Matematička kocka za slijepu i slabovidnu djecu

Martina Sluga, mag. prof. inkluzivne pedagogije

Sažetak

Zakon na području odgoja i obrazovanja djece sa posebnim potrebama u zadnje vrijeme sve više poštuje i uvodi načelo inkluzije, što znači da djeca sa posebnim potrebama bivaju uključena u redovne odjele odgojno-obrazovnih ustanova, pri čemu im je ponuđena dodatna stručna pomoć, prilagodljivost programa i brojna posebna oprema. Broj djece sa posebnim potrebama je u porastu u zadnje vrijeme. U članku je riječ o slijepim i slabovidnim učenicima, koji su u današnjem svijetu prepunom vizualnih predstava, vrlo uskraćeni. Potrebna je posebna oprema i različiti pristupi, koji slijepim i slabovidnim učenicima omogućavaju pridobivanje znanja i iskustava preko drugih osjetila, u prvoj vrsti opipa. U članku je predstavljena vrsta matematičke kocke, koja je namijenjena predškolskoj djeci. Ova kocka olakšava razvoj motoričke spretnosti, usvajanje prostora i matematičkih pojmova. Postupak izrade matematičke kocke je predstavljen riječima i slikama, naveden je i sav potrebni materijal.

Ključne riječi: slijepo dijete, slabovidno dijete, integracija, inkluzija, matematika, osjetilo opipa

1. Uvod

Članak je nastao na osnovi magisterija »Posebni predmeti za učenje matematike u predškolskom razdoblju za slijepe i slabovidne«. Osobe, koje su slijepe ili slabovidne, upoznaju i otkrivaju svoju okolinu uz pomoć drugih razvijenih osjetila. Budući da je vid najvažnije osjetilo otkrivanja, je jako bitno da se već kod malog djeteta razvija želja i unutrašnja motivacija po otkrivanju i istraživanju preko drugih osjetila.

Kod slijepe djece je jako bitno osjetilo opipa. S opipavanjem upoznaju pojedinačne karakteristike, strukture, oblike, težinu, veličinu, površine i snalaženje u prostoru. Kod opipa je jako bitno, da pazimo na nivo osjetljivosti, koji je kod svakog drugačiji. Predmeti moraju biti prave veličine, ne smiju biti preveliki ili premali. Bitne su sistematičke vježbe za razvoj osjetila: osjetljivost prsnih jagodica, otkrivanje s nogama i drugim dijelovima tijela, vježbe sa posrednim opipom, vježbe za otkrivanje oblika, prepoznavanje tijela, vježbe na otvorenom itd. (Brvar,2014, str. 10)

2. Učenje kroz igru za slijepu i slabovidnu djecu

Kad spomenemo učenje se vrlo često mala djeca, ali i veća, negativno odazovu, jer povezuju učenje sa sjedenjem uz knjige, ponavljanjem i učenjem napamet. Jako je bitno da učenje ne jednačimo sa primanjem, gomilanjem, usvajanjem i upoznavanjem nečega, već njegujemo stav o vlastitom razvijanju, mijenjanju i širenju vidika (Marentič Požarnik, 2003, str. 9). Učenje u predškolskoj dobi u velikoj mjeri temelji na igranju, preko kojeg djeca pridobivaju iskustva i znanje podsvjesno. Takav način učenja je djetetu zabava, zato je bitno da dijete potičemo k igri i da se mu omogući sloboda izražavanja kroz igru.

»Igranje je aktivnost, koju pojedinac izvodi iz vlastitog zadovoljstva nebitno na njen konačni rezultat i nije povezana sa neposrednim zadovoljavanjem njegovih potreba ili zahtjeva, koje je pred pojedinca postavila okolina« (Nemec, 2010, str. 177).

Armstrong (Videmšek, Šiler i Fišer, 2001, str. 3) podudara: »Igra je možda najbolji primarni izraz djetetove prirođene genijalnosti.«

»Kad slijepom ili slabovidnom djetetu predstavimo svijet osjetila, se i u njemu razvija potreba o otkrivanju svega što se nalazi na drugoj strani tame. Iskoristimo tu prirodnu želju za ciljanim igranjem i učenjem za razvijanje ručnih spretnosti i za preskakanje osjetilnih prepreka.« (Brvar, 2014, str. 5).

»Slijep odnosno slabovidan učenik može doseći sve postavljene ciljeve iz programa redovne osnovne škole, ali treba posebnu opremu, drugačije metode, prijeme i mogućnosti za dostizanje ciljeva istog obrazovnog standarda« (Brvar, 2010, str. 13). Isto vrijedi i za vrtić, koji mora djeci nuditi optimalne mogućnosti za cjelovit razvoj.

U kurikulumu za vrtiće su zapisane specijalno-didaktične preporuke za rad sa slijepom odnosno slabovidnom djecom, koje nude pomoć učiteljima kod razumijevanja osnovnih potreba takve djece. Za slijepu odnosno slabovidnu djecu je karakteristično da svoja iskustva dobivaju preko drugih osjetila (sluh, opip, miris, ukus). Njegovo osnovno sredstvo za otkrivanje svijeta oko sebe su njegove ruke. Da bi razvijalo sposobnost otkrivanja svijeta oko sebe, mora biti tom djetetu ponuđena pomoć već na samom početku, kod kuće kao i u vrtiću, jer se u protivnom mogu pokazati smetnje i zaostatci u razvoju. Budući da slijepa, odnosno slabovidna djeca ne mogu učiti preko imitacije iz primarne okoline, mora kod njihovog učenja već na početku biti upotrjebljena gruba i fina motorika preko drugih osjetila. Kod slijepog djeteta treba uspostaviti koordinaciju uho – ruka, da riječi upoznaje preko vlastitog iskustva (opip, miris, sluh, okus) i ne imitacijom od drugih. Posebnu pažnju treba posvetiti navikavanju djeteta na samostalnost u brizi do sebe (hranjenje, oblačenje, osobna higijena) (Kurikulum za vrtce v prilagojenem programu za predšolske otroke, str. 28).

Slijepa i slabovidna djeca razumiju igru drugačije od djece koja vide. Slijepa i slabovidna djeca se igraju tako da:

  • rjeđe istražuju svoju okolinu i predmete u njemu,
  • češće se igraju sami, njihova igra je sastavljena iz stereotipnih pokreta koji se ponavljaju,
  • rijetko razvijaju spontanu igru, treba ih naučiti kako se igrati,
  • rijetko imitiraju rutinske aktivnosti svojih skrbnika,
  • rjeđe upotrebljavaju plišane igračke i lutke,
  • rjeđe se igraju s vršnjacima, njihova igra je usmjerena prema odraslim,
  • vidljivi su zaostaci kod simboličke igre i igre uloga,
  • uključuju se u igre s manje agresivnih elementa (Češarek, 2016, str. 2).

Općenita načela (Koprivnikar, 2010, str. 50–67) koja moramo poštovati u radu sa slijepom, odnosno slabovidnom djecom:

  • pokušati osjetiti svijet iz djetetove perspektive,
  • kreiramo mogućnosti, za situacije koje se ne kreiraju same za sebe,
  • djetetu omogućimo dovoljno vremena,
  • djetetu pomažemo smisleno povezati stvari,
  • kod učenja novih spretnosti upotrebljavamo metodu dlan na dlan,
  • za učenje i upoznavanje novih stvari upotrebljavamo što više realnih predmeta i iskustava iz stvarnih situacija,
  • dijete mora shvatiti, da se stvari odnosno pojave ne dese same od sebe, već je potrebno nešto napraviti da se pojave,
  • za vrijeme učenja se djeteta često dotaknemo,
  • kad opisujemo koristimo bogat i slikovit jezik,
  • moramo biti dosljedni kod imena stvari,
  • upotrebljavati moramo ime djeteta,
  • djetetu opisujemo slike (vidne i reljefne) i upozoravamo ga na posebnosti,
  • dijete upozoravamo na upotrebu svih osjetila iz unutrašnje i vanjske okoline,
  • samo pretpostavke nisu dovoljne,
  • potičemo interakciju sa ljudima i okolinom,
  • potičemo razvoj socijalno prihvatljivih oblika,
  • bitan je ton i volumen našega glasa,
  • djetetu moramo dati izazov.

Na osnovi činjenice, da su vid i komunikacija vrlo bitni za igranje s drugom djecom, možemo zaključiti da se slijepa i slabovidna djeca manje uključuju u skupne aktivnosti, odnosno da se manje igraju sa drugom djecom (Rettig v Češarek, 2016, str. 3). Schneekloth (v Češarek, 2016, str. 3) tvrdi da se 56% slijepe i 33% slabovidne djece igraju sami, dok se samo 14% djece koja vidi igra sama. Djeca koja vide se većinu vremena igraju sa drugom djecom/vršnjacima, dok slijepa i slabovidna djeca trećinu vremena provode u igri sa odraslim osobama.

Slijepo, odnosno slabovidno dijete matematiku uči na potpuno isti način kao i njegovi vršnjaci, koji vide, ali mora imati na raspolaganju predmete koji su za njega prilagođeni, tako da što lakše prepozna i usvoji vještine i pojmove, koji se odnose na područje matematike. Iz tog razloga moramo koristiti različite materijale i oblike, koji djetetu omogućavaju da preko drugih osjetila, u ovom slučaju opipa, usvoji matematičke osnove. Predmeti moraju biti prilagođeni slijepom, odnosno slabovidnom djetetu po obliku, veličini, boji, opipu i obavezno moraju biti neškodljivi za dijete.

Postoje tri osnovne metode za podučavanje slijepe, odnosno slabovidne djece u osnovnoškolskom sistemu. Te metode možemo upotrijebiti i u predškolskom sistemu:

  1. metoda podučavanja za slijepe: namijenjena potpuno slijepoj djeci, kod koje moramo paziti na sljedeće činjenice:
  • vrste percepcije: kako ćemo komunicirati sa učenikom, kakve vrste percepcije ćemo koristiti, što će biti sredstvo komunikacije, na čemu će biti zasnovan školski sat;
  • nastavna pomagala: koja nastavna pomagala će učenik, odnosno dijete koristiti;
  • didaktična pomagala: koja didaktična pomagala trebamo za izvođenje školskog sata, da li imamo na raspolaganju primjerno ili namjensko pomagalo, kako ćemo objasniti određeni pojam ili sadržaj;
  • psihofizičke sposobnosti: bitan je odgovarajući pristup slijepom učeniku, što znači da morao poznati i poštivati njegove individualne karakteristike ( da li je učenik samostalan, da li ima poteškoće kod pisanja, čitanja, opipu…);
  • pedagoške metode i oblici rada: adekvatni oblik podučavanja (individualno, grupno ili rad u parovima), upotreba demonstracije, rad sa modelima ili prezentacijama sa opipom;
  • prostor: uvijek moramo biti sigurni, da su osigurani svi uvjeti za izvođenje određenog školskog sata.
  1. metoda podučavanja za slabovidne:. Posebna metoda koja zahtjeva individualni pristup. Paziti moramo na sljedeće činjenice:
  • stupanj slabovidnosti: individualni pristup i uvjeti rada se prilagođavaju s obzirom na stupanj slabovidnosti;
  • prilagođeno nastavno i didaktičko gradivo: gradivo mora biti prilagođeno pojedincu s obzirom na njegove potrebe (npr. povećan tisak, boje označavanje …);
  • nastavna sredstva i pomagala: bitan dodatak za slabovidnu djecu su olovka i papir koji ne odbijaju svjetlost. Učenici moraju imati na raspolaganju prilagođena nastavna sredstva i pomagala;
  1. kombinirana metoda: se upotrebljava za izuzetno slabovidne odnosno slijepe učenike. Upotrebljavamo kombinaciju metoda, koje su namijenjene slabovidnim i slijepim učenicima. (Brvar, 2010, str. 24–26).

Za slijepog odnosno slabovidnog učenika je jako bitno na kakav način je didaktično pomagalo izrađeno. Elementi koji su namijenjeni za dodir moraju biti na opip ugodni, paziti moramo da nemaju oštrih dijelova. Postoji više različitih tehnika za izradu reljefnih slika, Brvar (2009) navodi sljedeće:

  • Termo-vakuumska tehnika: Reljefne slike, zemljopisne karte, nacrti i drugi prikazi, izrađeni ovom tehnikom su kvalitetni, precizni, ali i zahtjevni budući da moramo svaku matricu ili reljefnu sliku ručno izraditi, pazeći na sva pravila za opip.
  • Tehnika mikro-kapsule: tehnika izrade reljefne slike na papiru iz mikro-kapsule. Zagrijavanjem papira, koji u sebi sadrži mikro-kapsule nastaje kemijska reakcija i zato se nacrtano, napisano ili fotokopirano izboči i time postaje taktilno. Termo-kapsule nabubre i otvrdnu na mjestima, gdje je bio stik sa toplinom.
  • Pozitivna folija: metoda kod koje skiciramo na posebnoj foliji, pod koju smo postavili gumenu podlogu. Pritiskom od pisanja se pod određenim kutom stvaraju izbočeni obrisi. Metoda pozitivne folije slijepoj djeci u više primjera može zamijeniti školsku ploču.
  • Tiflograf: Aparat koji omogućava crtanje i izradu točkastih taktilnih slika na papiru za Brajicu.
  • Izrada taktilnih primjera s konturama u boji: Ovom tehnikom možemo izraditi kvalitetne taktilne primjere u boji i s kontrastom. Iako je izrada zahtjevna, se ovi taktilni primjeri često koriste. Njihova opstojnost je izuzetna, zato se mogu koristiti za slijepe učenike, ali i za one sa minimalnim stupnjem vida.
  • Termo olovka: Pomagalo koje koristimo za izradu taktilne skice. Plastificirana stranica papira nabrekne pod utjecajem topline, koja izlazi iz termo olovke. Te brazde možemo opipati odmah nakon nastanka. Slijep učenik može odmah nakon upotrebe osjetiti što je nacrtano. Tehnika je zahtjevna, ali omogućava izradu vrlo točnih skica.
  • Sitotisak: Tehnika koja omogućava kvalitetne i detaljne taktilne prikaze: skica, nacrta, zemljopisnih mapa i slika. Slike napravljene ovom tehnikom se upotrebljavaju vrlo često i u različite potrebe.
  • Kompjuterska izrada točkastih taktilnih slika: Tehnika omogućava izradu jednostavne točkaste taktilne slike, koja se tiska na papiru za Brajicu.
  • Crtanje sa pisaćim strojem za Brajicu: Tehnika kod koje upotrebljavamo pisaću mašinu za Brajicu. Uz malo vježbe moguće je točkasto crtanje. Osnova svega je šest Brajevih točkica.
  • Druge tehnike: Za izradu taktilnih slika možemo koristiti i druge više ili manje provjerene tehnike, kao što su:
  • Negativno crtanje sa šilom: Najstarija tehnika. Najviše se upotrebljava u matematici, ali se može upotrebljavati i u zemljopisu. Postupak crtanja se izvodi u negativu, tako da nacrtana slika postane taktilna u pozitivu.
  • Samoljepljive voštane špagice: Špagice su različitih boja i prevučene su s voskom. S njima brzo i jednostavno možemo napraviti taktilnu sliku, da bi objasnili nekakav pojam.
  • Ljepenke: Izrađuju se iz različitih materijala: špagica, kartona, pluta, gume, brusnog papira…
  • Slijepi tisak: reljefni tisak bez boje, koristi se u knjigovežnicama za tiskanje napisa i ukrasnih naslovnica.
  • Upotreba pješčanika, modeliranje, rad sa plastelinom

2.2 Izrada matematičke kocke

Za usvajanje matematike kroz igru u predškolskom uzrastu smo izradili matematičku, višenamjensku kocku, koja je namijenjena slijepoj i slabovidnoj djeci. Posebnost ove kocke je prije svega u upotrebi različitih boja i mogućnosti taktilnog prepoznavanja brojeva i likova.

Upotrjebljeni materijal: drvene ploče, ploča iz iverice, stiropor, drveni štapići, kist, tempere, škare, skalpel nož, pila, samoljepljivi papir, samoljepljivi brojevi, boje za drvo, brusni papir, ljepilo za drvo.

Cilj i svrha pomagala: Uz pomoć kocke može dijete opipom upoznati različite 3D likove (trokut, krug, pravokutnik), opipati brojeve, se orijentirati na površini i pojedinačnim stranicama, razvrstavati pojedinačne materijale.

Prijedlozi i primjeri djelovanja, upotrebe pomagala:

Dijete može kocku (matematičku kutiju) istraživati samo ili prema uputama od strane učitelja, odnosno odgojiteljice. Nekoliko prijedloga:

  1. Od djeteta zahtijevamo da nabroji koliko stranica ima matematička kocka.
  2. Djetetu omogućimo, da svaku stranicu opipa i sam izabere za njega najzanimljiviju. Pitamo ga da objasni svoj izbor. Razvijamo dijalog. Potičemo razmišljanje i širimo njegov matematički vokabular.
  3. Pred dijete postavimo različite 3D drvene likove, koje najprije treba prepoznati i zatim kroz otvore na kocki ubaciti u nju.
  4. Od djeteta zahtijevamo da prepozna pojedinačne likove, koji su nalijepljeni na stranici kocke. Pitamo koji lik je najlakše prepoznati, koji najteže, zašto…
  5. Na zadnjoj stranici kocke se nalaze likovi iz plastike, koje možemo odlijepiti. Djetetu omogućimo da ih opipa, prilijepi, odlijepi, razvrsta…
  6. Na kocki su i brojevi, koje dijete prepoznaje sa opipom.
  7. Prednji del kocke ima otvor sa kuglicama. Dijete prebroji koliko kuglica je na kocki. Pipanjem prepozna što je na kuglicama nalijepljeno. Razvrsta pojedinačne kuglice.

Postupak izrade:

  1. korak: Izrada nacrta. U prvoj fazi smo napravili nacrt za višenamjensku kocku, čemu slijedi rezanje drvenih ploča i lijepljenje u kocku (slika 1). Drvena ploča za kocku mora biti deblja zbog stabilnosti. Drvene ploče označimo i razdijelimo na 6 velikih kvadrata dimenzije 30×30 cm. Sa električnom pilom izrežemo i dobro izbrusimo sve rubove sa brusnim papirom.

slika 1Slika 1. Rezanje drvene ploče za matematičku kocku

  1. korak: Na jednu od stranica nacrtamo kvadrat, kao okvir, i izrežemo po crtama, da dobijemo otvor (slika 2) u kojeg ćemo kasnije staviti kuglice sa brojevima. Na svakoj strani na rubu izbušimo 3 rupice (slika 3) u koje ćemo kasnije staviti paličice sa kuglicama. Rubove kocke namažemo ljepilom za drvo i sastavimo stranice u kocku, osim one koja će biti na vrhu kao poklopac. U tu stranicu izrežemo otvore u obliku likova, koje ćemo kroz njih ubacivati u kutiju. Na toj stranici nacrtamo trokut, kvadrat, krug i pravokutnik i izrežemo sa pilicom (slika 4). Izreze oblijepimo sa samoljepljivim trakom i ofarbamo bojom za drvo da su istaknuti (slika 4). Kupljenu spojku s kojom ćemo spojiti poklopac sa ostatkom kocke montiramo na poklopac i jednu stranicu (slika 5).

slika 2slika 3
Slika 2. Rezanje otvora na jednoj stranici       Slika 3. Izbušene rupice u stranicama

slika 4Slika 4. Rezanje likova na poklopcu kocke

slika 5
Slika 5: Spojka za pritvrđivanje poklopca

  1. korak: Oblikovanje pomagala i dodataka za kocku (slika 6). Upotrijebiti možemo različite materijale, na primjer glinu, stiropor, pjenu. Za glinu se je iskazalo, da zna popucati, stiropor za vrijeme brušenja raspada, zato sam se odlučila da kupim kuglice iz stiropora. Kugle probodemo palicama i ofarbamo, kad su suhe na njih nalijepimo brojeve iz pluta. Kad završimo potisnemo palice sa kuglama u rupice, koje smo prethodno izbušili.

slika 6

Slika 6. Izrada pomagala za kocku

  1. korak: Da bi bila stranica za kuglice zanimljivija u susjedne stranice kocke zarežemo dva utora u koja ćemo postaviti ploču iz iverice, koju smo prethodno ofarbali (slika 7).

slika 7
Slika 7. Farbanje pomične ploče

  1. korak: Za oblikovanje druge dvije stranice upotrijebimo samoljepljivu pjenu, iz koje izrežemo brojeve i likove (slika 8), koje nalijepimo na stranice kocke. Brojevima obavezno dodamo i brojeve napisane u Brajici.

slika 8
Slika 8. Izrada likova i brojeva

  1. korak: Na zadnju stranicu kocke nalijepimo samoljepljive trakove sa koje dijete može samo odlijepiti likove sa kutije. Likovi su iz plastike (slika 9). Napravljeni su u poduzeću koje se bavi izradom različitih predmeta iz plastike. Omogućili su mi uvid u postupak izrade. Likove možemo izraditi i iz drugih materijala.

slika 9
Slika 9. Izrada likova iz plastike

  1. korak: Ofarbamo 3D–likove (slika 10) trokut, kvadrat, kuglu i pravokutnik, koje će dijete moći ubacivati kroz otvore na poklopcu. Likovi su napravljeni iz drveta. Jako je bitno da su svi rubovi dobro izbrušeni, da ne bi moglo dijete da se povrijedi.

slika 10
Slika 10. Farbanje likova za kocku

slika 11

Slika 11. Konačni proizvod – matematička kocka

3. Zaključak

Inkluzija omogućava da slijepa i slabovidna djeca idu u standardne vrtiće i škole, ali na žalost ti vrtići i škole nemaju potrebnu opremu, koja bi pomagala djeci sa teškoćama lakše usvojiti gradivo. Upravo zato je jako bitno da učitelji samoinicijativno potraže različite materijale i izrade različita pomagala, koja su tim učenicima u pomoć. Materijale s kojima se izrađuju takva pomagala možemo naći u našoj okolini, potrebno je vrijeme za izradu, želja po stvaranju i motivacija. U izradu pomagala možemo uključiti sve učenike, svejedno da li za vrijeme predmetne nastave ili školskih djelatnosti. Prije nego krenemo sa masovnom izradom pojedinačnih pomagala, moramo ocijeniti funkcionalnost i efikasnost pomagala, te izabrati materijal iz kojega će biti pomagalo napravljeno. Jako bitno je da su pomagala sigurna i estetski dovršena. Kao dobar materijal za matematičku kocku se je iskazalo drvo, koje mora biti dobro izbrušeno na rubovima, da se ne bi dijete moglo povrijediti. Drvo je na opip »ugodno« i sa različitim predmetima (pila, brusni papir…) možemo puno stvari iz njega napraviti. Tek nakon što je pomagalo provjereno u praksi, možemo ocijeniti što bi trebalo nadgraditi ili promijeniti, da bi pomagalo bilo još učinkovitije. Jako bitno je da poslušamo komentare učenika, njihove potrebe i želje, budući da djeca drugačije vide i razumiju stvari od odraslih osoba.

4. Literatura

  1. Brvar, R. (2010). Dotik znanja: slepi in slabovidni učenci v inkluzivni šoli. Ljubljana: Modrijan.
  2. Brvar, R. (2014). Z igro do učenja. Ljubljana: MATH.
  3. Češarek, S. (2015). Igra slepih in slabovidnih otrok. Preuzeto 5. 12. 2016.
  4. Koprivnikar, K. (2010). Graditev sodobnega sistema vzgoje in izobraževanja otrok s posebnimi potrebami: Novi izzivi pri učenju in poučevanju slepih in slabovidnih otrok. Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport. Preuzeto 30. 11. 2016.
  5. Kurikulum za vrtce (2015). Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport. Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
  6. Kurikulum za vrtce v prilagojenem programu za predšolske otroke (2006). Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo in šport. Zavod Republike Slovenije za šolstvo.
  7. Marentič Požarnik, B. (2003). Psihologija učenja in pouka. Ljubljana: DZS.
  8. Navodila h kurikulu za vrtce v programih s prilagojenim izvajanjem in dodatno strokovno pomočjo za otroke s posebnimi potrebami (2003). Ljubljana. Preuzeto 20. 11. 2016.
  9. Nemec, B. (2010). Razvoj in učenje predšolskega otroka. Ljubljana: Grafenauer.
  10. Videmšek, M., Šiler, B., Fišer, P. (2001). Slepa miš, ti loviš. Ustvarjalne gibalne igre za otroke. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Fakulteta za šport

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Primjeri dobre prakse i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.