Učitelj i zlostavljano dijete

polona_ramsak

Polona Ramšak

Nasilje u obitelji utječe na sveobuhvatan psihofizički razvoj djeteta. Takva su djeca često uplašena, loše spavaju, imaju nisko samopouzdanje, a u školi su ljuta i agresivna, imaju poteškoće u učenju, sklona su kršenju pravila ili su pretjerano suzdržana. Učitelji se svakodnevno susrećemo s takvom djecom i vrlo često njihove poteškoće pripisujemo nepristojnosti, lijenosti, razmaženosti, a rijetko pomislimo da je možda uzrok djetetova neprilagođenog ponašanja nasilje u obitelji. Poslije takvih utvrđenja obično se osjećamo nemoćnima jer se ne želimo isticati, miješati u tuđu obiteljsku dinamiku ili bojimo posljedica za sebe i za spomenuto dijete.

Djeca dolaze u školu iz različitih okruženja. U jednom samom razredu svaki se školski sat spoje djeca koja žive u ohrabrujućem okruženju, djeca koja su centar svijeta za svoje roditelje, djeca koja su emocionalno zapostavljena, razmažena djeca, kao i djeca koja su svakodnevno žrtve obiteljskog nasilja (zanemarivanja i psihičkog, fizičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja). Djevojke su obično povučenije, pretjerano povodljive i uslužne, anksiozne, depresivne, samopouzdanje im je loše, a povjerenje u svijet narušeno. Dječaci se odazivaju agresivno, pribjegavaju štetnom ponašanju, imaju poteškoće u rješavanju sukoba i razumijevanju autoriteta te su spremni učiniti sve kako bi prikrili stvarnu obiteljsku dinamiku.

U školi učitelju se ponekad dogodi da dijete progovori o obiteljskom nasilju. U takvom se trenutku učitelj nađe u teškom položaju, jer mora na temelju osobnog poznavanja djeteta donesti odluku o tome govori li dijete istinu ili ne. Ako učitelj poznaje dijete kao istinoljubivo, zaključit će da je to ipak ozbiljna stvar i da je djetetu potrebna pomoć. A ako učitelj zna da dijete često laže, može zaključiti da dijete samo pokuša privući pažnju pa će prekinuti razgovor odnosno dati djetetu do znanja da ga ne shvaća ozbiljno. Ipak, učitelj ne može i ne smije ostavljati takve stvari neodređene. Dijete koje je možda zlostavljano izabralo ga je za svog povjerenika, za što je moralo skupiti puno hrabrosti, i najmanje što učitelj može učiniti je otkriti istinu. A ovdje se pojave problemi. Učitelj ne može tek tako nazvati djetetove roditelje i pitati je li kod kuće sve u redu. Također im ne može reći da mu se njihovo dijete povjerilo, jer riskira da će dijete doživjeti još težu obliku nasilja kad se vrati kući. Logično je, dakle, u ovakvom slučaju kontaktirati školsku savjetodavnu službu, gdje se priča često i završi. Školski savjetnici obično vrlo rijetko dolaze u opći kontakt s učenicima, tako da povrijeđeno dijete možda neće htjeti sa njima podijeliti svoju priču. Također, školska savjetodavna služba u suštini nema nadležnosti za rješavanje ovakvih situacija. Slijedom toga, stvar se upućuje u Centar za socijalnu skrb (CSS), kamo su roditelji pozvani na razgovor. Roditelji na razgovoru, naravno, poriču nasilje, isto kao i dijete, koje su roditelji doma spretno pripremili na taj razgovor. Stvar je znači prekinuta, Centar je učinio svoj dio posla, situacija je riješena. Ili nije?

U svojih 25 godina podučavanja u osnovnoj školi naišla sam na puno zlostavljane djece i više ili manje uspješno sam im se trudila pomoći. A u srcu svaki dan nosim sa sobom priče ovo četvero djece.

Djevojka J.

J. je bila mirna, suzdržana, skromno odjevena, neokupana, imala je mnogo poteškoća u učenju. Živjela je na velikoj farmi s majkom, otac joj je umro prije nekoliko godina. Jednog dana razgovarali smo s djecom o generacijskom jazu između djece i roditelja, a J., koja je uvijek bila vrlo nenametljiva, poviknula je: “Najviše se naljutim kad mi odrasli kažu da uživam u godinama svog djetinjstva, jer mi nikad više neće biti tako lijepo. Ako je ovaj život koji živim sada vrhunac mog života, onda je najbolje da se odmah ubijem. “

Pošto ne živim u istom gradu gdje podučavam, nisam poznavala njezinu obiteljsku situaciju zato sam počela ispitivati svoje kolege. Otkrila sam da je djevojčina majka teška alkoholičarka koja je pila cijele noći i poslije prespavala cijele dane. Živjela je sa svojim novim partnerom, također alkoholičarom, koji je nedavno počeo djevojčicu i seksualno zlostavljati. Kad sam saznala za svu pozadinu ovog slučaja, bila sam zaprepaštena odnosom svojih kolega, jer nisam razumjela kako je moguće da nitko ne poduzima nikakve mjere. Rečeno mi je bilo da su već mnogo puta slučaj prijavili CSS-u, koji kažu da redovito vrše nadzor nad članovima obitelji. Kad sam pitala J. o tom nadzoru, rekla mi je: “Dva dana ranije nazovu majku i kažu joj da dolaze u posjet. Mama dva dana ne pije i sprema cijelu kuću. Kad dođu iz Centra, ona stoji iza štednjaka i kuha. Socijalne radnice su sretne, a ja se ne usuđujem ništa reći jer se prosto bojim. “

J. nisam vidjela nikad više, nakon što je završila osnovnu školu. Čula sam kasnije da je pokušala u srednjoj školi čak dva puta izvršiti samoubojstvo. Poslije toga za njom izgubio se svaki trag.

Djevojka K.

U devetom razredu mi je K. povjerila da ima njezina majka novog ljubavnika koji ju baš previše ne voli. Do djevojke bio je verbalno nasilan, a majka je pala potpuno pod njegov utjecaj. Jednog zimskog dana K. je po dolasku iz škole našla kovčeg sa svojim stvarima ispred kućnih vrata. Shrvana je očajno zvonila sve dok joj majka kroz prozor nije rekla da je više ne voli i da bi trebala otići živjeti negdje drugdje.

Djevojčica je pješice krenula do Centra za socijalnu skrb. Neprimjereno obučena prepješačila je 9 milja kroz snijeg, a na vratima Centra srela zaposlenike koji su baš odlazili kući. K. je bilo rečeno da se vrati u ponedjeljak. Djevojka je za pomoć zaprosila svog deset godina starijeg poznanika, poznatog trgovca drogom, i ostala kod njega 9 godina. Za to vrijeme počela je piti i pušiti, kasnije je prešla na teške droge i ušla u prostituciju zbog novca. Majka je nikada nije tražila, a CSS se ne sjeća njezinog slučaja.

Dječak M.

Dečka M počela sam podučavati tek u 5. razredu. Proveo je sate trčeći okolo, ismijavao je drugu djecu, rugao im se. Bio je krajnje neuredan, zaudarao je po cigaretama, vlazi i neopranoj odjeći. Živio je s roditeljima i mlađim bratom. Njegovoj majci već su prethodno uzeli 4 djece i smjestili ih kod udomiteljskih obitelji, a M. je i sam već dva puta pobjegao iz udomiteljske obitelji. Doma prevladavali su alkohol, siromaštvo, M. je često spavao vani, čak i zimi, jer su njegovi roditelji ponekad utonuli u alkoholizirani san i zaboravili sina.

U školi svakodnevno su se pojavljivali problemi. Uznemiravao je svoje učitelje, bježao iz škole, plakao u hodniku i bijesno udarao u zid. Jednog dana neočekivano došli su po njega djelatnici CSS. Dijete su odveli iz školskog okruženja, jer je tako bilo prouzrokovanih manje problema. M. je vrištao poput životinje, grizao i udarao. Vratio se za dva dana i trčkarao po razredu kao da se ništa nije dogodilo. Onda je ponovno pobjegao. Tada je u meni nešto puklo. Nakon škole sam ga pričekala i odvela ga na komadić torte. Dva dana kasnije vodila sam ga na ručak u gostionicu. Sav izgladnio bacio se na hranu. Nekoliko dana kasnije kupila sam mu džemper. Nosio ga je neprekidno deset dana, a potom nikad više. Zamijenio ga je za cigarete. Kupila sam mu novi kojeg je opet zamijenio.

Zamolila sam njegovu majku mogu li mu pomoći kod učenja. Bilo joj je svejedno. Svaki dan nakon škole vodila sam ga svojoj kući, pripremila mu ručak, oprala odjeću i poslije smo zajedno učili. Zajedno smo učili do kraja devetog razreda. Ljeti sam ga vozila na izlete, kupovala mu stvari za koje sam smatrala da mu trebaju i koje su uvijek iznova nestajale. Čak sam ga željela udomiti jer sam bila sigurna da bi i on sam tako nešto htio. Ali njegova ljubav prema majci i pogotovo odanost svojoj obitelji, bili su neizmjerni. Iako su ga kod kuće na razne načine zlostavljali, to je još uvijek bio njegov dom.

Dječak J.

J. je bio izuzetno lijepo dijete. To je bilo prvo što ste mogli primijetiti na njemu. Ali odmah nakon toga bio je izuzetno naporan. Nevjerojatno inteligentan, znatiželjan, lijepog ponašanja, uvijek u prvom planu. Tjednima nije se pojavljivao u školi, i onda se iznenada opet pojavio, uvijek u istom džemperu. I opet ga nije bilo u školi. I opet se vratio. Zamišljala sam da je to jedno izuzetno razmaženo dijete koje ima svega previše. Njegova majka, tiha i neprimjetna, svaki mu je dan donosila stvari u školu.

Jedne sam veljače pripremala djecu za školsku proslavu, u kojoj je sudjelovao i J. te neki drugi učenici. Rano sam se probudila i sjetila da sam zaboravila naručiti nešto izvođačima. Poslala sam im poruke i J. mi je odmah odgovorio. Kad sam ga pitala zašto je tako rano već budan, napisao mi je: “Toliko sam gladan i tako mi je hladno da ne mogu spavati.” Bila sam u šoku. U sljedećih nekoliko tjedana počeo mi se lagano otvarati i saznala sam da ga majka svakodnevno tuče, da ne pohađa redovito školu jer nema čistu odjeću i da je stalno gladan jer majka sav svoj novac potroši na sebe. Dok je govorio, došlo mi je da zaplačem. Nisam znala što da uradim. U školi su opet svi već od prije sve znali. Nazvala sam policiju i prijavila zlostavljanje djeteta. Policija je naredila Centru za socijalnu skrb da majki oduzmu dijete. Došli su u školu i rekli mu da će morati ići živjeti kod neke udomiteljske obitelji. Sav zbunjen pobjegao je iz ureda i naletio na mene u hodniku. Rekao mi je što se događa. Pitao me može li živjeti sa mnom, a ja sam odgovorila da.

Od toga je prošlo već gotovo osam godina. Put kojeg smo u tim zajedničkim godinama prehodali, je izvanredan. Zahvalna sam na hrabrosti za koju nisam ni znala da je imam jer sam zbog nje tada rekla da. Bio je to najvažniji dan moga života. Danas je J. student magistarskih studija i ja i on smo postali prava obitelj za cijeli život.

Svrha mog pisanja nije ocrniti rad CSS ili školskih savjetodavnih službi. Uvjerena sam da one djeluju onako kako znaju i mogu. Ipak, željela bi potaknuti sve učitelje koji prepoznaju zlostavljano dijete da sami nešto poduzmu u vezi toga. Oslanjanje na razne institucije samo je oslonac zbog kojeg se možda stvarno na trenutak osjećamo bolje, ali u suštini za dijete nismo napravili ništa. Ja sam uspjela spasiti jedno dijete. Da li možete zamisliti kako bi bilo kad bi svatko između nas jednoga spasio?