Zašto djeca prestanu čitati?

polona_ramsak

Polona Ramšak

Svi znamo da čitanje ima dobar utjecaj na cjelovit razvoj djeteta, jer doprinosi njegovom jezičnom i intelektualnom razvoju, razvija maštu i bogati emocionalni život, a i proširuje rječnik i obzorja na različitim područjima znanja.

Obiteljska pismenost ima ogroman utjecaj na to hoće li dijete, odnosno tinejdžer, postati čitatelj. Radi se o konceptu, koji uključuje prirodan nastanak obrazovne aktivnosti unutar kuće i obitelji.

Jednostavno rečeno, obiteljska pismenost obuhvaća širok spektar aktivnosti unutar obitelji povezanih s pismenošću u širem smislu riječi, naime obitelj znatno utječe na razvoj čitanja i dječje pismenosti (djetetovo iskustvo pisanja i čitanja unutar obitelji) u njegovoj prirodnoj okolini.

U kući bogatoj raznovrsnim materijalima, gdje je knjiga, kao i široka paleta tiskanih materijala (tisak, magnetna slova, obrazovne igre i tako dalje), djetetu dostupna na svakom koraku, postanu ispis i pismenost bitan dio djetetovog odrastanja.

Posebnu dodanu vrijednost imaju i emocionalna i motivacijska klima, što se odražava u stavovima članova obitelji, pogotovo u odnosu tih roditelja prema pismenosti, kao i njihovoj nadi u odnosu na postizanje uspjeha svoje djece.

Jednako tako, obiteljskoj pismenosti daju veliki pečat kulturne karakteristike obitelji. Različita kulturna okruženja stavljaju u centar pažnje različite aktivnosti povezane s pismenošću, što znači da se čitanje kao način provođenja slobodnog vremena izražava na različite načine u različitim sredinama. U nekim obiteljima čitanje je vrlo bitno zbog stjecanja novog znanja, dok u drugima predstavlja samo gubljenje vremena ili izbjegavanje obaveza.

Dijete se obično rodi u obitelj punu ljubavi. Znači, roditelji koji žele pružiti svojemu djetetu najbolji mogući život, počnu sa zanosom za njega kupovati razne igračke, a i prve knjige. Zadivljeni tim sićušnim stvorenjem koje su stvorili, roditelji dan za danom gledaju kako njihovo dijete kao spužva upija informacije iz svoje okoline.

Kada dijete prvi put rukama dohvati tvrdu kartonsku knjigu, oni su oduševljeni, fotografiraju ga i šalju fotografije svim osobama koje poznaju. S djetetom u naručju namjeste se na kauč ili krevet, gdje imitiraju glasove životinja i vozila, omogućujući djetetu da s nespretnim prstima upućuje na knjižne stranice. Dijete je uzbuđeno.

Kad ima dijete tri godine, ushićeni roditelji mu kupe magnetna slova koja slažu u kombinacije prvih riječi na prednjoj strani hladnjaka. Roditelji su oduševljeni kad dijete počne prepoznavati oblike slova i slagati kratke riječi. Ako je dijete posebno vrijedno, za nagradu kupe mu knjigu. Sada je i tog stiskanja na kauču nekoliko manje, kao i čitanja knjige, jer roditelji shvate da su knjige prilično skupe, a knjižnicu nemaju vremena posjećivati. Ni oni sami više ne čitaju jer su previše zauzeti sa svojom djecom i obitelji.

Greška broj jedan. Istraživanja pokazuju da djeca u prosjeku postignu razinu pismenosti svojih roditelja, a vrlo su im slični i kod stjecanja vještine čitanja. Ako dijete nikada svoje roditelje ne vidi čitati, to ne znači da ne možemo od njega očekivati da ipak bude strastveni čitač. Ali roditelji su preokupirani aplikacijama umjesto da cijene tiskanu riječ. Isto tako ih više zanima gledanje Netflixa nego čitanje.

Kada dijete ima pet godina, roditelji mu pred spavanje obično čitaju bajke. Ali samo jedna bajka djetetu nije dovoljna, a roditelji su nakon radnog dana iscrpljeni. Tako se večernje maženje i čitanje pretvaraju u borbu, tko će koga pobijediti.

“Samo još jednu, mooolim!”
“Dosta je bilo za danas. Brzo na spavanje.”
“Mooolim, samo još jednu, jednu kratku, a poslije ću zaspati.”
“Već sam ti jučer pročitala tri, a za danas je dosta.”

I tako dalje, dok se roditelji ne počinju bojati noći jer znaju da jedna bajka djetetu neće biti dovoljna. Tako mu ispričaju priču o tome kako će biti sjajno u školi, gdje će moći naučiti samostalno čitati bajke.

Greška broj dva. U suštini djetetu govorimo kako će učenjem čitanja izgubiti lijepe trenutke uz roditelje, koje svaku noć nestrpljivo čeka. Večernje čitanje ne sastoji se samo od sadržaja priče, nego je to povezivanje, toplina, jedno sigurno utočište. Sa zajedničkim čitanjem roditelji upotrijebe socijalnu interakciju s djetetom kao određen psihološki alat koji pomaže u upravljanju njegovog ponašanja. Uz slušanje priča, uživljavanje i razumijevanje književnih likova, djeca razvijaju empatiju i upoznavaju različite perspektive određenih situacija.

Dijete ide u školu. Većinu slova već je upoznao, malo zna i pisati. U školi se voli družiti s prijateljima, a pogotovo mu se sviđaju satovi kada s vršnjacima sjedne na pod i sluša učiteljicu, koja im čita knjige. Takvi trenuci dijete smire i uliju u njega osjećaj sigurnosti, koji mu je već poznat iz obiteljskog okruženja.

Knjižničarka u školi draga je žena koja mu svaki tjedan pomaže odabrati hrpu knjiga, za koje se nada da će mu ih roditelji vikendom i pročitati. Kod kuće ga roditelji potiču da piše i čita, hvale ga kako mu dobro ide, ali i dalje ponavljaju da dolazi vrijeme kada će i sam morati početi čitati. Za njih to znači da je njihovo dijete već veliko i samostalno, stoga su ponosni na njega, ali dijete želi taj put odgoditi. Ono još uvijek voli da mama ili tata noću legnu uz njega na krevet, mu čitaju i maze ga. Želi također govoriti o pričama, koje mu roditelji čitaju, i ispraviti ih, kada utvrdi da su htjeli već sto puta pročitanu priču malo skratiti. Jedne večeri to se i dogodi. Mama kaže: „Danas ti neću ja čitati naglas. Sada si veliki, i možeš pokušati sam.”

Greška broj tri. Dijete još uvijek treba pomoć roditelja kod tehnike čitanja, u smišljanju novih, težih riječi, rečenica i misli. On treba roditelje, koji će mu objasniti različita značenja iste riječi, da se s njim smiju ili plaču, i da zajedno prepoznaju važnost čitanja.

Dijete polako počinje samo prolaziti kroz slikovnice. Povremeno čak uspije uvjeriti roditelje da mu nešto malo pročitaju, ali to je sve rjeđe i rjeđe. Ne nalazi više vremena za čitanje, jer obiteljska dinamika upućuje na to da se u večernjim satima sada rade druge stvari. Večernji sati, koji su bili toliko godina predviđeni za čitanje, sada odjednom postanu vrijeme za gledanje televizije, čišćenje kuće, kuhanje, „surfanje“ internetom, kompjutorske igre. Roditelji ga nauče da se čita samo ljeti na plaži i da se tada nadoknadi čitanje za cijelu godinu. Naravno dijete na plaži voli raditi druge stvari. Roditelji su uvjereni da će njihovo dijete biti sljedeća zvijezda nogometa, zato će ga voziti na treninge po petnaest sati tjedno. Ali to nije dovoljno, ide i na sate gitare, kampiranje i vjeronauk, tako da nema više vremena da bi od dosade legnuo u krevet i čitao. Ako je jako dobar, roditelji mu kupe sladoled ili obećaju da će moći biti na kompjuteru koji sat dulje. Knjige više ne kupuju jer ih ima dovoljno u knjižnici. Roditelji vjeruju da pročitana knjiga više nema nikakve vrijednosti, zato samo leži na polici. Kupuju još samo enciklopedije na rate.

Greška broj četiri. Vrlo je važno da ima dijete vlastite knjige i časopise. Također je važno da ima vlastite police za knjige ili komodu te da pazi na svoje knjige. Naime, vlastite knjige su jako važne, jer roditelji time pokažu svome djetetu da su dovoljno bitne da na njih potroše novac. A ako roditelji daju djetetu osjećaj da su knjige preskupe, onda ga time uče da su manje važne nego sve drugo na čemu troše novac. Znači, manje su važne od odjeće, odmora, računalnih igara, rolera ili kina. Dijete okruženo knjigama će uzeti i pročitati vlastitu knjigu, prije nego će otići u knjižnicu..

Dijete u školi upoznaje različite profesore, koji svaki na svoj način predaju o važnosti čitanja. Međutim, ono rijetko vidi kojeg profesora da u svoje slobodno vrijeme, odnosno u vrijeme odmora, uzme knjigu u ruke. Puno više je pričanja o čitanju nego samog čitanja. Pošto je cijeli razred uključen u projekt čitanja (op. autorice: u Sloveniji se taj projekt zove Bralna značka), uključi se i on. Saznaje da ako pročita tri ili četiri knjige, krajem školske godine će dobiti nagradu za čitanje i mama će biti sretna. Odluči čitati za taj projekt i sljedeće godine. Otkrije da može učiteljici obnoviti i već prije pročitanu knjigu. Zatim mu stariji prijatelj kaže da može naći sadržaj te knjige na internetu. Tako počinje igra mačke i miševa – hoće li učiteljica znati da nisam pročitao knjigu; da li ću je moći prevariti? Dalje, za domaće štivo treba pročitati četiri knjige, koje mu izabere učiteljica. Knjige mu se ne sviđaju jer pričaju o davnim vremenima, siromaštvu i ratu, o djeci, koja je hodala bosa u školu i popodne čuvala krave, ali zna da mora uložiti trud za lijepu ocjenu.

Greška broj pet. Škola pristupa k čitanju tako, da tu vještinu povezuje s nagradom. Ako pročitaš knjigu, dobiješ dobru ocjenu. Tako se čitanje iz užitka pretvara u transfer. Kada se čitanju doda taj pritisak ocjene, dijete ima osjećaj da radi. Naime, u prošlosti je čitao za nagradu, a sada čitanje jednači s radom, iako bi želio uživati u njemu.

Dijete je u šestom razredu. Sada čita samo za školu. Knjige mu propišu odrasle osobe i većina mu se ne dopada. Sve više i više čitanje postaje dosadna aktivnost. Ne može razumjeti, kako može neka vršnjakinja stalno imati svoj nos u knjigama. Što vidi u tim knjigama? Kada ga učiteljica pita zašto ne čita više, kaže da zbog toga što su knjige glupe. Učiteljica ga uvjerava da to nije istina. Onda vidi da puno djece u školi čita Harryja Pottera. Pošto mu se filmovi sviđaju, on se potrudi i sam pročita prvi dio knjige. Iznenađen sam nad sobom, on je oduševljen. Volio bi još. Volio bi o pročitanom razgovarati. U razredu su vršnjaci već dvije knjige prije njega, a roditelji nisu ni pročitali te knjige. Otac mu kaže neka ide u knjižnicu. Kada dođe i zamoli za neku sličnu knjigu kao što je Harry Potter, bibliotekarka ga pošalje na odjel za djecu i mlade gdje će sigurno pronaći nešto za sebe. Dijete šeće među policama ali ne zna što bi izabrao, jer nije naučio tražiti među knjigama i ode kući. Bijesan je. Sve su knjige glupe.

Greška broj šest. Od trenutka rođenja djeteta knjige su izbor odraslih, bilo da je to knjiga koju su mu kupili, podarili ili donijeli iz knjižnice. Dijete mora naučiti da je odabir knjiga postupak, koji može donijeti jednako zadovoljstvo kao samo čitanje. Treba naučiti da prvenstveno pogleda naslovnice i utvrdi dali ga one privlače. Onda mora da lista knjigu, gleda slike, pročita prvu i zadnju rečenicu, možda još koju između, jer samo tako može osjetiti knjigu. Također je djetetu treba reći da mu se sve knjige neće svidjeti. To ne znači da su loše, nego da mu u tom razdoblju ne odgovaraju. To je sasvim jednako tome, kako mi pogledamo na stotine loših filmova, a navečer opet sjednemo pred ekran u očekivanju još jednog. Znači zbog jedne »loše« knjige mi nećemo odustati od čitanja.

Što možemo napraviti učitelji da našim učenicima približimo čitanje? Najvažniji je primjer. Kad učenik dođe do učiteljice, mora vidjeti knjige u njezinom ormariću. Vidjeti mora, kako nastavnica na vožnji izletničkim autobusom izvlači iz torbe knjigu i zadire u nju. Učenik treba čuti kako nastavnice međusobno pričaju o pročitanim knjigama. Doživjeti mora, kako učitelj dođe u razred i oduševljeno pročita kratki izvadak iz knjige, koju trenutno čita.

Također ne bih smjeli kritizirati djetetov odabir knjiga. Mnogi nastavnici materinskog jezika učenicima objašnjavaju kako dijelimo literaturu na visoku i trivijalnu, na prikladnu i neprikladnu. Posebice stripove doživljavaju kao lošu književnost i gledaju na nju s prijezirom, iako su istraživanja pokazala da mnogi adolescenti baš s čitanjem stripova prebrode to razdoblje pubertete, jer bi inače bilo sasvim moguće da bi prestali čitati zauvijek.

Mnogi nastavnici pokušavaju svoje učenike potaknuti s različitim razrednim natjecanjima u čitanju ili stavljanjem plakata na zidove, na kojima pokraj imena nekih učenika »svjetlucaju« zvjezdice, a pokraj drugih nema ništa. Nemojmo zaboraviti da u tim primjerima nije naglasak na čitanju nego opet za postizanje određenih uspjeha, a to nije naša namjera. Organizirajte radije večer čitanja, gdje je jedina nagrada za vrijedne čitatelje govoriti o pročitanom i otkrivanje novih dimenzija.

Izvori i literatura

  1. Grginič, M. (2006). Družinska pismenost. Domžale: Izolit.
  2. Grosman, M. idr. (2003). Beremo skupaj: priročnik za spodbujanje branja. Ljubljana: Mladinska knjiga.
  3. Kesič Dimic, K. (2010). Priročnik o branju. Ljubljana: Alba.
  4. Knaflič, L. (2009). Branje za znanje in branje za zabavo: priročnik za spodbujanje družinske pismenosti. Ljubljana: Andragoški center Slovenije
  5. Knaflič, L. (2002). Kako družinska pismenost vpliva na pismenost otrok. Psihološka obzorja 11 (2), Društvo psihologov Slovenije.
  6. Skubic, D. (2013). Otrokovo poznavanje koncepta tiska (knjige) kot pomemben del zgodnje pismenosti. Jezik in slovstvo, letnik 58, št. 3.