Upoznavanje različitosti putem sporta

Mojca Jurčič

Sažetak

Svaki pojedinac je poseban, neponovljiv i jedinstven. Od drugih pojedinaca razlikujemo se samo po izgledu, fizičkim karakteristikama, sposobnostima i načinu razmišljanja. Ipak, naše je društvo puno šarenije. Važno je da naše raznolikosti prihvatimo kao izazov, a ne kao nešto čega bi se trebali bojati.

Različitost koja povezuje posebne potrebe i sportske aktivnosti sastavni je dio sportske kulture. Sport je sport bez obzira na to da li se njime bave osobe s ozljedama kralježnice, mišićnom distrofijom ili slabovidne i slijepe osobe. Zadovoljstvo i radost u sportskim treninzima trebali bi biti jedan od najvažnijih kriterija za ostvarivanje naših ciljeva (Vute, 1999).

Ključne riječi: različitost, sport, teškoće u kretanju, sljepoća.

1. Uvod

U suradnji sa Sportskom zajednicom osoba s invaliditetom Slovenije, za učenike 5. razreda naše osnovne škole, organizirali smo paraolimpijski sportski dan. Projekt služi kao inspiracija za mlade i jako je dobro prihvaćen u školama. U svakoj školi projekt je podijeljen u više dijelova i također uključuje prezentaciju paraolimpijskog sporta, isprobavanje sportske aktivnosti u dvorani i prezentaciju sportskih i životnih priča sportaša s invaliditetom.

2. Središnji dio

Kao koordinatorica projekta učenike petih razreda podijelila sam u četiri grupe. Istovremeno, dvije grupe su bile u sportskoj dvorani u kojoj su učenici vježbali po postajama, a druge dvije grupe nalazile su se u razredu. U jednom razredu predstavljao se paraolimpijski sport, a u drugom životna priča sportaša s invaliditetom. Učenici su isprobali pojedine aktivnosti. Na taj način sve su grupe izvodile sve planirane aktivnosti.

U učionici učenicima je govorila vrhunska sportašica Lena Gabršek i kapetanica reprezentacije sjedeće odbojke. Učenicima je ispričala svoju životnu priču kako se rodila bez donjeg dijela lijeve ruke. Djeca su sa zanimanjem slušala njezinu priču i pogledala nekoliko video snimki sjedeće odbojke. Najviše ih je iznenadilo, kada je Lena skinula svoju protezu koju su mogli držati u rukama i isprobavati. Učenicima je objasnila da joj je vjerojatno lakše jer je njezina mana urođena i uopće ne zna što to znači imati obje ruke, jer već od rođenja sve radi jednom rukom. Mlada sportašica svoj invaliditet shvaća kao privilegij jer je preko paraolimpijskog sporta upoznala brojne ljude, posjetila veliki dio svijeta i nastupala na paraolimpijskim igrama u Londonu.

U drugoj učionici učenici su pogledali video snimku o paraolimpijskim igrama u Londonu. Upoznali su povijest i značenje igara te različite paraolimpijske sportove. Upoznali su se s različitim vrstama hendikepiranosti, od tjelesno motoričkih pa sve do gluhonijemosti i postali su svjesni o njihovim potrebama i interesima. Paraolimpijske igre najveći su događaj u natjecateljskom sportu osoba s posebnim potrebama.

U sportskoj dvorani odvijala se vježba po postajama. Učenici su se sami okušali u različitim sportskim panogama invalida. Jedna se grupa okušala na poligonu za slijepe. Podijelili su se u parove i jedan u paru je vodio drugoga koji je imao zatvorene oči. Učenici su zaključili kako je jako teško usmjeravati slijepu osobu. Istovremeno slijepa osoba mora imati povjerenja u osobu koja je vodi. Za svoju aktivnost druga grupa je koristila posebne gumene lopte primjerene za slijepe i slabovidne osobe jer su u unutrašnjost lopte stavljeni zvončići. Tijekom dodavanja ili kotrljanja lopte zvončići emitiraju zvuk. Tijekom aktivnosti učenici su imali poveze preko očiju i zato su se morali pouzdati u svoj sluh i dodir.

Treća grupa u dvorani svoje spretnosti uvježbavala je u invalidskim kolicima. Guranje i usmjeravanje kolica između čunjeva zahtijevalo je puno snage i koncentracije. Na kraju su morali nadvladati prepreku i kolicima, dok su sjedili na njima, popeti se na strunjaču. To je za učenike bio veliki izazov jer su svoju težinu morali prenijeti na stražnji dio kolica i pritom očuvati ravnotežu. Rajko Vute (1999) kaže da su osnovni načini vožnje koje treba savladati, vožnja unaprijed, unatrag i okretanje kolicima. Savladavanje vožnje spretnost je koju je potrebno naučiti.

Slika 1. Vožnja kolicima oko prepreka

Četvrta grupa okušala se u sjedećoj odbojci. To je igra koja se igra sjedeći na tlu. Zbog toga je tehnika gibanja po igralištu prvenstveno prilagođena kretanju rukama. Stražnjica cijelo vrijeme mora biti na tlu. Mreža je niža, igralište manje, igra je brža i dinamičnija. Učenici su odbojku najprije igrali balonom i zatim još i loptom. Shvatili su koliko je teško u sjedećem položaju kretati se za loptom i truditi se da ne podižeš stražnjicu ili ustati.

Prezentacija se završila u sportskoj dvorani u kojoj je bio predstavljen jedan od paraolimpijskih sportova u njegovom natjecateljskom obliku. Pogledali smo sjedeću odbojku. Učenici su bili iznenađeni koliko su se brzo natjecatelji gibali po podu dvorane. U tu svrhu natjecatelji su imali obučene sportske dresove kojima su se brzo klizali s jednog mjesta na drugo.

Slika 2. Prezentacija sjedeće odbojke

3. Zaključak

Učenici su bili oduševljeni ovim sportskim danom. Dobili su priliku upoznati druge oblike sporta i pritom su koristili i ona osjetila koja inače ne upotrebljavaju često. Učenicima smo poručili da moramo nadvladati svoje predrasude i ljude prihvatiti s njihovim posebnostima. Ponekad neki ljudi trebaju dodatnu pomoć i ohrabrenje i zato jedni drugima moramo biti potpora i međusobno si pomagati, kako bi bili uspješni i zadovoljni.

Ljudi s posebnim potrebama nisu odabrali svoje mane i kvalitete nego su se s njima rodili ili ih je život stavio na takav put. Baš sportska aktivnost može im pomoći u smanjenju socijalne izolacije, savladavanju stresa i povećavanju tjelesne samostalnosti.

U životu posebnosti su ponekad i prednosti, a ponekad i mane. Sve ovisi kako gledamo na njih (Vute, 1999).

4. Literatura

1. Vute, R. (1999). Izazov ljudi s posebnom potrebama u sportu. Ljubljana: Debora.