Savjetodavna služba u radu s djecom

s emocionalnim poremećajima

tamara_vamberger

Tamara Vamberger

Sažetak

Uvođenjem inkluzije učenici s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju dobili su priliku i pravo uključivanja u redovni osnovnoškolski obrazovni proces s prilagođenim programom i dodatnom stručnom podrškom. Djeci je omogućen individualizirani pristup, no još uvijek se nalaze u okolini punoj nerazumijevanja, neodobravanja i kritike. Unatoč svim diskursima koji se odvijaju u javnom prostoru, savjetodavno osoblje još je uvijek prepušteno sebi u donošenju odluka o pristupu koji će koristiti u radu s učenicima. U članku predstavljamo smjernice za rad s učenicima s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. Želimo ukazati na nedostatno stjecanje kompetencija savjetodavnog osoblja u javnom školstvu za rad s djecom s posebnim potrebama.

Ključne riječi: djeca s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, savjetodavno osoblje, obitelj i dijete s posebnim potrebama.

Uvod

Djeca s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju u osnovnoj su školi poseban izazov s kojim se suočava svaki savjetodavni radnik. U školski prostor oni unose nemir, raznolikost i element iznenađenja. Prema riječima M. Kavklera: „Pravo na inkluzivni odgoj i obrazovanje omogućava svoj djeci da uspješno uče, što nalaže poštivanje njihovih različitosti i potrebe za diferencijacijom zahtjeva u procesu učenja.” (Kavkler, 2010.). Djeca s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju primoravaju učitelja i stručno osoblje na aktivnost, na traženje novih načina na putu do uspjeha i na obrazovanje u tom području sa željom da pomognu djetetu. Svrha rada je pojasniti ulogu savjetodavnog radnika u radu s djecom s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. Savjetodavni radnik razmatra sve elemente djetetovog ponašanja koje je različito od očekivanog u školskoj okolini. U znanje stručnjaka za rješavanje takvih izazova se premalo ulaže i osposobljava se nedovoljan broj savjetodavnih radnika, a neželjenih ponašanja, koja odstupaju od uobičajenih, svake je godine sve više.

1. Savjetodavni rad i djeca s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

Radno mjesto školskog savjetnika obuhvaća mnogo zadataka i dužnosti koji su sve više birokratski usmjereni. Školska savjetodavna služba je u okvirima škole kao institucije percipirana kao nevidljiva mreža. Ona je koordinator škole, ima uvid u sva događanja u školi i prikuplja veliku količinu informacija o pojedincima. Doima se važno istaknuti činjenicu da se školska savjetodavna služba u proces školovanja može uključiti na više razina i u različitim prilikama obrazovanja pojedinca, pri čemu surađuje i s obitelji učenika. Na razini inkluzije savjetodavna je služba zasigurno jaki posrednik između obitelji djeteta i škole kao institucije. Može utjecati na razrednike, učitelje, učenike, roditelje, a i na vanjske suradnike škole. S obzirom na to da je povezana s događanjima iza kulisa, može kod sadržaja o djeci s posebnim potrebama prelaziti u obrazovni sistem u smislu poticanja učitelja na razmišljanje o tome da svako dijete ima svoju životnu priču i da učenici dolaze iz nejednakih uvjeta za učenje. Brojna djeca kod kuće nemaju podršku za učenje, a mnogi među njima su također materijalno uskraćeni i nemotivirani za rad. Savjetodavna služba može djelovati obrazovno na kolektiv u smislu širenja uvida u pozitivne učinke inkluzije. U skupu ovih radnji i zadataka je i promatranje djece s emocionalnim poremećajem u ponašanju i suradnja s njihovim roditeljima.

Iz klasifikacije emocionalnih smetnji prema Quayu (1979., Dice po Žagar 1993.), sistemi tih smetnji razvrstani su u dvije kategorije, kvantitativnu i kvalitativnu. Za školske primjere koji se odnose na djecu i adolescente, prema ICD 10 (International Classification of Diseases and Health Related Problems, 1995) emocionalni poremećaji i poremećaji u ponašanju razvrstani su u sljedeće podskupine (preuzeto od Žagar, 2012.):

  • hiperkinetski sindrom,
  • smetnje u ponašanju (ograničene na obitelj, nesocijalizirani poremećaj ponašanja socijalizirani poremećaj ponašanja, opozicijsko – prkosno ponašanje),
  • miješani emocionalni poremećaji i poremećaji u ponašanju
  • emocionalni poremećaji koji su karakteristični za djetinjstvo (odvojenost i separacijska anksioznost, fobična tjeskoba u djetinjstvu te socijalna tjeskoba u djetinjstvu),
  • smetnje socijalnog ponašanja koje su karakteristične za djetinjstvo (selektivni mutizam, smetnje u ostvarivanju međusobnih kontakata, pretjerana nevoljkost u osobnim odnosima) (Žagar, 2012., str. 49-52).

Poznavanje klasifikacije pomaže boljem uvidu u probleme djece, budući da u svakodnevni savjetodavni rad pripada i uključivanje u razgovor s učenicima s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, koji ometaju nastavu i doživljavaju različite tjeskobe prilikom sukoba i svojih ispada.

Savjetodavni radnik uvršten je u stručni tim i na taj se način mora i postaviti – timski, s aspekta grupnog rada stručne grupe, koju za svakog pojedinog učenika u individualiziranom programu potvrđuje ravnatelj. S gledišta savjetodavne službe, u prvom je planu partnerstvo odraslih za dobrobit djeteta. Najvažnija u provedbi svih razgovora s učenikom je svijest djeteta da je u pozadini zajedništvo, suradnja, odgovorno i, naposljetku, samosvjesno djelovanje odraslih na relaciji škola – dom. Naše poznavanje djeteta se međusobno nadopunjava. S aspekta savjetodavne službe je presudno da se odmah, već nakon prve pojave problema u razredu uključi roditelje. Najprije na razini učitelja, odnosno razrednika, nakon toga na razini savjetodavne službe, kao i u okvirima proširenog tima i vodstva škole.

Suočavanje s problemima u školi kod emocionalno-bihevioralnih poremećaja djece predstavlja dvostruki izazov. Na jednoj je strani potrebno živjeti, nositi se njima, a paralelno ih je potrebno sprječavati, otklanjati i smanjivati (Muršič, 2007.). Krajnčan kao izazov odgojno obrazovnom sistemu predlaže iskustvenu pedagogiju, koja može biti izvrsno pomagalo pri otklanjanju negativnih emocija, a ujedno i priprema za život. U prvi plan stavlja igru kao nastavno i odgojno sredstvo, koje u kontinuitetu postaje projekt… (Krajnčan, 2016.). Takav oblik rada sigurno ima brojne pozitivne učinke na rad u razredu, ali često predstavlja znatan izazov, ponajprije učitelju predmetne nastave.

1.1. Razumijevanje djece s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

U osnovnoj se školi javlja potreba za zajedničkim razumijevanjem djece s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, kako učitelja, roditelja, školskih kolega, tako i savjetodavne službe. Naš je zajednički cilj spriječiti eskalaciju problema pravovremenom pomoći i potporom. Pristup u djelovanju savjetodavne službe moramo svakom djetetu prilagođavati individualno. Sve počinje razgovorom, kojim uklanjamo balast i postupno dolazimo do srži problema koji kod djeteta izaziva neželjene reakcije. Najčešće se radi o dugoročnom djelovanju cjelovitog stručnog tima, s time da je često težište rješavanja problema upravo ured savjetodavne službe. Djeca u savjetodavnoj službi rješavaju svoje zamjerke, neugodnosti, konflikte i ponašanja s kojima se susreću na putu do škole, na igralištu, na hodniku, u slobodno vrijeme i tijekom nastave. Savjetodavni rad pruža mogućnost individualizacije, razgovora u privatnoj sferi, daleko od osude grupe i zamjeranja. Trebao bi predstavljati sigurno utočište djeci s posebnim potrebama, osobito djeci s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. Pri radu s takvom djecom ključna je uspostava iskrenog odnosa između savjetodavnog radnika i učenika.

Kao savjetnica imam uvid u događanja „izvana”, budući da na razgovor u ured savjetodavne službe učitelj dovodi učenika koji svojim ponašanjem zaustavlja, odnosno ometa proces učenja. Može se primijetiti da se učitelji u razredu s učenikom s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju često osjećaju iscrpljeno te imaju osjećaj krivnje i nemoći. Djetetovu neprilagođenost doživljavaju kao napad na sebe i kao osobni neuspjeh. Zbog te pozicije nemoći, učitelji često reagiraju vrlo emocionalno i strogo (postavljaju vrlo stroge sankcije koje učenici doživljavaju kao izazov, odnosno priliku za provjeru granica tolerancije učitelja). Najvažnije kod odgajatelja i učitelja je ostati smiren, kontrolirati se, biti obziran i uljudan. To daje primjer cijeloj razrednoj i školskoj zajednici, na koju se često zaboravlja kada je u nju uključeno dijete s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju. U takvim situacijama je također potrebno učitelju ponuditi potporu i pomoć u obliku razgovora. Učitelj je taj koji ima moć tijekom nastave novonastalu situaciju usmjeriti u dobrom pravcu, odnosno pomoći pri sprječavanju njene eskalacije. Učitelji bi na tom području trebali steći više obrazovanja, odnosno stručnog usavršavanja. „Mercedesova shema osnovne funkcije odgoja”, koja je prvotno zamišljena u sklopu odgojnih pristupa u obitelji, mogla bi odgovarati odgojnom polju sekundarne socijalizacije u školi, budući da kod djece s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju taj trokut (ciljevi-pohvala-kritika) često nije u ravnoteži. Takvom je djetetu potrebno ponuditi prilike u kojima će primiti više pohvala. Isto tako, potrebno je pojedincu individualno prilagoditi odgojne ciljeve. Vjerojatno je upravo radi toga iskustvena pedagogija polje u kojem pojedinac može lakše iskazati svoju kreativnost, opustiti se, osjetiti sigurnu okolinu te primiti (samo)potvrde, pohvale i nagrade (Krajnčan, 2016.). U mnogim primjerima se dijete s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju ne uspijeva povezati s učiteljem, budući da nemaju dovoljno prilika za uspostavu dubljih veza, razgovore, izvannastavnu suradnju… Prema Muršiču, jačanje zaštitnih čimbenika u školskom okolišu i u djetetu trebalo bi biti glavna strategija učitelja u pedagoškom procesu u suočavanju s problemima djece s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju (Muršić, 2017.).

1.1.2. Primjer iz prakse

Među uspomenama iz mog radnog iskustva u savjetodavnoj službi osobito me dotaknuo primjer „beznadnog petašića”, koji je svakodnevno maltretirao svoje školske kolege i učiteljicu. U jednom se trenutku počeo prema njima odnositi dosta nasilno… Poslan je na razgovor u savjetodavnu službu, obaviješteni su roditelji i stručni tim. Bez obzira na to što je dječak odmah nakon događaja zažalio zastrašivanje drugih, morao je pripremiti ispriku za svoje školske kolege. Budući da je na nastavi iz slovenskog jezika bio dosta neuspješan, zajedno s razrednicom smo dogovorili da će ispriku pripremiti u praktičnom obliku. Svidjela mu se slastičarska sekcija koju također provodim u spomenutoj školi. S dječakom smo dogovorili da će ispeći male dizane kolačiće u obliku srca i svakome će se osobno (usmeno i pogledom oči u oči) ispričati. Roditelje smo obavijestili o tome… Dijete je dobilo zadatak donijeti sastojke za kolače. Zajedno smo ispekli srca od maka i u dogovoru s razrednicom smo izveli predaju tih dobronamjernih kolačića. Dječaku je prilikom predaje dizanih srca bilo malo neugodno, ali nakon što smo ga pripremili kako izvesti predaju pojedinog srca, to je učinio vrlo dostojanstveno. Imala sam osjećaj da je cilj postignut. Svi pogođeni školski kolege bili su zadovoljni i priznali mu zasluge za njegov trud. Hvalili su ga radi uspješnog pečenja. Nije želio pokazati da ga je događaj dotaknuo, ali je cijela grupa osjetila olakšanje… Paul Tough u knjizi „Zakaj nekaterim otrokom uspeva” (Zašto nekoj djeci uspijeva, Tough, 2014.) opisuje pojedinačne primjere dobre prakse djece s mnogo poremećaja u ponašanju (a i emocionalnim problemima), koji su uspjeli tijek tragičnih događaja usmjeriti u pravom smjeru. U svakoj od tih uspješnih priča je ključna uloga odrasle osobe koju dijete, odnosno adolescent, prihvaća. To može biti majstor nekog obrta, savjetnik, učitelj, odnosno netko kojeg adolescent obožava i želi postati kao ta osoba. Vrlo je važno da s tom osobom uspostavi intenzivan i dugotrajan odnos.

Razumijevanje poremećaja ponašanja djeteta za savjetodavnu službu istovremeno predstavlja nužnost i veliki izazov. Savjetodavni radnik treba imati širu sliku o djetetu. Osim što ga moraju zanimati događanja u školskom okolišu, treba osluhnuti i događanja u obitelji, nedavne događaje koji su se dogodili u obitelji, uspjeh u učenju, kako se dijete osjeća, kako je integriran u skupinu vršnjaka te saznati o njegovim slabim i jakim područjima. Na tom radnom mjestu vrlo je korisna sposobnost empatije savjetnika koji prepoznaje djetetovu nevolju i sposoban je s njim se poistovjetiti. Nepoželjno ponašanje djeteta mogli bismo definirati kao pokus prilagodbe na za njega problematične okolnosti (Muršič 2017.). Dijete s poremećajem u ponašanju, naime, ima problema s razumijevanjem događaja u odnosima, manje je sposobno učiti iz iskustva, manje je empatično prema drugima, a još teže razumije utjecaj svog ponašanja na druge. Takvo se dijete teško ili uopće ne kontrolira te svoje osjećaje teže izražava riječima. Istovremeno ima slab uvid u svoj doprinos zapletaju okolnosti, teško predviđa posljedice svog ponašanja i teško razmišlja o mogućim rješenjima problema. Dijete s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju teško prelazi s jedne aktivnosti na drugu, teže se prilagođava promjenama, teško zadržava pažnju, teško ostaje na jednom mjestu i teže prihvaća ograničenja (Muršič, 2017.). Battelinova (2017.) kaže da su „uzroci „problematičnog” ponašanja niska razina samopoštovanja, negativna slika o sebi i manjak sposobnosti za savladavanje prepreka u svakodnevnom životu. Kako bi dijete razvilo zdravu sliku o sebi, mora se osjećati vrijednim i korisnim”. Savjetodavna služba mnogo puta pruža pomoć razredniku i to u obliku praktičnog priručnika s naslovom „10 korakov do boljše samopodobe” (10 koraka do bolje slike o sebi, Tacol, 2011.), koji velik broj vježbi posvećuje upravo jačanju slike o sebi. Sviđa mi se misao iz ove knjižice koja govori da „pozitivna slika o sebi u značajnoj mjeri određuje zadovoljstvo pojedinca životom, njegovu sreću te djeluje kao zaštita tjelesnog i duševnog zdravlja.” Sljedeća knjižica kojom se služimo u savjetodavnoj službi je „Čudo na razrednih urah” (Čudo na satu razrednika, Šolc, 2015.), koja također potiče na pozitivnu sliku o sebi, povezuje učenike u pojedinim razredima, potiče pohvalu,…

2. Obitelj i dijete s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

Obitelj je najvažniji čimbenik socijalizacije djeteta i utječe na oblikovanje njegove osobnosti, socijaliziranog ponašanja i karakteristika međuljudskih odnosa (Musek, 2005.). Dijete se rađa s brojnim potrebama čije zadovoljenje najprije za njega osigurava izvorna i osnovna jedinica društva – obitelj. Pored osnovnih potreba, dijete ima potrebu biti pohvaljeno kao osoba, biti pohvaljeno za svoja pozitivna ponašanja, doživljavati neodobravanje za svoja neprimjerena ponašanja… Nikako se ne smije kritizirati djetetovu osobnost i nikako ga se ne smije strogo kažnjavati. Potrebno je s djetetom rješavati nastali problem i paralelno razvijati njegove vještine (Muršić, 2017.).

Psiholozi upozoravaju na to da traumatični događaji iz djetinjstva mogu utjecati na slabu sliku o sebi ili prouzročiti osjećaje bezvrijednosti. Felitti i Anda utvrdili su da visoka ocjena traumatiziranosti vrlo negativno utječe na zdravlje odraslih osoba, čak i kada samodestruktivno ponašanje nije moguće opaziti (Felliti i Anda, 2008.).

Michael Meaney, neuroznanstvenik s fakulteta McGill radio je istraživanje na štakorima. Promatrao je majke štakorice i mladunce. Neke su štakorice svoje mladunce nakon traumatičnih događaja lizale po više minuta, a neke štakorice to nisu činile. Utvrdili su važne razlike između štakora koje su majke tješile i onih kojima je uskraćeno lizanje. Oni kojima nije bilo uskraćeno lizanje usudili su se do 7 puta dalje tražiti hranu. Bili su hrabri i samosvjesni, ostali su se bojali. Posljedice nisu bile samo u ponašanju, nego i biološke. Ako je mladunac primio iskustvo utješnog lizanja, u tom je primjeru odrastao u hrabriju, poduzetniju i prilagođeniju životinju nego onaj koji nije imao takvo iskustvo. Pritom nije bilo važno je li ga lizala i njegovala biološka ili udomiteljska majka… (McGill po Tough, 2012.).

U svom radnom iskustvu primijetila sam da većina djece s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju potječe iz disfunkcionalne obitelji. Često je povod za „otkriće” djeteta s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju razvod roditelja, alkoholizam jednog od roditelja, disfunkcionalno ponašanje jednog od roditelja, nasilje u obitelji, iskrivljena komunikacija u obitelji… odnosno neko drugo traumatično iskustvo.

Iz navedenih razloga potrebno je cjelovito promatranje djeteta s emocionalnim poremećajem u ponašanju. Uzroci njegovih problema nisu samo u njemu. Potrebno je težiti i uvjetima okoline koji mogu pridonijeti promjenama u djetetovom razmišljanju, osjećajima i ponašanju. Odbacivanje od okoline probleme samo potencira. Važno je razumjeti zašto se dijete ponaša na taj način. Trebamo nastojati utvrditi da li se dijete ne može (vještine), ne zna (znanje) ili ne želi (motiviranost) drugačije ponašati (Muršič, 2017.). Battelinova (2017.) kaže da cilj naših razgovora nije u tome da se dijete drugačije ponaša, nego da s djetetom izgradimo jaki odnos.

3. Preporuke za rad s djecom s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju

Pojedini autori preporučuju nekoliko strategija, odnosno načina postupanja za uspješan rad u razredu kod djece s ponašanjem koje se izdvaja od drugih. Možemo istaknuti situacijsko usmjeravanje prema prihvatljivijem ponašanju, poticanje interesa intervencijom kada primijetimo smanjeni interes i slabiju pažnju; zajedničko ponavljanje određenih razrednih pravila (formuliranih kao pozitivna ponašanja), signaliziranje djetetu kod neprimjerenog ponašanja – sistem upozoravanja; izražavanje razumijevanja nepoželjnog ponašanja, ali ne i odobravanje istog, planirano smanjenje obraćanja pažnje na neprimjereno ponašanje, ukoliko se ne radi o težim oblicima ponašanja; osiguranje dodatnih informacija djetetu – za pojašnjenje očekivanja i zahtjeva situacije te smanjivanje napetosti kroz humor (preuzeto od Pierabngelo, Giuliani, 2008.).

Prilog 1. Karikatura savjetodavne radnice i učenika s emocionalnim poremećajem i poremećajem u ponašanju (radnica: „Imam jedan potpuno novi vic za tebe!”, učenik „Ma daaaj, prestani…”)

slika_ziva

Zaključak

U kontekstu rada s djecom s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju, savjetodavni je rad proces prikupljanja podataka, uspostavljanja odnosa i pružanja pomoći u obliku razgovora, usmjeravanja, vođenja i savjetovanja kako se suočiti s problemima. Savjetnik treba savladati brojna područja i upravo on je taj od kojeg učenik s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju najčešće traži pomoć. Savjetnik bi trebao prepoznati problem, znati osmisliti i naučiti učenika kako se nositi s problemima i na koji način ih može umanjiti te kako pronaći model ponašanja koji je razredu prihvatljiv. U diskusiji s učenikom vrijedi naglasiti i neke nužne i dobronamjerne oblike elemenata kojima započinjemo razgovor. Potrebno je osvijestiti formulacije zahtjeva. Trebalo bi birati formulaciju „započni” umjesto „prestani”. Vrlo je važno da dijete ne prikazujemo u lošem svjetlu pred vršnjacima i presudno da kao savjetnici u dijalozima ostanemo mirni te očuvamo samokontrolu, poštovanje, dobronamjernost, ali i autoritet. Na kraju svega, savjetnik je prepušten svojoj snalažljivosti i ponekad može dijete s emocionalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju razoružati i humorom.

Literatura

  1. Batteli, N. B. (2017). Naš prispevek pri delu s težavnimi otroki. Čustvene in vedenjske težave v vrtcu in šoli. Zbornik predavanj ob 65-letnici Svetovalnega centra za otroke, mladostnike in starše. Maribor.
  2. Felliti, V. J., Anda R. F. (2008). Social Work and Adverse Childhood Experiences Research: Implications for Practise and Health Policy. Social Work in Public Health 29 (1) 1-10 Source: Pub Med
  3. Kavkler, M., Grah, J. Peklar, D. et all. (2010). Razvoj inkluzivne prakse s pomočjo inkluzivnih timov. Zbornik prispevkov. Zavod republike Slovenije za šolstvo. Ljubljana.
  4. Kobolt, A., Caf, B., Brenčič, I. et all. (2010). Izstopajoče vedenje in pedagoški izzivi. Pedagoška fakulteta univerze v Ljubljani. Ljubljana.
  5. Krajnčan. M. (2016). Od igre do projekta. Založba univerze na primorskem. Koper
  6. Musek. J. (2005). Psihološke in kognitivne študije osebnosti. Znanstveni institut filozofske fakultete. Ljubljana.
  7. Pierangelo, R., Giuliani G., 2008. Classroom managemeetn techniques for strudents with ADHD. A step by step guide for educators. Thousand oaks, CA: Corwin Press.
  8. Šilc K. R. idr. (2015). Čudo na razrednih urah. Javni sklad RS za kulturne dejavnosti. Ljubljana.
  9. Tacol, A. (2011). 10 korakov do boljše samopodobe. Priročnik za učitelje in preventivno delo z razredom. Zavod za zdravstveno varstvo Celje.
  10. Tough, P. (2014). Zakaj nekaterim otrokom uspeva. Učila International, založba d.o.o, Tržič.( str.59-63)
  11. Zbornik prispevkov (2017). Čustvene in vedenjske težave v vrtcu in šoli: preventiva in primeri dobre prakse: zbornik prispevkov ob 65. letnici Svetovalnega centra za otroke, mladostnike in starše. Svetovalni center za otroke mladostnike in starše. Maribor.
  12. Žagar D. (2012). Drugačni učenci. Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Ljubljana.