Prijateljstvo ne poznaje granica

Nevica Iskra

Sažetak

Prijateljstvo je poseban odnos među osobama koje nisu partneri, ali se međusobno vrlo dobro razumiju. Prijatelji ti pomognu kada imaš problema, možeš računati na njih, kao i oni na tebe. S prijateljima provedemo puno lijepih trenutaka koje nikada ne zaboravimo. Ali prijateljstvo je također i vrednota, koja je, osim obitelji, jedna od najvažnijih u životu.

Moraš se jako potruditi naći prave prijatelje u životu, također i izvan granica svoje domovine. Ta me misao vodila kada sam odlučila da, s obzirom na to da smo pogranična općina s Republikom Hrvatskom, pokušam sa svojim učenicima trećeg razreda potražiti prijatelje na drugoj strani granice, u Hrvatskoj. A niti u snovima nisam pomislila na to da bih mogla doći u kontakt s pripadnicima Slovenaca koji žive u Hrvatskoj. Sa svojim sam učenicima željela istkati prijateljske veze s njihovim vršnjacima u Hrvatskoj, dopisivati se, susretati se i družiti… Mi smo dobili oboje: Hrvatske prijatelje, od kojih su neki potomci Slovenaca, a još su i u školi učili slovenski jezik. Hrvatski vršnjaci su istkali s nama prisne prijateljske veze i mogli su s nama vježbati također i slovenski jezik.

Ključne riječi: državna granica, prijateljstvo, vršnjaci, druženje.

Uvod

Za pomoć u izvedbi plana zamolila sam kolegicu koja je prije nekoliko godina predavala u školi u Rijeci. Pronašla mi je elektronsku adresu učiteljice koja je vodila 3. razred u OŠ Pećine u Rijeci i naše je dopisivanje krenulo. Na našu veliku sreću, učenici trećeg razreda su u toj školi učili i slovenski jezik kao izborni predmet. Prvo su to bili kontakti putem elektronske pošte, ali su učenici željeli više. Naravno, mi smo ih u tome podržali. Moji su učenici za prijatelje iz Rijeke stvarali na različite načine: crtali su crteže, izrađivali čestitke, sitne darove… Isto su činili i naši prijatelji u Rijeci i pisma, fotografije, maleni paketi putovali su u Hrvatsku i dolazili iz Hrvatske. A s vremenom to nije bilo dovoljno i jedni i drugi smo se zaželjeli susreta, željeli smo se upoznati, vidjeti u živo, a ne samo na fotografijama.

1. Druženje s vršnjacima iz OŠ Pećine Rijeka

U prosincu smo ih pozvali da predblagdansko dopodne i druženje s Djedom Mrazom provedu s nama. S veseljem su se odazvali našemu pozivu.

Radoznali pogledi, topao stisak ruku, slovenske i hrvatske riječi prikrale su se na usnice. Naša je ravnateljica najprije pozdravila goste, zatim je svaki učenik pozdravio svoga hrvatskoga prijatelja, prikopčao mu oznaku s imenom, koju je sam izradio, i pozvao ga na marendu. Slijedilo je druženje s ostalim učenicima nižih razreda. Nastupili smo kratkim kulturnim programom, u kojemu su sudjelovali još i dječji pjevački zbor i školska plesna skupina te se zabavali s mišicom Minkom iz kazališne skupine Kolenc, koja je slavila rođendan. Posjetio nas je Djed Mraz i darivao nas. Zajedno smo s hrvatskim prijateljima u zahvalu Djedu Mrazu i zapjevali.

Nakon završene priredbe svojim smo gostima pokazali školu i prepustili se opuštenom čavrljanju s učenicima i učiteljima. Slijedio je zajednički ručak.

Poslijepodnevni dio druženja započeli smo šetnjom po starom dijelu grada. Razgledali smo zgradu općine i nastavili put do Hodnikovoga mlina, gdje su našli svoj dom razni predmeti, namještaj, odjeća iz prošlosti. Pogrijali smo se toplim čajem te se uputili u knjižnicu Makse Samsa. Knjižničarke su predstavile svoj rad te nas pozvale među knjižne police i knjigama darovale goste iz Rijeke. Vratili smo se u školu i zasladili se kroasanima i sokom. Sve goste, učenike i učiteljice, darivali smo sitnim darovima. Naši gosti su se uz nove utiske i doživljaje teško odvojili od nas. Obećali smo si da ćemo i u buduće imati kontakte, dopisivati se i susretati. S veseljem smo prihvatili njihov poziv da ih još u toj školskoj godini posjetimo u Rijeci.

U proljeće našim smo prijateljima u Rijeci uzvratili posjet. Ujutro smo se skupili pred školom, ukrcali se u autobus te u veselom iščekivanju krenuli prema Hrvatskoj. U Jelšanama smo prešli slovensko-hrvatsku granicu. Put smo nastavili autocestom.

Pogled na more, koje se kupalo u jutarnjem suncu, očarao nas je. Vozili smo se kroz grad Rijeku na jedan od gradskih brežuljaka gdje stoji OŠ Pećine.

Prijatelji, učenici 3. razreda, već su nas nestrpljivo čekali. Ponovni je susret bio vrlo srdačan, glasan, veseo. Nakon što smo se pozdravili, pozvali su nas na marendu. Zatim su nas pratili u razgledavanju škole. Budući da se zajedno s njima školuju također i slijepa i slabovidna djeca, prikazali su nam kako izgleda njihova nastava. Isprobali smo pomagala koja ta djeca koriste. Posjetili smo također i njihovu knjižnicu.

Naši su nam prijatelji željeli pokazati svoj grad. Prvo smo se spustili do rijeke Riječine te se prošetali Korzom do Pomorsko-povijesnoga muzeja, gdje smo razgledali zanimljivu izložbu o Titaniku. Zatim smo posjetili Prirodoslovni muzej. Kustos Boštjan Surina (rodom iz Ilirske Bistrice) predstavio nam je životinjski svijet okolice Rijeke. Vrlo su nas oduševile preparirane morske i kopnene životinje u prirodnoj veličini. Najviše nas je privukao akvarij s morskim životinjama.

Put smo nastavili pored znamenitih Riječkih vrata, koja izviru još iz rimskih vremena, do pristaništa i dalje na tržnicu. Raznobojnost, šarolikost, buka i gužva potpuno su nas obuzeli. Riječinu smo prešli preko Mosta branitelja, kojega su izgradili u spomen borcima Domovinskog rata 1991.

Vratili smo se u školu gdje su nas počastili s ukusnim ručkom. Nakon ručka uputili smo se na obližnju plažu gdje smo se igrali, razgovarali, bacali kamenčiće u more te si u njemu osvježili prevruće nožice. Kasno popodne vratili smo se u školu, žalosni se pozdravili s prijateljima i obećali daljnju suradnju. Jedni drugima smo zaželjeli vesele i razigrane ljetne praznike. Puni novih doživljaja i prelijepih sjećanja na druženje vratili smo se kući.

Slijedeću je školsku godinu u OŠ Pećine došlo do kadrovskih promjena i dopisivanje se završilo. Moja su djeca napredovala u 4. razred i dobila novu učiteljicu koja nije bila spremna nastaviti tamo gdje smo mi stali. Treba biti svjestan da su to još uvijek malena djeca, koja trebaju puno poticanja, pomoći, volje, rada… da se takav projekt nastavi.

2. Druženje s učenicima dopunske nastave slovenskoga jezika u SKD Istra Pula

U početku slijedeće školske godine dobila sam novu generaciju trećaša koje sam opet potakla na suradnju i zajedno smo zavirili preko granice, ovaj put u Pulu. Već sam u OŠ Pećine sudjelovala s divnom učiteljicom, gđom.Vidom Srdoč. Naša se suradnja nastavila i ona nas je dovela u Pulu, gdje u Slovenskom kulturnom društvu Istra predaje slovenskim potomcima u Hrvatskoj dopunsku nastavu slovenskoga jezika. Poučavala je i oduševila za suradnju sedmero djece od 4. do 7. razreda.

Opet su putovala pisma, fotografije, sitni darovi koje smo izradili sami…

Ali i ovaj put nas to nije zadovoljilo i poželjeli smo druženja. Budući da je do Pule i natrag do Bistrice malo dalje nego do Rijeke, naišli smo na financijske prepreke, jer prijevoz nije jeftin.

Gđa. Srdoč i predsjednica Slovenskog kulturnog društva Istra Pula gđa. Danica Avbelj pronašle su rješenje: prijavile su nas na projekt Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta – Zavoda Republike Slovenije za školstvo: UKLJUČIVANJE SLOVENSKIH POTOMAKA U HRVATSKOJ U KVALITETNO I TRAJNO UČENJE SLOVENSKOGA JEZIKA.

S gđom. Srdoč smo pripremile svu potrebnu dokumentaciju koju je Slovensko kulturno društvo Istra Pula poslalo u Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta – Zavod Republike Slovenije za školstvo. Uspjeli smo na natječaju i dobili financijska sredstva koja smo trebali za dva susreta naših učenika.

Pripreme za susret su kod nas u Sloveniji krenule. Svi smo nestrpljivo očekivali susret koji se dogodio u ožujku na datum obilježavanja materinskog dana u Sloveniji. Prvo smo se susreli u našoj školi. Opet radoznali pogledi, topao stisak ruku, slovenske i hrvatske riječi na usnama i poneka kretnja rukom… Slijedilo je razgledavanje naše škole i, naravno, zajednička marenda, koja je probila još i zadnji komadić leda koji je još ostao i riječi su vrele iz djece. Naša su djeca željela sve pokazati, ispričati, dok su učenici iz Pule bili radoznali te su željeli puno toga doznati, razgledati, isprobati… Jezik više nije bio prepreka, razgovor je potekao, prijateljstva su se tkala.

Zatim je slijedio sat nastave slovenskoga jezika. Zajedno smo obradili pjesmu Tone Pavčeka MAMA JE JEDNA JEDINA. Svaki je učenik glasno pročitao jednu kiticu. Poklonili smo se mamama za njihov praznik. Od krep papira izradili smo karanfil, koji su učenici odnijeli svojim mamama.

Naše se druženje nastavilo. Autobusom smo se najprije odvezli u Škocjanske jame te u pratnji vodiča pogledali znamenitosti Škocjanskih jama i njihove okolice.

Put smo nastavili na seosko imanje u Narinu. Vlasnik nas je najprije proveo po imanju te nam objasnio put od sjemena do kruha. Pokazao nam je također i alate i strojeve koje još uvijek koristi u radu. Gazdarica nam je pripremila domaću marendu, koja nas je svih oduševila i glasno smo je pospremili u svoje trbuščiće. Zatim smo išli u crnu kuhinju, to je kuhinja iz starih vremena. Odjenuli smo pregače, zaštitili glave kapom za dečke i maramom za djevojčice te se prihvatili pečenja kruha. Gazdarica je najprije zamijesila krušno tijesto. Svaki učenik je dobio komad tijesta, koji je mjesio i oblikovao u štručicu. Kruh se zatim dizao u košarici. Gazdarica je svaku štručicu posebnim loparom dala u krušnu peć, gdje se kruh ispekao. Svako je dijete svoju štručicu odnijelo kući. Čitav je autobus mirisao po svježe pečenom kruhu kada smo se vračali u Bistricu. Na školskom smo se dvorištu sa suzama u očima oprostili od hrvatskih prijatelja uz obećanje da ćemo se uskoro sresti u Puli.

U lipnju smo održali obećanje i krenuli prema Puli. Atmosfera u autobusu bila je vesela, učenici su bili nestrpljivi i jedva su čekali susret s prijateljima. Susret je bio glasan, pun zagrljaja, slovenskih i hrvatskih riječi… Hrvatski su nas prijatelji vodili na razgledavanje najvećega akvarija u Hrvatskoj koji se nalazi u staroj tvrđavi Verudela.

Slijedilo je razgledavanje Arene, gdje su nam ispričali kako su u prošlosti živjeli stanovnici toga drevnoga grada, o gladijatorskim igrama nekoć i o priredbama koje se u Areni održavaju danas.

Nakon ručka prijatelji su nam željeli pokazati grad. Put nas je vodio kroz znamenita Zlatna vrata, koja potiču iz rimskih vremena, u centar grada. Posjetili smo Slovenski dom gdje se naši prijatelji druže i uče slovenski jezik. Upoznali smo također i predsjednicu Slovenskoga kulturnoga društva Istra Pula gđu. Danicu Avbelj.

Druženje je bilo neopisno, kao da se znamo već dugo godina.

O našim su druženjima izvjestili također i mediji: internetni portal Slovenci u susjednim državama i glasilo Mavrica koji izdaje SKD Istra Pula.

Zaključak

Prijateljstvo je nešto najlepše što čovjek može doživjeti. Jedna je od najvažnijih vrednota u životu. Boksar Muhamed Ali o prijateljstvu je dao nekoliko zanimljivih misli: »Što je to prijateljstvo najteže je objasniti. Ne možeš ga naučiti u školi. Ali, ako nisi naučio što prijateljstvo znači, nisi u životu naučio ništa.« Svatko od nas treba prijatelja, ponekad i više od jednoga, da mu povjeri sve tajne, sve dobre i loše vijesti te zna da te nikada neće izdati. Na svome životnom putu upoznamo puno prijatelja s kojima dijelimo zajedničke interese i mnijenja, s njima provodimo vrijeme i otkrivamo skrivene kutke domovine i svijeta. S trećašima smo slično tako satkali prijateljske veze s njihovim vršnjacima u Hrvatskoj. Oni su na neki način isto tako povezani sa Slovenijom, jer su neki potomci Slovenaca, koji ujedno uče slovenski jezik. Prisne prijateljske veze koje smo satkali traju još i danas; s nekima se od njih još uvijek dopisujemo, a vršnjaci iz Pule na taj način s nama utvrđuju stečeno znanje slovenskoga jezika.

Literarura

1. CARNEGIE, DALE. 2000 Kako si pridobiš prijatelje. Ljubljana. Mladinska knjiga
2.  https://sl.wikipedia.org/wiki/Prijateljstvo