraju važnu ulogu u napredovanju do titula, posebno do viših titula (savjetnik).

4. Vrste pripadnosti

Meyer i Allenova 1997) definiraju tri vrste pripadnosti:

1. Afektivna pripadnost

Kod afektivne odn. emocionalne pripadnosti pojedinci ostaju u organizaciji jer to žele. Predanost organizaciji temelji se na želji pojedinaca, pojedinac želi održati odnos s tvrtkom, jer se identificira s tvrtkom/organizacijom ili gaji pozitivne osjećaje prema njoj.

2. Kalkulativna pripadnost

Kalkulativnu odn. instrumentalnu pripadnost, koja proizlazi iz pristupa razmjene, karakterizira ostanak zaposlenika u organizaciji jer nemaju boljeg izbora. Pripadnost se temelji na nužnosti, pojedinac nema bolju alternativu (Podnar, 2011.).

3. Normativna pripadnost

Wiener (1982, u Podnar, 2011.) ističe treću vrstu pripadnosti, odnosno normativnu, koja osim identificiranja koristi i uključuje etičke norme, moralne standarde pojedinca. Pripadnost pojedinca organizaciji proizlazi iz moralne obveze pojedinca, osjećaja dužnosti i odgovornosti prema pojedincu. Pojedinac ostaje u organizaciji jer se osjeća moralno obveznim.

5. Istraživanje

Istraživanje smo fokusirali na proučavanje osjećaja pripadnosti pružatelja usluga DSP matičnim ustanovama. Željeli smo istražiti čimbenike koji bitno utječu na osjećaj pripadnosti, razinu i vrstu pripadnosti te moguće razlike između pružatelja DSP prema godinama radnog staža, broju lokacija na kojima rade te prema vrsti odgojno-obrazovne ustanove (škola, vrtić) gdje obavljaju poslove.

Istraživanjem su obuhvaćeni pružatelji DSP koji provode DSP u odgojno-obrazovnim ustanovama s prilagođenom provedbom i DSP, zaposlenici u školama, centrima ili ustanovama koji provode prilagođene obrazovne programe i obrazovne programe s prilagođenom provedbom i DSP.

U sklopu istraživanja došli smo do sljedećih spoznaja:

1. Pružatelji usluga DSP pokazali su osjećaj pripadnosti matičnoj ustanovi.

Pružatelji pokazuju prilično visoku razinu opće pripadnosti, kako smo to nazvali u anketi. Pokazalo se da pružatelji DSP vjeruju u uspjeh ustanove koja ih zapošljava, ponosni su što rade u takvoj ustanovi, smatraju da je ustanova na dobrom glasu. Postoji i spremnost da se uloži trud u uspjeh matične ustanove. Pružatelji usluga DSP igraju važnu ulogu u vođenju i suradnji, jer kao suradnici pokazuju sklonosti dobroj suradnji s upravom i suradnicima te međusobnom pomaganju vodstvu i suradnicima u rješavanju svakodnevnih radnih pitanja. Na temelju potonjeg ne iznenađuju daljnji rezultati koji upućuju na to da pružatelje DSP u prosjeku ne karakterizira instrumentalna i normativna pripadnost.

Grafikon 1. Prosječne vrijednosti (M) suglasnosti DSP pružatelja s tvrdnjama o općoj razini pripadnosti

Pružatelji usluga DSP ne inzistiraju na određenoj ustanovi zbog materijalnih i drugih pogodnosti i prednosti koje im taj posao nudi, niti na ustanovama koje ih zapošljavaju iz osjećaja moralne odgovornosti i dužnosti. Rezultati su nam pokazali da pružatelji usluga DSP u matičnim ustanovama ostaju zaposleni jer to žele. Prikazan je njihov ponos na matičnu ustanovu i emocionalna privrženost. Pružatelji DSP svjesni su važnosti dobrog stanja ustanove pa su spremni uložiti trud u postizanju njezinog uspjeha.

Pružatelji DSP iskazuju zadovoljstvo radom u matičnoj ustanovi, te pozitivno ocjenjuju odnose sa suradnicima i s vodstvom. Prisutna je želja za nastavkom rada u dosadašnjoj matičnoj ustanovi.

2. U sklopu istraživanja došli smo do zaključka da se među pružateljima usluga DSP iskazuju različite vrste pripadnosti.

Pružatelji DSP su se najviše složili s tvrdnjama o općoj razini pripadnosti. Rezultati istraživanja pokazali su da među pružateljima DSP prevladava emocionalna pripadnost matičnoj ustanovi. Ovi rezultati nas nisu iznenadili u usporedbi s prvim dobivenim rezultatima, jer smo već u prvom pitanju vidjeli da se među pružateljima DSP ističe emocionalna pripadnost matičnoj ustanovi. U odnosu na materijalne i druge beneficije zaposlenika, među pružateljima DSP prevladava privrženost matičnoj ustanovi i zadovoljstvo poslom. Za razliku od materijalne koristi ili osjećaja dužnosti prema matičnoj ustanovi, pružatelji DSP inzistiraju na zapošljavanju svojom voljom, jer to žele i jer je to plod njihovih želja. Tome vjerojatno pridonosi i odnos matične ustanove prema njima, gdje se pokazuju pozitivni elementi toga. Odnos matične ustanove prema pružateljima DSP najviše se očituje u pozitivnim odnosima sa suradnicima i vodstvom, ravnopravnoj komunikaciji s poštovanjem, aktivnoj ulozi u ustanovi, pozitivnoj klimi u matičnoj ustanovi i podršci pružateljima DSP od strane nje. Ove rezultate dodatno potvrđuje detaljnija analiza između pojedinih vrsta pripadnosti. Pokazalo se visoko slaganje s tvrdnjama koje se odnose na opću razinu pripadnosti i emocionalne pripadnosti u odnosu na druge vrste pripadnosti, jer emocionalna pripadnost i razina slaganja s općom razinom pripadnosti uvijek prevladava nad normativnom ili instrumentalnom vrstom pripadnosti.

Grafikon 2. Prosječne vrijednosti (M) dogovora DSP pružatelja usluga s pojedinim vrstama pripadnosti

3. U istraživanju smo također otkrili da oni pružatelji usluga DSP s najdužim radnim stažom (21 godinu i više) imaju najviši prosječni rang kod tvrdnji koje se odnose na opću razinu pripadnosti i da pružatelji usluga DSP s najmanjim radnim stažom imaju najviši prosječni rang za ostale tri vrste pripadnosti – emocionalna, instrumentalna i normativna pripadnost. Nažalost, nemamo dovoljno dokaza da bismo mogli govoriti o statistički značajnim razlikama između pojedinih vrsta pripadnosti prema godinama radnog staža, jer su se one pokazale samo u kontekstu opće razine pripadnosti.

Grafikon 3. Usporedba prosječnih rangova (MR) vrsta pripadnosti DSP pružatelja usluga prema godinama radnog staža

4. Slično smo utvrdili kod hipoteze, gdje smo provjerili postoje li statistički značajne razlike između ponuđača DSP u smislu pripadnosti matičnoj ustanovi, ovisno o tome izvode li rad na jednoj ili više lokacija. U sva četiri tipa pripadnosti iskazani su viši prosječni rangovi za one pružatelje DSP koji rade samo u jednoj školi ili vrtiću nego za one koji rad obavljaju na više lokacija, ali opet ne možemo govoriti o prisutnim statistički značajnim razlikama.

Grafikon 4. Usporedba prosječnih rangova (MR) pripadnosti DSP pružatelja prema broju lokacija rada

5. Također smatramo da nema razlike između pružatelja DSP u osjećaju pripadnosti matičnoj ustanovi, ovisno o tome obavljaju li posao u vrtiću ili školi. Iz rezultata prosječnih rangova, među pružateljima DSP koji rade samo u vrtiću ili samo u školi, pokazuje se vrlo slična pripadnost matičnoj ustanovi. Nešto veća emocionalna pripadnost pokazuje se kod pružatelja DSP koji rade u dječjim vrtićima, ali ti rezultati ne pokazuju statistički značajne razlike.

Grafikon 5. Usporedba prosječnih rangova (MR) pripadnosti pružatelja DSP prema mjestu rada (vrtić, škola)

Kao što primjećujemo, pružatelji usluga DSP općenito osjećaju pripadnost svojim matičnim ustanovama. Čimbenici (radni vijek, rad na više lokacija, rad na različitim odgojno-obrazovnim razinama), za što smo pretpostavili da bi mogli utjecati, nemaju utjecaja. S vidika vrste pripadnosti, među pružateljima DSP ističe se emocionalna pripadnost matičnoj ustanovi. Pripadnost ima mnoge pozitivne posljedice za organizaciju. Među najistraženijim posljedicama su smanjenje izostanaka, veća produktivnost, opstanak u tvrtki, odgovorno ponašanje na poslu i veće zadovoljstvo zaposlenika. Najveći utjecaj na navedene posljedice ima emocionalna pripadnost, koja je potom najpoželjnija vrsta pripadnosti (Podnar, 2006.).

6. Zaključak

Moderno vrijeme je vrijeme brzih promjena, vrijeme koje od pojedinaca i organizacija očekuje da se stalno prilagođavaju i teže ka sve boljim rezultatima. Unutar pojedine organizacije ključna karika u postizanju kvalitete su njezini zaposlenici koji su izvor konkurentske prednosti. Uspješna može biti samo organizacija koja je svjesna važnosti svojih zaposlenika, njihovog zadovoljstva poslom. Zaposlenici koji su zadovoljni svojim radom i koji su svjesni svoje profesionalne odgovornosti bit će spremni svojim znanjem i iskustvom doprinijeti uspjehu organizacije. Uspjehu organizacije težit će prvenstveno pojedinci koji posao obavljaju s adekvatnom odgovornošću, koji su mu predani, imaju pozitivno mišljenje o organizaciji, brinu o organizaciji i pokazuju želju za postizanjem ciljeva organizacije koja ih zapošljava. Potonje karakteristike su karakteristike zaposlenika koji pripadaju organizaciji koja ih zapošljava.

Organizacije koje su svjesne svog intelektualnog kapitala lakše se nose s kriznim ustanovama. Mnoge ustanove određuju važnost svojih zaposlenika, njihovo zadovoljstvo poslom i eventualno posljedičnu pripadnost ustanovi u kojoj rade. Rezultati su često pokazali da su zadovoljni i eventualno pripadajući zaposlenici često razlog uspješnog razvoja i rada ustanove (Podnar, 2006.).

Pripadnost zaposlenika, kao što smo već utvrdili kroz magistarski rad, vrlo je kompleksan čimbenik. Nažalost, razlozi zbog kojih netko pripada, bilo manje ili više, ne mogu se precizno definirati. Ne samo da pripadnost ovisi o nizu čimbenika koji se odnose kako na ustanovu u kojoj je pojedinac zaposlen, tako i na samog zaposlenika. Na osjećaj pripadnosti tako utječu različiti čimbenici o kojima ovisi rad pojedinca, uvjeti rada, potrebe i očekivanja zaposlenika. Ne treba zanemariti ni mogućnost razvoja profesionalnih kompetencija, kao ni odnos zaposlenika i vodstva.

7. Literatura

1. Ajdišek, N., Kalin, J., Pečjak, S., Peklaj, C., Puklek Levpušček, M. i Valentič Zuljan, M. (2009). Učiteljske kompetence in doseganje vzgojno-izobraževalnih ciljev v šoli. Ljubljana: Znanstveno raziskovalni inštitut Filozofske fakultete.
2. Hamler, M. (2018). Problematika mobilnih specialnih pedagogov v vrtcih v Pomurju (Magistrsko delo). Univerza v Ljubljani, Pedagoška fakulteta, Ljubljana.
3. Končar, M. (1997). Učenci s težavami v razvoju in pri učenju v osnovni šoli: vodnik za specialne pedagoge, ki delajo z učenci s težavami v razvoju in pri učenju v osnovni šoli. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
4. Krek, J. i Metljak, M. (ur.). (2011). Bela knjiga o vzgoji in izobraževanju v Republiki Sloveniji. Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport.
5. Kverh, G. (2003). Sodelovanja učitelja in mobilnega specialnega pedagoga. Defektologica slovenica, 11(1), 58–70.
6. Meyer, P. J. in Allen, N. (1997). Commitment in the Workplace: Theory, Research and Application. Thousand Oaks: Sage publications.
7. Mihalič, R. (2008). Povečajmo zadovoljstvo in pripadnost zaposlenih: praktični nasveti, metodologija, interni akti in model usposabljanja za upravljanje in merjenje zadovoljstva in pripadnosti zaposlenih, z ukrepi za večje zadovoljstvo pri delu in pripadnost organizaciji. Škofja Loka: Mihalič i Partner
8. Opara. B. (2015). Dodatna strokovna pomoč in prilagoditve: pri vzgoji in izobraževanju otrok s posebnimi potrebami. Ljubljana: Centerkontura.
9. Podnar, K. (2011). Korporativno komuniciranje. Fakulteta za družbene vede: Ljubljana.
10. Pravilnik o dodatni strokovni in fizični pomoči za otroke s posebnimi potrebami (2013). Uradni list RS, št. 88/13. (26.8.2021). Preuzeto sa http://www.pisrs.si/Pis.web/pregledPredpisa?id=PRAV11835
11. Roškar, K. (2017). Analiza prostorskih in materialnih pogojev za izvajanja dodatne strokovne pomoči v vrtcih (Magistrski rad). Univerza v Ljubljani, Pedagoška fakulteta, Ljubljana.
12. Sonjak, M. (1998). Vloga, pomen in pogoji dela mobilnega specialnega pedagoga na redni osnovni šoli. Sodobna pedagogika, 115(3), 322–336.
13. Vršnik Perše, T. (2016). Evalvacija različnih oblik dodatne strokovne pomoči, ki je otrokom dodeljena v skladu z Zakonom o usmerjanju otrok s posebnimi potrebami. Maribor: Pedagoška fakulteta.
14. Zakon o usmerjanju otrok s posebnimi potrebami (ZUOPP-1). (2011). Uradni list RS, št. 58/2011. (12.7.2021). Preuzeto sa http://pisrs.si/Pis.web/pregledPredpisa?id=ZAKO5896