Igre s elementima

instrumentalne agresije

Ela Leskovšek

Sažetak

Igra je važan čimbenik u djetetovom razvoju. U moderno doba sve je manje igara na otvorenom, čime se djeci oduzima mogućnost jačanja socijalnih vještina u kombinaciji s izvornom prirodom. Različite igre i sportovi nude djeci i odraslima priliku da svoje frustracije i energiju oslobode na zdrav način, bezazleno usmjeravaju agresiju, treniraju u grupnoj interakciji, igraju različite uloge i doživljavaju elemente osnovnih igara. U sportskim igrama razlikujemo reaktivnu agresiju koja je nepoželjna i instrumentalnu agresiju koja se kontrolira i služi postizanju cilja. Primjer igre koja ima elemente ovladane igre izvedena je tijekom zimske škole u prirodi na skijalištu na Arehu.

Ključne riječi: razvoj djeteta, igra, sport, agresija, zimska škola u prirodi.

The value of sports play with elements of instrumental aggression in a child’s development

Summary

Play is an important factor in a child’s development. As children play less outdoors, they experience less physical activity and thus have reduced opportunities for strengthening their social skills in combination with authentic nature. Various playful physical activities and sports provide children as well as adults a healthy way to release their frustrations and energy, direct their inner aggression in a harmless way,

develop their skills for interacting in a group setting, take on various role play and experience elements of primal games. In sports play we distinguish reactive aggression, which is not desirable, and instrumental aggression, which is controlled and serves a purpose of reaching a particular goal. As part of a winter school curriculum in nature, held in a ski center Areh, we engaged children in games which serve as good examples of games with elements of controlled play.

Key words: child development, play, sport, aggression, winter school curriculum in nature.

Uvod

Agresivno ponašanje nije prihvatljivo u školi. Težimo sigurnom okruženju za sve učenike. Međutim, agresija je prisutna kod većine ljudi, pa je dobrodošlo usmjeravati je u pozitivnom smjeru tamo gdje se kontrolira. Prikladno, u skladu s pravilima, može se izraziti u sportu ili u osnovnim igrama. U zimskoj školi u prirodi organizirali smo sportsku igru s elementima kontrolirane agresije na otvorenom, u kojoj su sudjelovali učenici i učitelji.

Važnost igre u razvoju djeteta i igra „Bitka za sjeverni zid”

Igra je izuzeto važna za razvoj najvažnijih životnih vještina, od socijalnih vještina, komunikacije, do empatije i samopouzdanja (Musek Lešnik 2020). Međutim, primjećujemo da današnja djeca imaju sve manje mogućnosti za igranje igara na otvorenom. Za razliku od zatvorenog prostora, vanjsko okruženje nije predvidljivo, nije uvijek čisto, vremenski uvjeti mogu biti drugačiji. Djecu ometa strah roditelja ili staratelja da se ozlijede, zaprljaju, da im je hladno i da se prehlade, da se izgube ili ih odvede neznanac. Na taj način djeci oduzimamo priliku za stjecanje i razvijanje važnih životnih iskustava i vještina kroz igru na otvorenom. Problemi se također ogledaju u činjenici da je sve manje prikladnih i neprometnih područja i sve manje vršnjaka i suigrača koji su spremni sudjelovati u igri na otvorenom. Igru u prirodi zamijenila su računala. Škola u prirodi stoga je važan tjedan u životu učenika. Tamo učenicima nije najvažnije naučiti skijati, već je važno i sve ostalo. Učenici se samostalnosti uče bez roditelja, osposobljavaju su za socijalizaciju i druženje s učenicima druge odgojne jedinice. Upoznavaju prirodu, različito vrijeme i igre u prirodi.

Glavna značajka igranja igara je da motivira djetetovu samoaktivnost. Dijete koje se malo igra u djetinjstvu manje je aktivno, inovativno i znatiželjno u odrasloj dobi. S tim je povezan uspjeh u školi, a kasnije i uspjeh u životu.

Snježnu oluju doživjeli smo prošle godine u skijaškom centru na Arehu u zimskoj školi u prirodi, pa su zatvorili skijalište i plan nam se srušio. Učenicima je još trebala neka aktivnost na otvorenom. Organizirali smo igru pod nazivom »Bitka za sjeverni zid«. Sudjelovanje je bilo dobrovoljno, što je bila značajka igre. Svi odrasli pridružili su se djeci sa svim žarom i radošću. Praper vjeruje da je neko vrijeme postojalo uvjerenje da je igra karakteristična za dijete, dok kod odrasle osobe znači nezrelost. Ali istina je suprotna. Odrasla osoba koja se nikad ne igra i ne razumije igru najvjerojatnije je emocionalno otvrdnula i nije sposobna za spontanu interakciju. Stoga je Montaignova tvrdnja da je igra vrlo ozbiljna aktivnost još više istinita (Praper 1993).

Praper je igru podijelio na imaginacijsku igru (play) i stvarnu igru (game). Naša je igra bila organizirana sportska igra s elementima iskonske igre, jer je sadržavala i napad i povlačenje, što je instinktivno ponašanje svih živih bića. Također je bilo potrebno trčanje, kotrljanje po snijegu, skrivanje ispod grmlja i manje izravan fizički kontakt, što ponekad povećava negativnu agresiju.

Prema psihologu Musek Lešniku (2020), igra borbe je najosnovnija u kojoj djeca, posebno dječaci, testiraju svoje tijelo, a ujedno i svoje granice i tako uče socijalizirati i razvijati empatiju na socijaliziran i prihvatljiv način. Prije nekoliko desetljeća počeli smo neopravdano brkati ovu razvojno važnu igru s izrazom nasilja, pa je zato prekidamo i zabranjujemo. S ovim djeci uskraćujemo priliku razvijati razumijevanje sebe u odnosu s drugima. »Dijete koje nema priliku igrati takve igre teško će naučiti razumjeti gdje se njegove granice šire izvan granica drugih i što je prihvatljivo za druge, a što je neugodno« (Musek Lešnik 2020).

Mali neuspjesi možda su uzrokovali frustraciju, zajedno s hladnim okruženjem; ali djeca su je uspjela osloboditi na pozitivan način jer su svi dobili priliku za barem djelomični uspjeh. Fizička aktivnost također opušta, jer se tada u tijelu oslobađaju hormoni zadovoljstva.

U ovoj igri, koja je inače vojne naravi, dok su djeca pokušavala zauzeti parkiralište iznad zida i skinuti zastavu, pokušali smo pokazati da je takva igra moguća bez negativne agresije. Prema Praperu (1993), agresija je prisutnija u igranim igrama. Ove igre također uključuju natjecanje i rivalstvo, pa se moraju poštivati određena pravila. Pravila naše igre bila su jednostavna i jasna, baš kao i u sportovima u kojima vrijede principi sportskog duha. Ta su načela poštivanje pravila, poštivanje konkurenata, poštivanje različitosti, načelo jednakih mogućnosti suradnje, održavanje moći nad vlastitim postupcima, pomaganje slabima da uživaju u sportu i odbijanje nasilja. Naučena agresija s kojom se često susrećemo u učionici uzela je suprotan primjer. Ispod hotela bilo je zasniježeno košarkaško igralište. Bila je to baza za osvajače. Iznad igrališta nad padinom bilo je parkiralište. U hrpu snijega smo zabili nešto što je predstavljalo zastavu. Cilj osvajača bio je dobiti zastavu, a time i teritorij. Mi učitelji branili smo svoj teritorij grudama snijega. Gornju visoravan odvajalo je od osvajača ograda – »sjeverni zid«. Učenici su morali svladati strmu snježnu padinu prošaranu grmljem pogodnim za paravane i skrovišta. Koga je gruda snijega pogodila, morao se vratiti na početnu točku, na ograđeni teren. Djelomično uspješni probili su se do prvog srednjeg platoa, međustanice, što je bila pobjeda za manje spretne učenike, a drugi do gornjeg parkirališta. Svi smo sudjelovali, manje vješti učitelji pripremali su grudice, učenici su odvlačili pažnju u korist kolega iz razreda, štitili se, zaklanjaji jedan drugoga i pripremali se za masovni početak. Ukratko, svi smo taktički surađivali. Sve aktivnosti za postizanje pobjede učenici su planirali sami, bez pomoći odraslih.

Agresivnost u sportu

Pojam agresije različiti autori tumače kao instinkt, izvor energije, osjećaje, način prisile, reakciju na frustraciju itd. (Petrovič, Tusak 1993). U učionicama učenici u agresiji vole oponašati druge učenike. U našoj smo igri negativnu imitativnu agresiju zamijenili primjerom pozitivno orijentirane aktivnosti i agresije. Unatoč činjenici da dječaci uglavnom izražavaju agresiju izvana, a djevojčice više iznutra, one su također sudjelovale u igri. Našu igru mogu usporediti s etabliranim sportskim igrama. U sportu najčešće govorimo o dva smjera agresije: reaktivnoj agresiji i instrumentalnoj agresiji. Reaktivna agresija je nepoželjna u sportu i sastoji se od relativno nekontroliranih agresivnih reakcija, dok se instrumentalna agresija kontrolira i služi postizanju cilja (Petrovič, Tušak 1993).

Iz vlastitog skijaškog iskustva znam kontroliranu agresiju, jer su treneri u nama pokušavali pobuditi zdravu agresiju. Željeli su da pokažemo veliku količinu vlastite aktivnosti i snage, uključujući agresiju, odnosno pozitivnu, poželjnu agresiju, npr. naredbom: »Napadni štap, stazu!« U ovom slučaju agresija nije usmjerena protiv drugih ljudi.

Zaključak

Naša igra nije bila namijenjena djeci kako bi postigli pobjedu, ali njezin doprinos bio je odgoju djece u aktivnu, suradničku, empatičnu, zdravu i opuštenu djecu koja će nastaviti fizičku aktivnost i igrati igre u odrasloj dobi, a na taj način također naučiti pozitivno usmjeravati svoju agresiju.

Literatura

1. Musek Lešnik, K. (2020). Nasprotje igre je depresija, napisao je Brian Sutton Smith
2. https://www.abced.si/post/nasprotje-igre-je-depresija-je-zapisal-brian-sutton-smith
3. Praper, P. (1993). Za razvojno fazo specifične igre. V: Psihološka obzorja, št. 3-4, str. 159 – 171.
4. Tušak, M., Petrovič, R. (1993). Agresivnost – plod tekmovalne kariere aplskega smučarja, da ali ne? V: Psihološka obzorja, letn. 2, št. 3/4, str. 65-75.

Lektorirao: Željko Rameša