Samostalni rad učenika

urska_picek

Urška Picek

Sažetak

Prema mom mišljenju samostalno učenje je najvažnija smjernica u periodu dječjeg obrazovanja. Suvremena nastava trebala bi težiti k tomu, da dijete pri svom radu pokaže što više vlastite aktivnosti, vlastite samostalnosti. Svjesna sam činjenice, da je samostalni rad dugotrajan proces, koji moramo mi učitelji prepoznati u nastavi i neprestano ga poticati i razvijati. Dijete se mora razviti u samostalnu osobnost, koja je nužna u njegovom daljnjem razvoju.

Stupanj samostalnosti se od učenika do učenika razlikuje. Zato je važna uloga učitelja, koja uključuje planiranje i organizaciju samostalnog učenja, promatranja učenika, usmjeravanja te upute vezane na učiteljeve zaključke.

Uloga učitelja na početku razvoja samostalnosti je pomagati učenicima pri planiranju i organizaciji samostalnog rada (obrazovni ciljevi, priprema materijala, pomoć pri izvođenju zadataka…). A kad je učenik dovoljno samostalan, ne zahtijeva više toliko učiteljeve pomoći.

Svaki učenik je individuum, zato postoje razlike u samostalnosti među učenicima. Pri razvijanju samostalnosti prema mom mišljenju, nužno je, da učitelj uzme u obzir djetetovu osobnost, njegov stil učenja odnosno, gdje učenik pokazuje najviše znakova samostalnosti.

Ključne riječi: samostalni rad, samostalno dijete, samostalno učenje, planiranje samostalnog učenja.

Samostalno dijete

Samostalnost, tu iznimno individualiziranu ljudsku osobinu, moguće je analizirati sa više vidika: biološki prije svega obuhvaća prirodno dozrijevanje; sociološki povezan je sa sposobnosti čovjekovog uključivanja u društvo i zaposlenje sa preuzimanjem samostalnih obaveza i odgovornosti za njih; dok psihološko značenje dokazuje u kojoj mjeri je ta osobina sastavni dio odnosno osobna sposobnost pojedinca u svim njegovim duševnim dimenzijama. Za naše svrhe najvažniji je pedagoško-didaktički vidik samostalnosti, jer je najuže povezan sa aktivnošću učenika kao osnovnim uvjetom, sredstvom i ciljem njegovog razvoja. (Strmčnik, 1987).

»Učitelji smo prvi odgojitelji, koji uz ljubav dijete učimo i samostalnosti. Ono mora biti spremno na vrijeme, kad će napustiti domaće gnijezdo i otići u svijet. Djetetu je potrebno sigurno utočište svojih roditelja, a istovremeno i sloboda, da sve ono, za što je već sposoban, napravi sam. Istinski samostalno može postati samo ono dijete, koje u skladu sa svojim psihofizičkim sposobnostima što više stvari smije i može napraviti samo. Zato dozvolimo djetetu, da:

  • ono što može napravi samo,
  • kaže što misli,
  • pokušava,
  • sam si pomogne u poteškoćama,
  • sam rješava razne zadatke i probleme pred koje ga postavlja život« (Žgavc, 2000).

Nemoguće je zamisliti ovisne, nesamostalne, nesnalažljive, ne-inicijativne učenike, koji bi mogli biti dovoljno samostalni samo pri učenju. Odgoj prema samostalnosti kao i odgoj prema samostalnom učenju ne može se započeti bilo gdje, na bilo kojem razvojnom stupnju djeteta. Odgoj prema samostalnosti može započeti zajedno sa odgojem prema samostalnom učenju samo u djetetovoj najranijoj dobi, najkasnije pri njegovom polasku u osnovnu školu. Jedino tako možemo očekivati, da će dijete pridobiti odnos prema radu, koji će proizlaziti iz njegovih vlastitih inicijativa. To je stav, kojeg je moguće usaditi te stil, kojemu kasnije treba pridodati i informaciju i vježbu, što mora nato postupno prijeći u naviku. Odgoj prema samostalnosti je suvremeni problem i kao takav predstavlja temeljni sastavni dio suvremene škole, koje se zauzima za samostalnog, aktivnog i slobodnog učenika koji nije objekt, nego subjekt odgoja (Skalar, 1979).

Samostalno učenje

Pod samostalno učenje podrazumijevamo ono učenje, kojeg učenik obavlja sam, bez neposredne tuđe pomoči. »Sam« ne znači, da učenik pri učenju ne smije sudjelovati sa drugim učenicima u pari ili u skupini, ali pri tome mora samostalno obaviti svoj zadatak. Iz dosad spomenutog mogli bismo zaključiti da se radi samo o vanjskoj samostalnosti (netko uči sam) ali ključno pri tome je, da učenik pri učenju samostalno razmišlja. Radi se prije svega o samostalnom razmišljanju. Takvo samostalno učenje dugotrajan je proces, koji počinje već u predškolskom uzrastu i teče na svim stupnjevima njegovom daljnjeg razvoja u školi i izvan nje. Samostalno učenje inače pri svakom se čovjeku do neke mjere odvija spontano, ali zbog potreba suvremenog učenike je potrebno što prije osposobiti za samostalno obrazovanje, kod kojeg će se najbolje moguće razvijati i samostalnost razmišljanja. Zato je ostvarivanje tih zahtjeva zadatak suvremene škole. (Novak, 1979).

»Zato nam je bliža ideja samostalnog učenja koje pri učenju razlikuje dvije vrste samostalnosti, naime organizacijsko-tehničku samostalnost te istraživačku samostalnost. Organizacijsko-tehnička samostalnost, koju pojedinac izražava kroz organizaciju vremena, planiranje rada, upotrebu literature, upotrebu metoda i tehnika učenja, upotrebu alata za učenje, upotreba resursa učenja, itd. Istraživačku samostalnost učenik dobiva kroz rad sa samostalnim promatranjem, donošenjem zaključaka, ocjenjivanjem materijala, upotrebom stečenog materijala u praksi, otkrivanjem zakonitosti i povezanosti među pojavama i događajima, sa generaliziranjem stečenog znanja, sa kreativnim odnosom prema zadacima, koje rješava, itd.« (P. N. Gruzdjev v Novak, 1979).

Razvijanjem obje vrste samostalnosti učitelj priprema učenike na samostalno učenje pri kasnijem studiju i zaposlenju, što znači da možemo samostalno učenje shvatiti kao proces i aktivnost, koju učenik obavlja više ili manje samostalno. (Vuković v Novak, 1979).

Planiranje samostalnog učenja

Samostalno ili uz učiteljevu pomoć (po savjetu, u dogovoru s njim) učenik izabere predmete, koje će učiti odnosno zadatke koje će obaviti u određenom roku. Rasporedi ih s obzirom na vrijeme, koje mu je na raspolaganju (prema rasporedu), te količini gradiva, koje planira osvojiti. Odredi redoslijed učenja po pojedinim predmetima i gradivu. Predvidi načine učenja i provjere znanja pri pojedinim predmetima (Novak, 1980).

Zaključak

Moje je mišljenje, da mora učitelj uz metode »učenja učenja« savladati i metode i sredstva za motiviranje učenika za učenje, jer motivi su oni faktori koji umanjuju ili potiču aktivnost učenika. Ali učenik ne smije svo vrijeme biti ovisan od poticaja i motivacije učitelja. Uspjeh pri radu učenika ne potiče samo, da nastavi započeti rad, nego mu istovremeno i podiže samopouzdanje. Vrlo je važno, da skupina u kojoj pojedinac radi doživi uspjeh, te on kao član te skupine radi i doživljava zajednički uspjeh. Za ustrajanje pri radu pohvala ili nagrada vrlo su uspješno motivacijsko sredstvo. Na taj način učitelju će trebati sve manje motiva za postizanje motivacijske aktivnosti pri učeniku, jer učenici će već sa unutarnjom motivacijom postizati željene rezultate i pri tome poticati i one, koji možda nisu toliko samostalni. Istovremeno će postajati potpuno samostalni. Čini mi se, da bi učiteljeva uloga nadzora pri procesu razvijanja samostalnosti trebala polako preći u djetetovu potpunu samostalnost odnosno u minimalno usmjeravanje učitelja pri njegovom radu sa pripadajućim pohvalama i kritikama za poboljšanje. Pri tome učitelj igra važnu ulogu i pri sudjelovanju sa roditeljima pri razvijanju djetetove samostalnosti.

Pomoć djetetu od strane roditelja i od strane stručne osobe – učitelja pri razvijanju njegove samostalnosti čini mi se najveći uspjeh za dijete i najveći ulog u budućnost odnosno život djeteta. Ključna je rana djetetova dob, koja dugoročno vodi k samostalnosti na svim područjima djetetovog života. I k vlastitom zadovoljstvu mladog čovjeka te posljedično k razvoju njegovog samopouzdanja.

Literatura

  1. Krajnc, A. (1982): Motivacija za izobraževanje. Ljubljana. Delavska enotnost.
  2. Skalar, V. (1979): Samostojno učenje učencev v vzgojnih zavodih. Ptički brez gnezda, let. 4, št. 14, str. 54 – 57.
  3. Novak, H. (1980): Samostojno učenje v nižjih razredih celodnevne osnovne šole. Naloge z navodili učiteljem za samostojno delo učencev. Ljubljana. Pedagoški inštitut pri univerzi Edvarda Kardelja v Ljubljani.
  4. Novak, H. (1980): Funkcija samostojnega učenja v celodnevni osnovni šoli (zbornik). Ljubljana. Pedagoški inštitut pri univerzi Edvarda Kardelja v Ljubljani.
  5. Novak, H. (1978): Samostojno učenje v celodnevni osnovni šoli. Ljubljana. Pedagoški inštitut pri univerzi v Ljubljani.
  6. Novak, H. (1978): Samostojno učenje v celodnevni osnovni šoli (priloga). Ljubljana. Pedagoški inštitut pri univerzi v Ljubljani.
  7. Strmčnik, F. (1987): Sodobna šola v luči učne diferenciacije in individualizacije. Ljubljana. Zveza organizacij za tehnično kulturo Slovenije s pomočjo Izobraževalne skupnosti Slovenije.
  8. Žgavc, D. (2000): Sodobna vzgoja 1, Vzgajam samostojnega in odgovornega otroka. Ljubljana. Vrem.