Neprocjenjiva uloga učitelja

u vrijeme korone

barbaraTK

Barbara Terpin Klavžar

U novim vremenima, koje nam nalaže i oblikuje pojava virusa Covid 19, ljudski odnosi stavljaju se na nove kušnje i cijelo se društvo mora tomu prilagoditi. Vlade nam savjetuju da se distanciramo jedni od drugih kako bismo izbjegli infekciju (osim ako je riječ o našoj užoj obitelj, a ni tamo kontakt sa starijim osobama nije preporučljiv).

Ključne riječi: učionica – sigurno mjesto za učenika tijekom epidemije, uloga učitelja, postupanje s dječjim osjećajima.

To je u potpunosti u suprotnosti s optimalnim uvjetima za ljudski razvoj, a posebice za razvoj djeteta. Premda djeca u ovo doba mogu čuti roditeljska objašnjenja o tome kako „znanstvenici kontroliraju situaciju i kako su pred otkrićem cjepiva”, stručnjaci koji su dublje uključeni u obrazovanje znaju koliko često dijete osjeća mnogo više, nego što čuje. Osjeća zabrinutost roditelja koji razmišlja hoće li mu se za mjesec dana nadređeni zahvaliti na suradnji, ali i reći da mu više nije potreban iz poslovnih razloga uzrokovanih virusom. Kod roditelja osjeća nesigurnost hoće li moći platiti sljedeću ratu kredita. Svakog dana u obitelji može iskusiti intenzivnu emocionalnu napetost u kojoj se roditelji niti jedan pred drugim možda ne usuđuju izraziti brigu koja ih obuzima. Tome uvelike doprinose izolacija, odnosno nedostatak socijalnog kontakta, osjećaj gubitka kontrole nad situacijom, strah od gubitka voljene osobe, nejasne i kontradiktorne informacije, nesigurnost posla i ekonomska nestabilnost. Upozoravajući znakovi negativnog utjecaja situacije na ljudsko tijelo predstavljaju umor, slabu koncentraciju, razdražljivost i nesanicu. Uz fizičko zdravlje, Svjetska zdravstvena organizacija također izdvaja mentalno zdravlje i psihosocijalne posljedice koje virus sa sobom donosi. Iako su glavna istraživanja na ovom području još uvijek u tijeku, stručnjaci uspoređuju učinke koronavirusa na mentalno zdravlje s učincima epidemije SARS-a 2007. godine. Pokazalo se da su karantena i izolacija koje su uslijedile nakon ove epidemije bile povezane s depresijom, tjeskobom, osjećajem srdžbe i većim stopama samoubojstava. Uz to, pokazuju da su problemi s mentalnim zdravljem zbog koronavirusa usporedivi s posljedicama velikih katastrofa (teroristički napadi te prirodne i ekološke katastrofe). Svemu navedenom zajedničko je da kao rezultat toga može doći do porasta pojava iz niza psihosomatskih i somatizacijskih poremećaja – od „manjih problema” poput glavobolje, do bolova u trbuhu, povišenog krvnog tlaka itd. Neki istraživači vjeruju da organ koji će podleći psihosomatskim bolestima ovisi o strukturi ličnosti osobe. Smatraju da svaka emocija ima svoj specifični psihološki sindrom koji aktivira organizam i priprema ga za djelovanje. Primjerice, povišen krvni tlak tumači se kao posljedica zadržavanja srdžbe. Srdžba utječe na srce i krvne žile tako da nam krv „udara” u glavu, srce brže kuca i slično, što je inače logičan odgovor organizma koji se tijekom srdžbe osjeća ugroženim. Ako osoba svojoj srdžbi pruži prikladan kanal za oslobađanje, organizam na kraju popušta i kardiovaskularni sustav se smiruje. Međutim, ako se srdžba potiskuje iznova i iznova, s vremenom osoba toga više zapravo nije ni svjesna, a fizički odraz u obliku visokog krvnog tlaka i dalje je prisutan. Na to kako reagiramo na stresne situacije utječe kombinacija unutarnje ranjivosti pojedinca i vanjskih stresora, jer neće svi oboljeti u istim stresnim okolnostima, niti će svi patiti od iste bolesti. Ključni je činitelj naša unutarnja ranjivost (osjetljivost na stres), koja može biti dijelom urođena, a dijelom stečena. Upravo zbog toga, sposobnost upravljanja emocionalnim odgovorima značajno utječe na funkcioniranje organizma. Odrasla osoba to može naučiti (biti svjesna da su sve neugodne emocije, poput straha, srdžbe, krivnje i tuge, posve normalne te pokušati izraziti te osjećaje tamo gdje su, opet, bitni drugi – bilo prijatelji ili profesionalno kvalificirana osoba).

Ali, što je s našom djecom, najslabijim članovima ovog društva i temeljima našeg budućeg društva? Što se sve događa u njima kad promatraju što se događa kod kuće, kad čuju vijest ili dvije kroz medije, vide susjeda kako se hitro odmakne kad se sretnu u hodniku? Mogu li sebi objasniti što se događa? Posvećujemo li im dovoljno pažnje? Naši nadređeni, ravnatelji, naglašavaju provedbu kurikuluma zbog različitih pritisaka izvana. Razumljivo – to su mjerljive činjenice koje govore o produktivnosti njihovog tima. Međutim, učitelj ne smije zaboraviti da u ovo doba on može biti izuzetno važna osoba u djetetovu životu. U školu dolaze iz često neizvjesnog kućnog okruženja, noseći sa sobom scenarije svjetskih događaja koje oblikuju u svojim glavicama, a koji su često prožeti s previše straha, osjećajem bespomoćnosti i sklonošću preuzimanju prevelike odgovornosti za svoju zrelost. Mnoga djeca učitelje i dalje smatraju kao izuzetno važne osobe, pa često osjećajan učitelj djeci može biti slamka spasa od vrlo nepovoljnih uvjeta za djetetov razvoj. Prvo i najvažnije, i tijekom tog razdoblja, učitelj bi se trebao zapitati koju se djecu u učionici obično previdi. To su često oni koji nisu problematični i glasni te koji se ne ističu. To su djeca koja izbjegavaju kontakt očima i pogledom štošta traže. Umirujuća riječ ili samo pogled prihvaćanja, gesta odobravanja, trenutak kad se njegov glas čuje u sigurnom okruženju. Više od sve glasne i nemirne djece, u ovom je razdoblju najpotrebnije brinuti se o njima. Koristite jednostavan jezik prilagođen njihovoj dobi. Promatrajte kako Vaše riječi na njih utječu – njihov ton glasa, disanje i govor tijela. Potaknite ih na razmjenu misli i osjećaja. Prihvatite izraženo i recite im da su svi ti osjećaji normalni. Recite im da nisu prepušteni sami sebi i da Vam se mogu obratiti u bilo kojem trenutku.

Kako razgovarati s djecom o emocijama, dr. Lois Nightingale (2018.) sugerira:

  • Kada razgovarate s djetetom, upotrijebite riječi tužan, razočaran, ljut, prestrašen…
  • U razgovoru budite znatiželjniji i manje se ponašajte učiteljski. Pitajte, potičite dijete da podijeli svoje neugodne osjećaje. „Izgledaš tužno zbog onoga što se događa, reci mi nešto o tome”. I nemojte nastaviti: „To nije razlog da se tako osjećaš!” Nemojte ga grditi ili navesti na to da se dijete srami jer se tako osjeća, niti ga uvjeravati da se osjeća pogrešno. To može dovesti do toga da se u sebi osjeća loše ili da postane defenzivno.
  • Razgovarajte o lošim osjećajima (također) kao o prolaznim osjećajima, povezanim s vremenom, mjesecom, mijenama…Naglasite da se osjećaji i raspoloženje mijenjaju. I da je to u redu čak i ako se ponekad osjećamo loše. Poštujmo neugodne osjećaje i sjetimo se da su prolazni.
  • Pripremite poster na kojemu svaki smješko prikazuje pojedinu emociju i često ih spominjite s djetetom.
  • Na kraju tjedna, možda na satovima razredne nastave, usmjerite razgovor na ugodne i neugodne osjećaje koje ste nedavno opazili. Usredotočite se na emocije poput ponosa, razočaranja i sl. te ne obraćajte uvijek pažnju na priču ili okolnosti koje su dovele do određenih osjećaja.
  • Razgovarajte s djetetom o tome kako se Vi nosite s neugodnim osjećajima (prošećete, radite u vrtu, razgovarate telefonom s prijateljem, čitate, pišete dnevnik…)
  • Pomozite djetetu napisati popis stvari koje može učiniti / koje mu pomažu kad se susretne s neugodnim osjećajima (slušanje glazbe, plesanje, crtanje kredama na igralištu, pjevanje, sastavljanje slagalica, pisanje dnevnika, pisanje pisma zahvale, kuhanje, udaranje u boksačku vreću, pisanje pisma…). Popis držite na mjestu na kojem će ga dijete moći vidjeti / upotrijebiti kada se uznemiri.
  • Ako se nađete u situaciji da i sami loše kontrolirate situaciju i raspoloženje, ispričajte se i oprostite sebi. Način na koji sami upravljate svojim osjećajima bit će najbolji vodič za Vašeg učenika.
  • Napravite kutak u kojem će Vaše dijete moći stvarati na temu toga kako se osjeća: crtanje, slikanje, rad s glinom… Vježbe o tome „kako se osjećam” mogu potaknuti dijete da koristi kreativnost za rasterećenje od stresa.
  • Fizički vježbajte s djetetom: čak i ako kaže da se nakon tjelesne aktivnosti osjeća samo malo bolje, pohvalite ga.
  • S djecom pomozite onima kojima je u trenutnoj situaciji više potrebna pomoć. Pronađite način da doprinesete njihovoj velikodušnosti prema drugima. Na primjer, s djecom nacrtajte crteže ili napišite pisma za bake i djedove djeteta ili starije osobe u staračkom domu. Neka ovo postane redovita aktivnost.
  • Budite nježni prema sebi, čak i ako Vam sve ne uspijeva optimalno. Ako razvijemo suosjećanje prema sebi, također ćemo moći suosjećati s našim učenicima i okolinom, koji će tako lakše prihvatiti ono što smo rekli ili učinili.

I najvažnije: pripremite se prije nego što stupite pred njih ili pred razred. Ako niste sigurni, razgovarajte s kolegama ili školskom savjetodavnom službom te se osnažite i smirite kako biste pred učenicima mogli djelovati umirujuće. Kao što djecu namjeravate potaknuti da izraze svoje osjećaje, tako i vlastite osjećaje hrabro otkrijte pred suradnicima u čijem se društvu dobro osjećate. Možda ćete svojim postupcima i drugu osobu potaknuti da podijeli svoje emocije ili će Vam ona pružiti osjećaj podrške. Viša razina podrške koju dobivate od kolega u svome radu vrlo je važna i istraživanjima dokazana naznaka manjeg stresa na radnom mjestu. Isto vrijedi i za podršku nadređenih. Podrška u pravo vrijeme može biti ulog koji Vaš podređeni nikada neće zaboraviti.

Literatura

  1. Nightingale, L. 2018. Naziv članka. https://www.goodtherapy.org/blog/page/5/ goodtherapy.org (pristupljeno 15.9.2020.)