Lego čovjek

tomaz_kocman

Tomaž Kocman

Uvod

U predškolskom odgoju koristimo službeno prihvaćeni kurikulum. Zapravo, svaki obrazovni program ima neku vrstu kurikuluma ili programa. Međutim, svakog prati skriveni kurikulum. Potonje se odnosi na prijenos znanja i iskustava koje nismo namjeravali prenijeti, no ipak se to dogodilo. To se prije svega odnosi na prijenos normi, vrijednosti i uvjerenja u nekom okruženju. Svaki prijenos znanja također uključuje i nenamjerne lekcije[1].

Iako često govorimo o procesnom pristupu obrazovanju, o važnosti skrivenog kurikuluma i njegovom iskazivanju od samog djeteta, obično se najčešće držimo službene dužnosti pisanja ciljano opredijeljenih priprema u kojima obično nema mjesta za skriveni kurikulum, a ako za njega i postoji mjesto, potom on dolazi iz jučerašnjeg djeteta, a ne iz njegovih današnjih želja.

U članku želim opisati priču o dječaku koji me je u četiri godine zajedničkog druženja naučio da je itekako važno omogućiti djeci vrijeme za njihove želje i ambicije, kao i igru punu istraživanja i kreativnih eksperimenata.

Lego čovjek

Prvog dana u vrtiću pojavio se na vratima moje sobe. Držao se za oca, koji je rekao: “Dobar dan. Ovo je Jaka[2]. I voli Lego kocke.” Onda se otac okrenuo i otišao. Prema svim pravilima otac bi trebao ostati i dječaka uvoditi još nekoliko sljedećih dana. Dijete bi se trebalo držati za njega, pustiti koju suzicu i moliti ga da nigdje ne ide i ne ostavlja ga u novom okruženju. Ali ne. Jaka je otišao do Lego kocki i počeo se igrati s njima. I igrao se s njima još sljedeće tri godine.

Ako ste vidjeli Jaku da plače to je onda bilo prve godine u vrtiću, kada sam ga molio da nam se pridruži u drugim aktivnostima, na primjer da nacrta ono što svi crtaju.

Drugu godinu je nekako prihvatio da će morati, da bi se mogao igrati s Lego kockama u miru, povremeno činiti nešto što sam ga ja zamolio. Tako je često dolazio samoinicijativno, s licem koje je odavalo pomirenje sa sudbinom, govoreći: “Dobro. Što moram učiniti? ” i s najmanjim otporom, ispunio bi svoju dužnost. “Mogu li se sada igrati Lego kockama?”

Jednog je dana došao je u vrtić vrlo umoran. “Što je?” pitao sam ga. “Oh, tako sam umoran. Morao sam raditi, odgovorio je. “Raditi? Što si morao raditi rano ujutro?” “Zar ne znate? Toga dana mi je pokazao ono što sam teoretski znao cijelo vrijeme: da je igra dječji rad i da je uzimaju izuzetno ozbiljno. A ako ste nekad željeli obaviti svoj posao, ali ste imali brojne telefonske pozive, te vas je stalno neko ometao i davao vam nova zaduženja, onda ćete vjerojatno shvatiti zašto su djeca ponekad razdražena kad prekinemo njihovu igru (posao) i pokušamo ih prisiliti na naše aktivnosti.

Što su roditelji mislili o ovome? Mogao sam očekivati da stalno dolaze na individualne razgovore, mašući rukama i žaleći se: “Zašto se moje dijete igra samo s Lego kockama? Zašto ga ne potičete na druge aktivnosti! Kako će nešto naučiti? Kako će tako ikada postati astronaut?!” Ali ne. Roditelji su došli govoreći: “Hvala vam što ste dopustili Jaki da je to što je. Da može činiti ono što želi.” A onda su još dodali: “Vi ste najbolji odgojitelj.”

Što? Već tri godine gotovo ignoriraš dijete, znaš da sjedi na tepihu, igra se Lego kockama, aktivan je i ne treba tvoju pomoć ili pažnju. I potom ti kažu nešto tako?

Ali Jaka se razvijao na isti način kao i sva djeca, pa ni roditelji ni ja nismo bili zabrinuti. Upravo suprotno. Tijekom svih ovih godina dokazao mi je da Lego kocke nisu samo jeftina plastična igračka, već da one mogu imati snažan pozitivan učinak na razvoj djeteta. Zato sam u četvrtoj godini našeg druženja, pored svih kutaka u sobi (knjiga, likovnog, mekog, za kretanje, prirodoznanstvenog, glumačkog …), također uredio Lego kutak, koji se sastojao od stola i stvarno ogromne kutije kocki, čije dno nikada nismo ugledali.

Jednog jutra pozdravio sam Jaku s “Bok, Lego čovjek!” i on me začuđeno pogledao: “Što? Pa, ja se više ne igram baš puno s Lego kockama”. I potpuno me razoružao. Stajao sam u mjestu i razmišljao kad sam ga posljednji put vidio u Lego kutku. I nisam se mogao sjetiti. Kada se to dogodilo? Dok sam gledao fotografije otkrio sam sljedeće: Jaka se nije igrao u kutu knjiga, ali je knjige nosio u Lego kutak i tamo je sastavljao zgrade i druge stvari koje je vidio u knjigama. Nije bio aktivan u likovnom kutku, ali je često crtao svoje Lego planove. Nije se igrao u kutku za razvoj matematičkih kompetencija, ali za to su se već pobrinule Lego kocke. Nije se igrao u glumačkom, ali je kroz Lego kocke odigrao mnogo uloga. Jaka nije bio aktivan na drugim područjima. Međutim, druga područja je doveo na svoje snažno područje: Lego kocke. I tu je razvijao sve svoje kompetencije, sve dok se jednog dana nije osjećao dovoljno kompetentnim da napusti Lego kutak i postane aktivan na svim ostalim područjima.

Zaključak

Međutim, Jaka nije bio jedino dijete kojem sam dopustio da se igra onako kako želi. Iz godine u godinu imao sam više slobodnih igara i manje vođenih aktivnosti. Ali ako ih je i bilo, uvijek se u njima mogla pronaći djetetova individualnost. Djeca su tako postala aktivnija, znatiželjnija, inovativna i kreativna. U skupini je rasla kultura uzajamne pomoći i suradnje. Sada, kad je svako dijete radilo ono što je željelo, više nije postojala usporedba i natjecanje. Svako je dijete moglo blistati na svom području. A kad bi učinilo nešto fascinantno, drugi su to primijetili i molili da to također njih nauči. Uspostavljena je kultura uzajamnog učenja.

Planinski izleti nikada više nisu bili osvajanje vrha ili nekog drugog cilja. Do njih smo se uvijek namjerno izgubili. Potom bi se negdje usred šume zaustavili i započeli ono što je dječja mašta dopuštala. Jeli smo borovnice, ljuljali se na deblima ili ih koristili za treniranje ravnoteže, mjerili snagu dok smo se kretali ogromnim granama, pretraživali šumsko tlo, raznježili se kod pogleda na dlakavu gusjenicu i plakali tijekom susreta s daždevnjakom.

Ovo smo kolegica i ja nazvali ‘prčkanje’. Na engleskom jeziku imamo lijepe izraze poput ‘tinkering’ i ‘makering’, ali nismo pronašli ispravan izraz u slovenskom jeziku. Sve dok nisam jednog dana u jednoj od knjiga[3] pronašao ovaj pojam: ‘Brikolaž’ i sljedeći opisi:“brkljač, brklarija”, “Rad koji se sastoji od svih materijala koji nam dođu pod ruku.”, “Napravi sam.” Je li postoji uopće nešto savršenije?


[1] Martin, Jane. "What Should We Do with a Hidden Curriculum When We Find One?" The Hidden Curriculum and

Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 122–139.

[2] Iako su dijete i njegova priča stvarni, ime djeteta je promijenjeno.

[3] Sutherland, J. (2012). Kako djeluje literatura: 50 ključnih pojmova. Ljubljana: Cankarjeva založba.

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Primjeri dobre prakse i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.