Važnost igre za razvoj djece

petra_steiner

Petra Steiner

Sažetak

Igra je djetetov najvažniji i svakodnevni zadatak koji mu omogućuje da razvije svoje potencijale. Pri tome je ključno poticajno okruženje, inače potiskujemo i sprječavamo njegov normalan integrirani razvoj. Igra je aktivnost koja se odvija u obitelji, vrtiću, školi, u dvorištu, a izvode je i gradska i seoska djeca. Igru znamo otkad postoji čovječanstvo. Razlikuje se od svih ostalih aktivnosti. Igra uključuje samopotvrđivanje i samospoznaju, sebe u užem i širem društvenom okruženju. Način igre uvelike ovisi o dobi djeteta odnosno njezine razvojne faze kao i od gadgeta koji donekle definiraju sadržaj igre. Kada govorimo o igri kao jednoj od prevladavajućih dječjih aktivnosti u predškolskom razdoblju, ne možemo zanemariti sportske i druga pomagala, koja često određuju prirodu i sadržaj igre te utječu na njezin tijek. Jer igra je odraz djetetove buntovne potrage, znatiželje, dijete se ne samo zadovoljava već postojećim idejama u igri, već traži nove načine da je obogati, te nas tako potiče da pravila igre više puta prilagođavamo nepredviđenim okolnostima. Dječja igra izvor je raznih ideja i mogućnosti koje vjerojatno nikada nećemo iscrpiti.

Ključne riječi: okruženje, razvoj djeteta, slobodna igra, roditelji.

Uvod

Dijete u igri stječe nova iskustva i znanja te kroz nju razvija sposobnosti i vještine u svim područjima razvoja (kognitivni, emocionalni, fizički, društveni i osobni). Budući da igra utječe i na razvoj djetetove inteligencije također na njegov tjelesni rast, iznimno je važno biti odgajatelji i pomagači odgajatelji su svjesni važnosti slobodne igre i njezine prisutnosti kod djeteta svaki dan. Kroz igru ​​dijete upoznaje vršnjake te se tako uči toleranciji i stječe osjećaj međusobne suradnje, osim što razvija svoje mišljenje te uči samostalno rješavati probleme ili sukobe. Dijete također ima priliku emocionalno izražavanje prema određenim sadržajima ili vršnjacima. Socijalizacija djece počinje vrlo rano, najprije uključivanjem roditelja kao primarnog čimbenika djetetova života. Kasnije se mijenja uloga roditelja i vršnjaka, vršnjaci preuzimaju primarnu ulogu u socijalizaciji pojedinca. Pritom je igra važno sredstvo socijalizacije, jer postupno navikava dijete na svakodnevni život. Također, mijenja se smisao i način igre s razvojem djeteta, od jednostavne igre s malo usmjerenja do zahtjevnijih oblika igara s dodanim pravilima. Postavljanje i oblikovanje pravila igre među vršnjacima također su važan čimbenik u socijalizaciji pojedinca. Pritom ne treba zanemariti ni psihološku komponentu igre koja utječe na percepciju, prihvaćanje i učenje djetetovog odgovora na različite situacije tijekom igre te razvoj kognitivnih sposobnosti prema različitim razinama težine igre. Igra u prirodnom okruženju iznimno je važna, jer pomaže jačanju imunološkog sustava te tjelesnom i motoričkom razvoju djeteta. Istraživači proučavaju razvoj djece s dva temeljna istraživanja prilazi. Riječ je o pristupu koji uključuje prikupljanje podataka od sudionika različitih dobnih skupina otprilike u isto vrijeme i longitudinalnog pristupa koji nam je dat omogućuje izravnu procjenu dobnih ili razvojnih promjena. Različite aspekte djetetova razvoja procjenjujemo standardiziranim razvojnim vage koje imaju odgovarajuće mjerne karakteristike, što znači da pružaju valjana, pouzdana i objektivna mjera razvoja djeteta (Marjanovič Umek i Fekonja Peklaj, 2008).

Središnji dio

Igra je nepresušan izvor uvijek novih saznanja o razvoju i iskustvu djeteta i život, pa se nikad dovoljno ne naglašava koliko je važan za razvoj djetetova osobnost i njegov kreativni stav prema životu i okolini. Igra kao vrsta aktivnosti najprikladnija je djetetovoj prirodi i osnovna zakonitosti njegova razvoja; u najvećoj mjeri osigurava ujednačenost između motorički, kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj (Videmšek, Šiler, Fišer,2002).

Slobodna igra iznimno je važna za svestrani razvoj djece i to moramo činiti i stručnjaci i roditelji dobro znaju. Vrijeme u kojem dijete provodi slobodna igra, igra važnu ulogu u razvoju samostalnosti, samo pouzdanja, kognitivne sposobnosti, maštu i kreativnost te upravljanje stresom. Dijete koje provodi više vremena u prirodi, uz slobodnu igru ​​i spontane aktivnosti, ima bolje razvijene izvršne funkcije. Slobodna igra je prirodan način za djecu učenje. U igri u kojoj odrasli nisu prisutni, dijete ima više kontrole i lakše mu je tvrdi. U ovom slučaju on sam odlučuje, sam rješava probleme, stvara i poštuje pravila. Igra je proces u kojem dijete uživa, pa se podrazumijeva. Igra odvija se u vremenu i prostoru po našem vlastitom izboru, stvarajući tako zajedničke društvene veze. Igra nije niti specijalizirana, definirana, planirana aktivnost orijentiran prema rezultatu. Ali naprotiv, igra je jednostavna, višenamjenska, spontano i iznutra motivirano, proizašlo iz potreba samog djeteta i kao takvog najbolje odgovara zakonima razvoja djeteta. Dijete ulazi u igru svojevoljno, jer mu igra daje osjećaj sigurnosti i ugode, pa se voli uplitati u igru ​​i tako je samo organizirati. Igra je za dijete vrlo vrijedna zbog samog procesa igranja, jer je može kreirati izravno prema vlastitoj želji (Rajić, 2015.). Također omogućuje djeci istraživanje društvenih uloga i priprema ih za aktivno uključivanje u obiteljski i društveni život. Kada djeca iskuse kako je biti netko drugi (mama, tata), na taj način počinju trenirati sposobnost gledanja svijeta tuđim očima. Takvo igranje uloga predstavlja važan razvojni korak na putu zrelog društvenog ponašanja. Istraživanja pokazuju da slobodna, nestrukturirana, maštovita igra pridonosi razvoju jezika i sposobnosti usredotočenosti. Dječja igra ima više značenja. Omogućuje djetetu da shvati vrijednost moralnih vrijednosti. U kontaktu s drugom djecom razvija znanja o važnosti poštenja, istinoljubivosti i hrabrosti, osim toga stječe navike pozitivnog ponašanja koje ne bi stekao u kontaktu samo s odraslima. Oponašanjem ponašanja drugih ljudi moguće je steći nove oblike ponašanja koje promatrana osoba izražava. Dječje igre se razlikuju po sadržaju, broju sudionika, mjestu izvođenja, načinu organizacije i mnogim drugim karakteristikama (Mahmutović, 2013).

Gotovo je nemoguće odabrati najbolju igračku za dijete. Najbolji je onaj koji imate uvijek iznova očarava, čemu se vraća i što ga sve više hrabri i ispunjava zadovoljstvom. U svom razvoju djetetu su potrebne razne igračke koje ga potiču, stoga ih moramo odabrati prema njegovim promjenjivim potrebama. Igračke trebaju biti takve da dijete s njima može učiniti sve što je moguće. Što igračka ima više mogućnosti za igru, to će djetetu biti zanimljivija. Procjenjujemo da je dijete najviše zainteresirano za igračku koju će izraditi sam ili uz pomoć odrasle osobe. Dijete stječe mnoga iskustva u različitim područjima (emocionalno, motoričko, socijalno, kognitivno) i razvija vještine. S ove točke gledišta moguća je i jedna od podjela igračaka, prema osnovnoj funkciji koju dijete razvija igračkama:

  • igračke za vježbanje utječu na razvoj motoričkih sposobnosti djeteta, te promicati razvoj tjelesnih vještina (lopte, baloni, novi, kolica, bicikli…);
  • slatke igračke izrađene su od mekih materijala (vuna, tkanina, pjena guma, pliš); ove igračke djetetu daju toplinu, nježnost, smiruju ga i njega nude osjećaj sigurnosti;
  • građevinske igračke, s kojima stječe prve tehničke igračke u igri iskustvo (lego sustavi, drveni građevinski blokovi;
  • prirodni materijali: pijesak, čunjevi, grane, karton …);
  • dječja pomagala za društvene igre uče pravilima igre, pomažu u tome društveni razvoj, jer zahtijevaju suradnju s vršnjacima (domino…);
  • casual igračke su razne domaće igračke koje izrađuju djeca sami ili uz pomoć odrasle osobe od različitih materijala (kora, roba…).

Didaktičke igračke imaju vrlo posebnu teoriju, a svrha im je razvijati dječje mišljenje, a prije svega poticati razvoj čitanja, pisanja, razumijevanja brojeva, fizike i tehnologije, pa su često visoko strukturirane. Takve su igračke dizajnirane tako da ih dijete koristi na vrlo specifičan i unaprijed određen način, pa često ograničavaju djetetovu igračku aktivnost (Fekonja, 2001.).

Osnovna karakteristika obitelji je uključenost roditelja u zadovoljenje osnovnih potreba djeteta, uključujući igru. Dijete predškolske dobi ima pravo na igru, razonodu i zabavu primjereno njegovoj dobi i sposobnostima. Stoga bi roditelji, osim brige za brigu o njezi, razvoju i odgoju djece, svoje svakodnevno vrijeme trebali posvetiti zajedničkim aktivnostima s djecom, posebice igri (Nenadić-Bilan, 2014.). Svakodnevni zadaci, poput samo hranjenja, crtanja, obuvanja, oblačenja i sl., mogu biti igra za dijete ako mu ih roditelji i odgajatelji na odgovarajući način prezentiraju. Stoga je naša zadaća i misija razigrano ga voditi i voditi kroz zadatke kako bi stekao što više potrebnih motoričkih znanja i kompetencija.

Zaključak

U aktivnom učenju djeca trebaju dovoljno prostora za kretanje, eksperimentiranje i samostalnu igru ​​ili igru ​​s drugima. I unutarnji i vanjski prostori zahtijevaju organizaciju zdravog, sigurnog i ugodnog prostora. Također je potrebno osigurati privatnost i intimu te osigurati fleksibilnost i stimulaciju prostora. Razne igračke i nestrukturirani materijali, knjige i slike moraju uvijek biti dostupni u kasinu i stalnim kutovima. Mnogo puta odrasli prekidaju dječju igru ​​u neprikladno vrijeme. Vrijeme za igru ​​je uvijek i posvuda kada se dijete tako osjeća samostalno, stoga odrasli ne bi trebali ometati njegovu odluku kada je prikladno vrijeme za igru. Kako bi se održala dobra komunikacija, toplu atmosferu i dobre odnose u obiteljskom životu, potrebno je svakodnevno pronaći vremena za zajedničko druženje i igru.

Literatura

  1. Marjanovič Umek, L. (1990). Mišljenje in govor predšolskega otroka.
    Ljubljana: Državna založba Slovenije.
  2. Mahmutović, A. (2013). Značaj igre u socijalizaciji djece predškolskog uzrasta.
    Izvorni znanstveni rad. Metodički obzori 8 (2013)2, No. 18. JU za odgoj i
    obrazovanje djece predškolskog uzrasta Srebrenik, BiH.
  3. Marjanovič Umek, L. in Fekonja Peklaj, U. (2008) Sodoben vrtec: možnosti za
    otrokov razvoj in zgodnje učenje. Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni inštitut
    Filozofske fakultete.
  4. Nenadić-Bilan, D. (2014). Roditelji i djeca u igri. Izvorni znanstveni članak. Odjel
    za izobrazbu učitelja i odgojitelja. Sveučilište u Zadru.
  5. Rožanc, G. (2017). Prosta igra otrok in vzgojiteljeva vloga pri njej. V M.
    Željeznov Seničar (Ur.), Igra in učenje predšolskega otroka: zbornik.
    Ljubljana: Mib d.o.o.
  6. Videmšek, M., Šiler, B. in Fišer, P. (2002). Slepa miš, ti loviš. Ljubljana:
    Fakulteta za šport, Inštitut za šport.