Promicanje kretanja – put do škole

sabina_lukezic

Sabina Lukežič

Sažetak

Jedan od svakodnevnih oblika kretanja djeteta/učenika je aktivan put do škole i natrag. Učenik pješak/biciklist je u današnjim okolnostima (sigurni i opasni putovi do škole) izložen brojnim rizicima u prometu koji moraju biti dio njega. Svi mu pomažemo u tome – roditelji i škola prometnim obrazovanjem, uvijek i svagdje, ali najviše primjerom. Ovaj rad prikazuje planiranje sigurnih ruta i stajališta čime se želi povećati broj djece koja u školu (do stajališta) dolaze pješice/biciklom. S jedne strane, posljedice su pozitivni jer su učenici manje izloženi potencijalnim opasnostima, te broj pješaka konačno raste, a s druge strane, u suvremeno vrijeme, nailaze na brojne trenutačne prepreke koje predstavljaju temelj za pronalaženje smjernica za aktivnije sutra. U članku se govori o onome što smo učinili u našoj školi i unutar školskog okružja, kao i o planu za budućnost – potencijalnim aktivnostima i projektima koji bi nam dodatno pomogli u našem aktivnom putu do škole i natrag kao dijela našeg zdravog načina života.

Ključne riječi: prometno obrazovanje, sigurne rute, učenik pješak.

Uvod

Kretanje je dio svakodnevnog života. Osim obitelji, značajan utjecaj ima škola jer u tom okruženju djeca i adolescenti provode veći dio dana. Prilika za svakodnevno kretanje donosi i put do škole, što u mnogim slučajevima nije dovoljno. To nije dobro niti za okoliš niti za zdravlje djece jer se prije svega ne razvijaju zdrave životne navike. S jedne strane, u obzir treba uzeti poticaje za maksimalno kretanje (uključujući hodanje i vožnju biciklom do škole), a time i održivi razvoj u kontekstu zdravlja, a s druge strane, postizanje našeg cilja, između ostalog, ometa sve veća opasnost u današnjem prometnom okruženju ili neiskustvo reagiranja na različite prometne situacije. Možda su razmišljanja današnjeg društva i brz tempo života samo izgovor da ima manje učenika pješaka? Kako možemo utjecati na to?

Dijete pješak/biciklist je sudionik u prometu

Razvoj prometa koji je, s jedne strane, donio napredak, s druge strane je promijenio svijet u koji ulaze djeca. Međutim, svaki novi dan pred nas i dijete stavlja nove izazove, obveze i opasnosti. Nažalost, djeca nisu sposobna generalizirati pravila prelaska ceste te ovo ponašanje moraju naučiti posebno na svakoj ulici ili cesti. Puno puta hrabro ulaze u prometne površine koje nisu dio njih. Iz tog razloga potrebno je posvetiti veću pozornost djeci – pješacima i biciklistima. Dijete biciklist (nakon položenog biciklističkog ispita) nema iskustva. Svaki učenik je sigurno svakodnevni pješak. Uz pravilan odgoj i sigurno rukovanje zajedno ćemo činiti (obitelj i škola) prijateljski svijet prometa.

Uzor! Svojim stavom i ponašanjem svi mi (roditelji, odgojitelji, učitelji i svi ostali) smo uzor djeci.

Prometno obrazovanje u našoj školi

S obzirom da je cijeli dragatuški školski okoliš područje opasnog prometa (bez pločnika, prelasci ceste bez zebre, opasni zavoji, presjeci, nepreglednost) pješaci su, posebno djeca, u velikoj opasnosti.

Djecu se uči da se hoda uz lijevi rub ceste. Kako bi učenici kao pješaci bili sigurni, potrebna je podrška cijele okoline: učitelja, stručnjaka, profesionalaca, policijskih službenika, članova Vijeća za prevenciju sigurnosti cestovnog prometa i roditelja. Obvezno prometno obrazovanje nadopunjava se prometno – obrazovno interesnim djelatnostima uz različite aktivnosti ili projekte koji su raspoređeni tijekom cijele godine u godišnjem planu rada škole (Pojas, Sigurnosni pojas, Pojačana kontrola prometa početkom školske godine, Bistru glavu štiti kaciga, Pješaci – budite oprezni, Žuta zona, Reflektirajuće tijelo, Posjet policajca, Projekt, policajac Leon savjetuje, Jumicar, Biciklistički ispit, Sve što znaš o prometu …). Na sigurnost u prometu upozoravamo ih na redovitoj nastavi, ekskurzijama, izletima, šetnjama, danima aktivnosti te na ostalim nastavnim predmetima.

Okoliš naše škole

Školski okoliš Osnovne škole Komandanta Staneta Dragatuš pokriva prometne putove ruralnog područja, koji se razlikuju od gradskih ruta i gradskog prijevoza. S obzirom na to da je ovo područje u kojem su djeca manje izložena prometu nego u gradovima, to ne znači da je ruralno područje sigurnije, jer s druge strane za pješaka koji ide do škole ili autobusnog stajališta ima puno opasnijih točaka na pješačkoj zoni u odnosu na pješačku zonu koju koristi gradsko dijete. Djeca su svaki dan na putu i na cesti bez pločnika, cestu prelaze većinom tamo gdje nije označena zebra, na križanjima nema semafora gdje bi zelena svjetlost pješaku dala prednost, nema podhodnika itd. Također su izloženi zavojima, uskim cestama, velikim traktorima s priključcima. Oni su manje prisutni u gradu. Zbog svega toga važno je dijete podučiti sigurnom ponašanju na cesti još u predškolskom razdoblju, a kasnije ga promatrati, nadzirati, ispravljati i učiti.

Analiza

Svake godine roditeljima se prezentira ažurirani prometno – sigurnosni plan gdje su jasno prikazana stajališta i pješačke zone koju mora prohodati svaki učenik (od kuće do škole ili od kuće do stanice i natrag).

Dijete je izloženo prometnim opasnostima, stoga roditelji vide sve rute po kojima djeca idu do škole/ ili ˝opasnog˝ stajališta. Zbog pritužbi i prijedloga roditelja premijestili smo stajalište, do kojih ima više prometnih pravaca, jer je to regionalna cesta (Črnomelj – Vinica). Autobus ili kombi sada vozi do sela, stajalište je na taj način odmaknuto od više prometnih pravaca što je sigurnije za dijete. S druge strane, smanjili smo put, što je suprotno sa stajališta promicanja kretanja djece. Kako povećati sigurnost, ali ipak zadržati ili čak povećati kretanje kako bi put u školu bio što aktivniji?

Prije nego što se u školi započelo s nacrtom sigurnih ruta, stajališta su bila stalna te nije bilo potrebe za promjenama. Međutim, svake godine želja za tim je veća: zahtjevi nekih roditelja, nazočnost izbjeglica, blizina medvjeda u selima u šumi, previše prometa (posebno traktora), preteške torbe, nepoštivanje prometnih znakova (zona 30, ograničenja u blizini škola, parkiranje na kružnom toku) te prekoračenje brzine kroz ruralno područje.

Kako nastaviti (povećati broj pješaka na putu do škole i kuće)?

Ključni početak plana je pozvati roditelje na suradnju kroz razgovor, s naglaskom na pozitivne posljedice koje bi ta navedena aktivnost donijela. Prezentirale bi se pješačke staze i stajališta te kriteriji postavljanja stajališta u ruralnom području.

Mogli bismo započeti s nekim projektima – u vrtiću s pričom o Belem zajčku (O bijelom zecu), kojemu je kožni kaput zaprljan zbog ispušnih plinova iz automobila te ih se poziva da očiste njegov kaput na način da u vrtić ili školu idu pješice. Projektom (igrom) Prometna kača (Prometna zmija) potaknulo bi se djecu i njihove roditelje , koji su glavna ciljna skupina, na hodanje ili biciklizam do vrtića/škole. Djeca bi kroz natjecanje pokušala doći do cilja, tj. do povećanja broja pješaka na putu do škole.

Slične ciljevi u okviru povećanja aktivnih putova do škole moglo bi se postići i projektima Pešbus i Bicivlak, u nadi, da to nije samo natjecanje u povećanju hodanja između razrednih odjela, već da se utječe na dugoročni održivi razvoj kretanja sve djece.

Uz pomoć roditelja, škola bi utjecala na djecu u određenom mjesecu (npr. svibnju) tako što bi učenici, koji do škole mogu doći kroz šume ili preko staze za učenje gdje nema prometa, išli pješice do škole, ali da su od škole udaljeni manje od 4 km. Može se odrediti jedan dan u tjednu (npr. utorak) i natjecati se u određenom mjesecu, koji razredni odjel je najaktivniji na putu do škole ili čak pozvati bake i djedove da budu pratnja do škole.

Zaključak

Samostalan školarac je ponos svakog roditelja. Aktivan put do škole utječe na zdravlje svakog školarca. Fizički aktivna djeca lakše razvijaju kognitivne sposobnosti i zbog toga su uspješniji, neovisniji i samouvjereniji. Svakako bi bilo primjereno da se smanje troškovi prijevoza, a kao rezultate manjeg prometa, povećala bi se sigurnost na cestama. Naposljetku, hodanje i bicikliranje je opuštajuće, ali i prilika za druženje, a prije svega smanjuje zagađenje u našem mjestu i u neposrednoj blizini škola i vrtića. Kada bi u interakciji roditelji, škola i učenici dali sve od sebe i na drugi način se kretali (hodali, biciklirali) ne bi u svijetu promijeniti održivi razvoj, ali bi sigurno doprinijeli razvoju neovisnosti, ojačali bi osjećaj odgovornosti kod djece i svijesti o njihovim vlastitim sposobnostima.

Literatura i izvori

  1. Aktivno v šolo. 4. 11. 2018 s http://www.aktivnovsolo.si/sporocilo-za-javnost-v-solo-grem-lahko-sam-a-pes-od-pesbusa-do-samostojne-poti-v-solo/.
  2. Prometna vzgoja. 4. 11. 2018 s https://www.avp-rs.si/preventiva/prometna-vzgoja/.