Narodna glazba u osnovnoj školi

Kako učenicima osnovnih škola približiti narodnu glazbu?

jana_wetz

Jana Wetz

Sažetak

Kroz godine predavanja u osnovnoj školi zapitala sam se kako i na koji način očuvati narodnu glazbu među mladima. Zajedno s učenicima počeli smo stvarati pjesmarice koje su se, kroz mojih šest godina iskustva, pokazale primjerom dobre prakse.

Ključne riječi: narodna pjesma, učenici u osnovnoj školi, pjesmarica, očuvanje narodne tradicije.

Uvod

Danas je već jasno kako je mladima tijekom vremena narodna glazba postala sve veća nepoznanica. Ona se danas puno manje poznaje i cijeni, čemu doprinosi i razvoj tehnologije. I dok djeca i adolescenti začarani lutaju po čarolijama moderne elektronike, i žive u cyberlife-u, etno svijet kao da je potpuno istisnut. Oni i ne znaju što su izgubili kad su priče njihovih baka i djedova zamijenili crtani likovi s ekrana koji se pojavljuju na pritisak slike ili ikonice. Gdje god danas pogledate svi, ali baš svi, bulje u mobitele. Djeca na autobusnim postajama, obitelji na plaži, mladi par na večeri, čak i uzorni učitelji na radnim konferencijama. Nije stoga čudno da su i mnoga djeca već i prije osnovne škole ovisna o virtualnom svijetu.

Što se događa? Zbog čega nitko ne može bez mobitela? Očito je da moderni svijet, pod izgovorom veće povezanosti, zarađuje na štetu mladih, gušeći toplinu osobnog kontakta. Više se ne razgovara, ne pišu pisma, ne telefonira, ne sluša glas sugovornika…

Primjer dobre prakse

Kao mlada učiteljica glazbene kulture u osnovnoj školi pitala sam se što mi je činiti. Prije nego što sam prvi put ušla u razred zadala sam si za cilj tri pravila: (1) biti dosljedan; (2) uvijek biti od pomoći djeci i (3) podučavati ih da upoznaju i njeguju narodnu glazbu.

Jedno je istraživanje pokazalo kako najvažniju ulogu u očuvanju narodne tradicije ima upravo škola, i to njegujući narodne pjesme. Pokazalo se da površno upoznavanje učenika s narodnim instrumentima, najčešće putem fotografija (i rijetkim prikazivanjem pojedinog narodnog plesa), što je inače česta praksa na nastavi glazbenog odgoja, ne doprinosi u većoj mjeri upoznavanju i očuvanju narodne tradicije. Stoga me uvijek čudilo zašto se zaobilazi ono najbitnije – samo pjevanje narodnih pjesama, koje su u osnovi narodne glazbe. Posljedično, zanimalo me može li se, i kako, pjevanjem narodne glazbe približiti mladima našu narodnu baštinu, čak i postići da je zavole.

Premda sam iz glazbene obitelji, u našoj se kući rijetko čula narodna pjesma. Vjerojatno je i to bio razlog zašto nisam voljela narodne pjesme koje smo pjevali u školi. Tek puno kasnije, kad sam kao nastavnica počela detaljnije proučavati glazbene kurikulume, postala sam svjesna da bez temeljitog pristupa našoj glazbenoj baštini neću ispuniti misiju dobre učiteljice glazbenog odgoja.

Prve su mi dvije godine nastave bile vrlo teške jer nisam znala kako motivirati učenike, odnosno približiti im narodnu glazbu. U stručnim knjigama i nastavnim časopisima nisam pronašla odgovor, a recept nisam otkrila ni na seminarima i usavršavanjima. Napokon sam počela koristiti narodne pjesme na priredbama koje sam upriličila s djecom, pa su tako učenici vlastitom improvizacijom shvatili da i narodna glazba može biti zanimljiva, čak i lijepa. Doduše, na početku su učenici narodnu glazbu prepoznali kao zanimljivu, ali to još nije bilo dovoljno i da je zavole.

Trebalo mi je nekoliko godina da upoznam, proučim i prihvatim sustav glazbene poduke. A onda sam došla na ideju da bi trebalo napisati pjesmaricu kojom bi učenicima približila narodnu glazbu. Zbog toga je ideja o pjesmarici, koju ovdje prezentiram, sazrijevala dosta dugo. Zamislila sam ju prema određenim pravilima na način da je sastavlja svaki učenik tijekom šest godina školovanja, od 4. do 9. razreda osnovne škole. Ideja predstavljena u nastavku do sada je, provjereno, ispala najbolja.

O čemu se radi? Učenici 4. razreda osnovne škole počinju nositi u školu male bilježnice s tvrdim koricama, koje moraju pažljivo čuvati sve do kraja osnovne škole (da ne bi imali lošiju ocjenu, toga se pravila svi moraju pridržavati). Na početku bilježnice potrebno je samo napisati ime i ukrasiti prvu stranicu kako bi pjesmarica bila jedinstvena, odnosno prepoznatljiva. Nakon toga se na stihove napisane na ploči (PowerPoint) prepisuju pjesme. Uvijek se piše na desnoj stranici, i to najljepšim rukopisom. Nakon dovršetka, prijepis treba i smisleno ilustrirati. Potonje pomaže da se zapamti i ponovi tekst. Zapisi se zatim upotpunjuju analizom teksta, ritma, harmonije i dinamike. Također se improvizira pratnja i dodaje ples.

Zaključak

Ove su školske godine osnovnu školu napustili prvi devetogodišnjaci na čijim se policama kod kuće nalaze pjesmarice koje su nastajale šest godina. Svaka od njih sadrži preko 50 slovenskih narodnih pjesama. Činjenicu da sam napravila dobar posao za djecu, sebe i kulturnu baštinu potvrdili su sami učenici na kraju 9. razreda, izrazivši želju da ocijenim njihovo pjevanje tih pjesama. U skladu s tim bili su spremni otpjevati bilo koju pjesmu iz njihove/naše zbirke. Svjesna sam da putovanje svijetom narodne tradicije nije bilo omiljeno svoj djeci, ali očito sam, barem većini, kroz vlastito viđenje narodne glazbe uspjela pokazati da vrijedi sačuvati djelo naših predaka. Kaže se da učenje traje cijeloga života. Tako sam i sama od ideje pjesmarice pa do danas, tijekom šest godina njezine upotrebe, postala sve više svjesna bogatstva i raznolikosti slovenske narodne glazbe. Hvala mladim srcima koja su mi na kraju dala više nego ja njima.

Literatura

  1. Poročnik, Tjaša (2010.): Poznavanje ljudskih pesmi in glasbil pri učencih 4. razredov in bodočih učiteljih razrednega pouka. [na spletu]. 2010. [T. Poročnik].

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Primjeri dobre prakse i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.