Učimo s crvenkapicom

Siniša Režek i Marija Zubec

Sažetak

U tjednu kada se obilježava Dan sigurnijeg interneta, učenicima 1. razreda ispričana je moderna verzija, njima poznate priče, Crvenkapice, u izvedbi profesorice informatike Marije Zubec i profesora matematike Siniše Režeka. Uz puno smijeha i poneku suzu, učenicima je na zanimljiv način ispričana vrlo ozbiljna priča te im je objašnjeno kako da se ponašaju u prisustvu nepoznate osobe i što da naprave ako se boje te osobe. Zaključak priče bio je da im se slične stvari mogu događati i dok koriste računalo, zločesti vuk ponekad može biti i crni čovjek, koji želi doći do njih.

Ključne riječi: Crvenkapica, strah, nepoznati čovjek, sigurnost, pomoć.

Uvod

Kako bi učenike prvih razreda upoznali sa sigurnim i nesigurnim stvarima oko nas i na računalu, odlučili smo da će njima poznatu priču, ali s novim detaljima, ispričati njima poznata profesorica informatike i nepoznati profesor matematike. Učenicima nije rečen naziv priče, pa su uživali u slušanju.

Slika 1. Siniša Režek, prof. savjetnik i Marija Zubec, dipl. uč. savjetnik

Središnji dio

Uvodni dio sata

Sat smo započeli u opuštenoj atmosferi u njihovoj matičnoj, a ne u informatičkoj učionici. U kratkom razgovoru učenici su priznali da vole priče, pogotovo kad im netko priča. Učenici su dobili gosta kojeg su pristojno pozdravili, ali su ga se uplašili jer im nije poznat. Visok, ozbiljan i glasan profesor predstavio se učenicima. Najavili smo im zanimljivu priču, koju moraju pažljivo slušati. Glavni glumci su profesor Siniša i profesorica Marija.

Glavni dio sata

„U malenoj kući živjela je djevojčica s majkom. Otac joj je umro dok je bili jako mala. Zbog širenja korone, djevojčica je imala nastavu online, pa je stalno bila u kući. Prije nego je majka otišla na posao, zazvonio je telefon, bila je to mamina mama. Ona je živjela sama na drugom kraju malene šume. Razboljela se. Majka je na brzinu spremila stvari u košaricu i rekla djevojčici da odnese to baki kad završi s nastavom.“ Započela je profesorica Marija mirnim glasom priču.

„Djevojčica je uzela svoj kaputić koji je najviše voljela, obukla ga je i stavila na glavu kapuljaču koja je bila crvene boje. Skoro je zaboravila na košaricu koju je majka pripremila. Provjerila je jel’ sve uzela i krenula je prema šumici. Djevojčica voli šetati šumom. Voli slušati cvrkut ptica, zna vidjeti i vjevericu koja skakuće po granama. Na jednoj livadi bilo je puno cvijeća, djevojčica je odlučila da ga ubere za baku.“ Završila je profesorica svoj dio priče.

Diže se profesor Siniša, staje ispred učenika i tišim glasom započinje svoj dio. „Gle, gle koga moje oči vide. Djevojčicu. Samu. Mljac, mljac! Čekaj! Krenem li sad prema njoj, prestrašit će se, početi će vikati. Tko zna gdje je onaj lovac, uvijek je negdje u blizini?! Što da radim??“

Učenici su u čudu, napeto prate profesora koji se šeta po učionici.

„Znam! Djeca vole pse! Ja ću glumiti da sam pas.“ I dok profesorica stoji i glumi da bere cvijeće, prilazi joj profesor. „Vau, vau! Vau, vau! Bok, djevojčice! Ne boj se, ja sam tvoj prijatelj, ja sam pas.“ Na nekim učeničkim licima nazire se osmjeh. „Oprosti psiću, uplašila sam se, izgledaš mi jako opasno, kao zločesti vuk! Njega se moram bojati. Rekli su mi kad ga vidim da počnem vikati, pa će doći lovac.“

Profesor se šeta oko profesorice. „Jao meni, još ću i nastradati jer izgledam kao vuk, vau, vau, a ja sam samo običan pas. Dokazat ću ti da sam tvoj prijatelj. Reci mi kuda ideš, ja ću ići s tobom, ako dođe taj vuk ja ću te obraniti od njega.“ Profesorica gleda zamišljeno po učionici, pa oko sebe. „Baš ti hvala dragi psiću. Idem tu blizu, do svoje bake, bolesna je, pa joj nosim jesti i piti. Možda je bolje da ne ideš sa mnom, ako te baka vidi, ona će vikati i vikati i doći će lovac. Bolje ostani ovdje u šumi, ja ću se brzo vratiti pa ćemo se igrati.“ Profesorica maše i odlazi od profesora.

Profesor radi velike korake, hoda okolo, staje pred učenike. „Evo me pred bakinom kućicom, sad moram biti kao pravi pas, tiho se uvući unutra da me baka ne vidi. Idem pokucati.“ Profesor kuca na vrata učionice. Profesorica će biti i baka, s dna učionice starim glasom odgovara: „Tko je? Unučice moja, jesi to ti? Uđi, vrata su ti otvorena!“ Vrata učionice se otvaraju i zatvaraju, učenici prate što će biti dalje. „Gdje si unučice? Jel’ netko tu? Par zar me to propuh zeza?“ Profesor se sagnuo do učenika. Dok profesorica i dalje stoji u dnu učionice, profesor polako čučeći prolazi pokraj klupa. „Ne smijem se ustati da me baka ne vidi, moram polako doći do nje.“

Profesor se naglo diže, lupi rukom po stolu i vrlo glasnim glasom vikne: „AV, sad si moja bakice!! Nemam vremena pojesti te, ideš u vreću i u ormar.“

Učenici su se prestrašili, jedna učenica sa suzama prilazi profesorici. Morali smo zaustaviti priču. Učenica se požalila da su lupila od stol kad je profesor viknuo. Nakon zagrljaja profesorice, sve se izgladilo i mogli smo nastaviti priču dalje.

Profesorica odlazi do vrata učionice, profesor do katedre. „Moram se brzo obući u bakinu spavaćicu i leći u krevet. Baka je imala i kapu na glavi, moram naći još jednu za sebe“, govori profesor, pokazujući kao da se oblači. Začuje se kucanje po vratima. Učenici gledaju prema vratima gdje stoji profesorica. „Tko to kuca? Jel’ to moja unučica? Uđi, vrata su ti otvorena“, govori profesor.

Profesorica prilazi katedri gdje na stolcu sjedi profesor. Sjeda pokraj njega. „Bakice, baš loše izgledaš. Da nemaš koronu? Ajme, bakice, kakve su ti to velike uši?“ Učenici se smiju, profesor umiljatim glasom odgovara: “Od bolesti sam sva natekla, pa tako i uši, al’ zato te bolje čujem, unučice moja.“ U učionici vlada tišina, učenici prate što će biti dalje. „Bakice, a kakve su ti to velike oči? Da nemaš temperaturu?“ Profesor je širom otvorio oči, učenici se smiju, a on odgovora: „Vidiš, vidiš unučice moja, i oči su mi natekle od bolesti, al’ sada te bolje vidim!“ Čuje se samo tihi učenički smjeh, a onda profesorica postavlja zadnje pitanje: „Bakice, zašto su ti zubi iskočili van?“ Na to pitanje, profesor se naglo diže, lupi rukom po stolu, zareži i poviče, „Pojesti ću te, nisam ja bakica, ja sam vuk!“

I dok profesorica trči po učionici, vičući „Upomoć, upomoć“, profesor ide za njom, gura stolce, učenici viču, na vratima učionice pojavljuje se razredna učiteljica u ulozi lovca. „Što se tu događa? Kakva je to vika? Jel to moje oči vuka vide??“, progovara učiteljica, glumeći da drži pušku. „Tražim te već danima, vuče! Crvenkapice spusti se dolje! BUM! BUM!“

Profesor sjeda na stolac u dnu učionice, glumeći da je mrtav, profesorica čuči u blizini, a učiteljica im prilazi. „Jesi li dobro djevojčice? Neće taj zločesti vuk više nikoga gnjaviti!“ Profesorica podiže pogled, gleda po učionici, učenici pozorno prate što se dalje događa. „Gdje mi je bakica? Zar ju je vuk pojeo?“ Profesorica glumi da plače, učiteljica čučne pokraj nje, „Bojim se da je tako. Žao mi je, morat ćemo to reći tvojoj mami zajedno.“ I dok je učiteljica zagrlila profesoricu, začuje se šuškanje papira. „Što se to čuje? Zvuk dolazi iz ormara“, progovara profesorica. Diže se učiteljica, podiže ruke kao da drži pušku, otvara vrata od ormara… „Gle tko je ovdje, pa to je bakica! Vuk ju nije pojeo, sakrio ju je u ormar!“

Tu je priči kraj! Dok se razrednoj učiteljici zahvaljujemo i šaljemo ju van, profesor i profesorica dolaze pred učenike.

Zadnji dio sata

Kreće razgovor, učenicima pitanja postavljaju i profesor i profesorica. Što je Crvenkapica loše napravila, a što dobro? Što nije smjela reći vuku? Što je napravila kad je vuk skočio, obučen kao bakica? Jel’ to bilo dobro i zašto? Zaključak svega bio je da i oni moraju paziti. Ako im se vani netko približi, a oni se boje, uvijek mogu tražiti pomoć, vikati ili pobjeći. Profesora sad zanima što uče na informatici, jel’ rade nešto na računalima? Učenici potvrđuju da rade. Kao što moraju paziti dok su vani, tako moraju paziti i dok su na računalima. Jer dok su na internetu, netko im može poslati poruku, glumiti da je njihov prijatelj ili prijateljica, pozvati ih u park, tražiti od njih neke osobne podatke, gdje žive, tko je sve kod kuće… ako otkriju podatke, kao što je i Crvenkapica rekla kuda ide, netko im može doći do kuće, može ih pratiti. Učenici su zabrinuti. Ako im se tako nešto i dogodi, a mi se nadamo da neće, uvijek se moraju obratiti roditeljima ili bilo kojem učitelju ili profesoru u školi, trebaju tražiti pomoć. Učenici su dobili zadatak da u bilježnice nacrtaju monitor i zločestog vuka prikazanog na njemu.

Slika 2. –6. Učenički radovi

Zaključak

Da se pripremi i održi ovakav sat, treba samo malo dobre volje kolega. Možda učenici u prvom razredu još ne znaju što se sve može raditi na internetu i gdje se sve kriju opasnosti. Priča o Crvenkapici je najbolja za dočarati opasnosti koje se kriju vani, a onda ih možemo povezati i s opasnostima na internetu. Tko zna kakva ih priča čeka iduće