Prilagodbe za učenike s mucanjem

Tina Jurko, učiteljica razredne nastave ZGNL

Sažetak

Mucanje kao defekt govora može biti teška radnja za svakoga, kako za onoga koji muca, tako i za nekoga tko dolazi u kontakt s tom osobom. U takvim situacijama pojavljuju se različita pitanja u mislima naših učitelja. Kako pitati takvog učenika? Što radimo da ga ne povrijedimo? Pretvaramo li se da ne primjećujemo mucanje? Kako možemo pripremiti ostale učenike za učenike s invaliditetom? Predstavit ću neke metode prilagodbe koje sam radila s učenikom s poremećajem mucanja. Metode su učenicima olakšale učenje, sudjelovanje u nastavi i uspostavljanje kontakata. Isto tako, i drugi su učenici koristili prilagođene metode, zbog čega se učenik osjećao dobro u učionici.

Ključne riječi: glasne smetnje, mucanje, prilagodba.

Podbrežnikova (2012.) u svom radu kaže da je mucanje po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije zapreka ritmu govora, u kojem osoba zna što želi reći, ali to ne može učiniti jer ponavlja radnju nekoliko puta, proširuje ili skraćuje dijelove govora. Mucanje se obično javlja između druge i pete godine života. Kod neke djece, to se može dogoditi kada krenu u školu, a neka djeca u pubertetu. Rijetko se javlja u odrasloj dobi. Mucanje se događa u različitim područjima ljudskog funkcioniranja. Kod onih koji mucaju možemo primijetiti grimase lica koje uzrokuju napetost lica, vrata i na kraju napetost cijelog tijela. Osoba može nesvjesno otvoriti usta ili zaplitati jezik. U teškim slučajevima mucanja mogu se pojaviti pokreti ruku i nogu. Osobe s poremećajem mucanja imaju poteškoće sa spavanjem, hranjenjem, disanjem i čujnom percepcijom. Na području govora mucanje se smatra ponavljanjem glasova, slogova, riječi te dijelova rečenica. Dolazi do dodavanja različitih fraza, riječi, dijelova riječi i upotrebe poštapalica. Postoje poremećaji ritma i govora, oštećenja disanja, smetnje stvaranja glasova, smetnje izgovaranja nekih glasova kao što su p, t, k, b, d, g. Zbog svih gore navedenih poteškoća, kod osoba s poremećajem mucanja javljaju se poteškoće na socijalnom, psihološkom i emocionalnom području. Kod osoba s poremećajem mucanja postoji nisko samopoštovanje, nedostatak pažnje i teškoće u učenju. Takvi ljudi mogu osjetiti strah od druženja ili potpuno izbjegavati ljude, odražavajući nizak stupanj samopouzdanja. Ljutnja, samosažaljenje, tjeskoba, tuga, strah od govora, sramežljivost … Sve su to osobine osoba koje imaju poteškoće mucanja (Podbrežnik, 2012).

Kad sam dobila učenicu koja je imala težak oblik mucanja, najprije sam upoznala metode rada koje odgovaraju takvom djetetu. Osim predloženih metoda u stručnoj evaluaciji, dobila sam dosta informacija o metodama rada kolegice logopedice, kao i iz stručne literature. U nastavku ću vam prikazati skup metoda rada s kojima sam radila s učenicom koji ima poremećaj mucanja koje su se pokazale korisnim:

  • Nemojte prekidati učenika savjetom kao što je, polako govori, pokušaj ponovno, nemoj mucati, uzmi vremena… Iako mislimo da pomažemo učeniku, zapravo stvaramo nepotreban pritisak na njega, što samo pogoršava cijelu situaciju.
  • Nemojte završiti rečenicu umjesto učenika i nemojte govoriti u njegovo ime. Neka učenik završi misao.
  • S učenikom održavajte kontakt očima.
  • Očekujemo da učenici koji mucaju jednako dobro rade kao i učenici koji ne mucaju.
  • Učenik koji muca se po pravilu prvi ispituje jer se strah od govora i javnih nastupa s vremenom povećava.
  • Usmeni ispit treba najaviti, a vrijeme odgovora produžiti za 50%.
  • Razgovarajte s učenicima polako, s čestim prekidima.
  • Jasno dajte do znanja učeniku da jasno slušate ono što on govori, a ne na način na koji on govori.
  • S učenikom koji muca morate pregovarati o njegovim potrebama u razredu. Poštujte vaše potrebe, ali nemojte je onemogućiti.

Osim svih gore navedenih metoda, vrlo je važno da ostatak djece u razredu pripremimo na dolazak učenika koji muca. Kroz socijalne igre sam naučila učenike strpljenju. Po dolasku učenika s poremećajem mucanja, pripremila sam kratko predavanje za ostale učenike. Tako sam približila ovaj poremećaj svojim učenicima, zbog čega su novu učenicu lakše prihvatili. Pomagala sam učenicima da nauče odgovarajuće promjene slušam i govorim, tako da, učenici koji mucaju lakše razgovaraju kada ih nitko ne prekida i kada ima punu pozornost slušatelja.

Po dolasku u naš razred imala je zatvoreno i distancirano držanje. S teškoćom je uspravljala leđa i ponosno podizala glavu. Njezino držanje je bilo tako i u sjedećem položaju, što je kasnije izazvalo poteškoće s kralježnicom. Bila sam svjesna da će redovita glasna usmena upozorenja dodatno smanjiti samopoštovanje učenika.

Odlučila sam se za slikovna upozorenja. Zajedno smo odabrali sliku šteneta, koji s ponosom sjedi za stolom. Zalijepila sam sliku na učenički stol. Kada je držanje učenice bilo neprimjereno, pokazala sam na sliku i djevojka je znala što očekujem od nje.

Uzimajući u obzir sve metode i načine rada, učenica je bila toplo prihvaćena u razred, dobila nove prijatelje, njezino samopouzdanje je poraslo. Vrlo su rijetki dobri slušatelji. Umjetnost slušanja mora se naučiti, kao i dobro razvijen govor. Vrlo je važno pokazati sugovorniku koji muca da imamo dovoljno vremena za razgovor. Ne možemo završiti riječi ili rečenice, jer zbunjujemo takve sugovornike, mijenjamo njegov tijek misli i utječemo na sadržaj razgovora. Sugovornike gledamo u oči i mimikom lica pokazujemo da ga slušamo.