Od ilustracija do novih priča

Manca Pezelj Berger

Sažetak

Isto kao i roditeljsku ljubav, djeca trebaju i umjetnost. Mark Twain napisao je da čovjek koji ne čita nema nikakvu prednost u odnosu na onoga koji ne zna čitati. Kada djeci pričamo o čitanju, pričamo priče o divnim putovanjima u različite svjetove i pobuđujemo njihovu znatiželju. Dječja znatiželja saveznik je svakog učitelja, a umjetnost je – u mom članku su to ilustracije –  sjajan alat za učitelje. Ilustracije ponekad trebaju riječi, koje stvaraju nove priče. Koliko učenika ima u učionici, toliko priča možemo dobiti njihovim sudjelovanjem. Djeca mogu upoznati važnost čitanja na ugodan način, a čitanje sve više potiče njihov kognitivni i emocionalni razvoj. Istodobno je važno objasniti pojedine priče i voditi promišljen razgovor o njima. Pomoću njega poboljšavamo djetetovo rasuđivanje te mu tako nudimo uvjete za razvoj više razine moralne prosudbe. Za poticanje čitanja potreban je promišljen pristup: u početku to mogu biti razumljivi crteži koji kasnije traže razmišljanje, raspravu. Zašto knjige mogu biti zabranjene, zašto su ih spaljivali ili možda knjige također tuku? Ili ih tučemo brojnim ekranima koji djeci oduzimaju vrijeme? S pet ilustracija započela je nova knjiga pod olovkom mojih učenika.

Ključne riječi: ilustracije, priče, stvaranje, suradnja, značenje čitanja.

Uvod

Britanski spisatelj Philip Pullman koji je 2005. godine primio nagradu Astrid Lindgren napisao je da djeca trebaju umjetnost, priče, pjesme i glazbu jednako kao što trebaju ljubav, hranu, svjež zrak i igru. Dolazi i do zanimljivog otkrića: „Ako djetetu ne date hranu, šteta brzo postaje vidljiva. Ako ne dopustite djetetu da ima svjež zrak i igru, šteta je vidljiva, ali ne tako brzo. Ako djetetu ne pružite ljubav, šteta se možda neće vidjeti nekoliko godina, ali je trajna. Međutim, ako djetetu ne date umjetnost i priče, pjesme i glazbu, štetu nije tako lako uočiti, ali ipak postoji. Polje umjetnosti im je poput tamne strane mjeseca! “

Kako od ilustracija do priča i značenja čitanja?
Budući da su mi roditelji u mladosti poticali interes prema knjigama, ovu ljubav imam u sebi. Razmišljam kako bih je mogla prenijeti dalje. Došla sam na ideju kako dodatno potaknuti čitanje u razredu.

Ilustracije predstavljaju prvi kontakt djece s knjigama. Odlučila sam pomoću njih učenike navesti na stvaranje vlastitih priča te da nakon razgovora s njima shvate značenje čitanja. Kad govorimo o čitanju, pričamo priče o putovanjima u različite svjetove. U razredu ovo putovanje prikazujem kao čarobno, neponovljivo, ugodno, zanimljivo, zabavno i opuštajuće. U nježnim godinama djeca su posebno znatiželjna, a radoznalost smatram bliskim suradnikom. Svjesna sam da „čitanje potiče dječji kognitivni i emocionalni razvoj“ (Kropp 2000, str. u predgovoru), te da „čitanjem, razgovorom, razmišljanjem, reprodukcijom individualnih mladenačkih problema poboljšavamo djetetovo i adolescentsko razmišljanje te mu tako nudimo uvjete za razvoj višeg stupnja moralne prosudbe. ”(Vidmar 2017, str. 14).
Kako sam započela s radom? U razred sam donijela veliku mapu. Pomalo tajanstvenim glasom i posebnim osmijehom rekla sam da su u njoj skrivene ilustracije kojima treba dati sadržaj, priču. Nakon toga uslijedilo je pitanje što misle, o čemu govore ilustracije skrivene u mapi. Dječja lica pokazala su da nemaju pojma o čemu se radi, ali pokazali su interes jer ipak su djeca nezaustavljivo znatiželjna. Učenike sam pridobila na svoju stranu te sam se sad morala samo pobrinuti da stignemo do cilja, do novih priča koje će učenicima ostati u sjećanju i potaknuti ih na redovito čitanje. Uslijedilo je kratko objašnjenje. Pogledali smo slike i razgovarali o njima. Učenici su metodom suradničkog učenja morali pisati priče. Pet ilustracija zahtijevalo je manji intelektualni napor. Učenici su postali književnici. Dodijeljeni rad shvatili su vrlo ozbiljno i entuzijastično.

1. Strip

Komentar: Dobar strip ima barem dvostruki učinak. Slika je ukras teksta i opis nekog životnog događaja. Među učenicima strip je naišao na veliko odobravanje jer ih je podsjetio na vječne svađe koje sve obitelji ovoga svijeta proživljavaju prije spavanja. Ali ipak sam morala sama upozoriti na poantu ilustracije, glavnu ‘glumicu’ sa slike – knjigu, koja je izazvala zadovoljstvo, kako majci, tako i sinu. Također sam naglasila da stripovima obično nije potreban dugačak tekst, ali da bi učenici iz njega ipak trebali napisati priče. Sve su bile slične i s istom porukom: “I mi se svađamo.”

Slika 1. Poznata priča 

2. Ilustracija

Upute su bile jednostavne. Voljela bih čitati priče o tome zašto su se bake skrile ispod stola prepunog zanimljivih knjiga.

Komentar: Jedna od curica odmah je rekla: “Bake se smiju.” To je bilo sve. Potvrdila sam i podsjetila djecu da sastave vlastitu priču. Koliko se kreativne energije prosulo kroz učionicu dok smo upoznali nove bajke na tu temu. Saznali smo da bake jako vole knjige i da također vole pričati bajke, da se jedna od baka razboljela i više ne može čitati. Predložila sam da je posjeti grupa djece te joj čita pola sata te da o tome napišu priču za školske novine. Tako je i bilo. Baka je bila sretna, kao i djeca koja su dobila slatkiše i dobar osjećaj da pomažu starijima, dok je razred dobio nove priče na temu baka.

Slika 2. Bake koje se smiju

3. Ilustracija

Komentar: Treću sliku odmah je prepoznao jedan od učenika koji je istaknuo da vuk i Crvenkapica ipak nisu čitali knjige. Lijepo je obnovio priču, zaradivši pohvale. No, nismo otišli dalje od spoznaje da vuk i djevojčica s crvenom kapom mogu zajedno čitati knjige. “Knjiga zbližava” nazvali smo simpatičnu ilustraciju i saželi da knjiga ponekad povezuje čak i ono za što mislimo da se ne može povezati, iako u bajci. Zato su bajke tako lijepe. I stvorile su se nove priče.

Slika 3. Knjiga zbližava

4. Ilustracija

Komentar: Pitala sam učenike što prikazuje slika 4. Odgovor je bio kratak: „Djeca čitaju.“ Pozvala sam ih da bolje pogledaju. Tek tada su shvatili da je na slici bijelac, crnka i azijatkinja, a jedna od djevojčica bila je u invalidskim kolicima. Razgovarali smo o razlikama među ljudima. Shvatila sam da većina djece zna samo to da u školu idu samo djeca. Ne razdvajaju ih na bijele, žute, crne ili one koji su nečega lišeni u životu. Pohvalila sam ih. Prekrasno iskustvo za djecu i za mene. Zanimljive su bile i njihove priče.

Slika 4. Učenici su samo – djeca

5. Ilustracija

Komentar: Peta slika bila je najzahtjevnija. Dječak je smatrao da objekt na slici nije knjiga i njegova je priča skrenula pozornost na nindže. Tri mutirana ratnika kornjača vježbaju udarce. Vidio je to u jednom ‘odličnom’ filmu, i rekao da će spasiti svoje mjesto od zlog poglavice. Nisam imala komentara, samo sam rekla razredu da su ponekad, pa čak i danas, neke knjige zabranjene, spaljene na gomilama, a na ovoj ilustraciji knjiga je pretučena. Naravno da sam očekivala djetetovo zašto. Također smo razgovarali o činjenici da nove akvizicije, poput televizije, računala i pametnih telefona svima oduzimaju dragocjeno vrijeme. Vrijeme za druženje, igru na otvorenom, razgovor ‘uživo’ kod kuće i s prijateljima i dragocjeno vrijeme za čitanje knjiga. Zajedno smo odlučili ilustraciji dati naslov Tko tuče knjigu?. Jedna od curica odgovorila je u skladu s mojim očekivanjima: „Ekrani, pametni telefoni!“ Ovim je odgovorom započela žestoku raspravu. Djeca su branila svoja mišljenja. Najviše su naučili iz pete slike. U ovom su slučaju njihove priče bile drugačije, ali poruka je bila jasna: knjige se ne tuče.

Slika 5. Tko tuče knjigu?

Zaključak

Vrijeme utrošeno na ilustracije i priče prebrzo je prošlo. Još je ostalo malo vremena za zaključni dio, to je dječji odgovor na ono što je bila poruka današnjeg sata. Svi su željeli odgovoriti na pitanje, a odgovori onih koji su dobili priliku saželi su moju želju: danas smo razgovarali o knjigama, tim našim prijateljicama, koje uslijed brojnih suvremenih ekrana  premalo uzimamo u ruke. Stvorili smo priče koje ćemo povezati u knjigu našeg razreda. Prije kraja školske godine dobit će još naslov. Pri dodjeli svjedodžbi i pohvala uslijedit će iznenađenje: svaki učenik će moći ponijeti kući po jedan primjerak knjige. Sigurno će ovo biti ‘sveta knjiga’ za djecu i roditelje. Dobri stari Mark Twain bio bi zadovoljan s nama.

Literatura

1. Kropp, P. (2000). Vzgajanje bralca: Naj vaš otrok postane bralec za vse življenje. Tržič. Učila.
2. Vidmar, J. (2017). Spodbujanje razvoja vrednot s pomočjo mladinske problemske literature. Založba Miš, Dob.
3. http://www.alma.se/en/Award-winners/2005-Philip-Pullman/
4. https://astridlindgrenmemorialaward.wordpress.com/2015/12/17/children-need-ar