Razgovorom do dobrih odnosa među vršnjacima

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

Kada se učenici sukobe, učitelj je taj koji se u taj odnos mora umiješati i kroz pravilno vođenje razgovora dovesti učenike do rješenja nastalog problema. Važno je da u tom trenutku ne zauzima strane, da nikog ne optužuje, ne poseže za lošom retorikom (prijetnje, kazne, podmićivanje, žaljenje) te da se uz to dobro osjeća. Razgovor koji učitelj treba voditi trebao bi biti takav da se svi sudionici (uključujući i učitelja) dobro osjećaju i se svi slažu s pronađenim rješenjem.
Znanje koje posjedujem sam stekla na dvogodišnjem obrazovanju Teorije izbora dr. Williama Glassera. Glasserove kvalitetne škole nalaze se širom svijeta. Takva škola postoji i u Sloveniji, u Preserju kraj Radomlja, te je to prva takva škola u Europi. Na ovom obrazovanju sam naučila kako biti dobar vođa te s razgovorom dovesti učenike do dobrih međusobnih odnosa. U nastavku ću predstaviti svoj primjer.

Ključne riječi: naša očekivanja, traženje rješenja, dobri odnosi.

Uvod

Učenici 1. razreda imaju nakon ručka i vođenih aktivnosti slobodno vrijeme za igru. Očekujem da nađu društvo za igru te da se u miru igraju. Ponekad moja očekivanja nisu stvarna. Tada ih doživljavam kao djecu koja uz druge ne zadovoljavaju svoje potrebe i ih zbog toga pokušavaju zadovoljiti na način koji nije u skladu sa školskim pravilima. U tom slučaju moja je odgovornost, koja proizlazi iz uloge učiteljice, da razgovaram s učenicima. Jer su se učenici svađali u igri s kockama i je jedan od njih došao do mene po pomoć (jer sami nisu pronašli rješenje), razgovarala sam s njima. Tijekom razgovora zabilježila sam svoja očekivanja, percepcije i misli. Razgovor je istinit, imena su izmišljena.

Središnji dio

Erik dolazi do mene. Uviđam da je loše volje. Ljuto gleda, čelo mu je naborano.
Erik: “Monika, s Bojanom smo se igrali kockama. Kada mu nisam htio dati crvene kocke, glasno mi je zavikao u uši.” (Erik osjeća da ga Bojan napada. Pri tom nije svjestan da je Bojan u nevolji i da ga zato napada.)
Ja: “Izgledaš mi ljut. S kojom svrhom si mi došao to reći?” (S tim pitanjem želim saznati želi li Bojana gurnuti u nevolju ili mu možda pomoći da pronađe rješenje problema.)
Erik: “Želim da mu kažeš da ne čini to.” (Od mene očekuje da riješim njihov problem. Shvaćam da mogu stvoriti dobre uvjete pokazujući mu da ga čujem, da sam zainteresirana za njega, da ga prihvaćam, da mu pomažem da razmišlja o sebi.  Svađa između dva učenika je njihov problem. Budući da mi je stalo do njih, pomažem im da pronađu rješenje.)
Ja: “Šta te sprječava da mu ovo kažeš?” (Izražavam svoje zanimanje za njega. S ovim pitanjem želim, da počne razmišljati da neke probleme može riješiti sam.)
Erik: “Ništa.”
Ja: “Što bi mu mogao reći?”
Erik: “Bojan, prestani.” (Rekao je mirno.)
Ja: “Mu možeš objasniti zašto bi trebao prestati i zašto tebi smeta kad ti vrišti u uho?” (Kada želimo spojiti naše želje s drugima, važno je objasniti zašto nam je to važno. Na taj način će nas bolje razumjeti i možda udovoljiti našoj želji te zadržati dobar odnos s nama.)
Erik: “Mogao bih mu reći da prestane, jer kada viče me boli u ušima.” (Pronašao je objašnjenje koje mu odgovara. Meni je važno da sada suočim obojicu.)
Ja: “Bojan, Erik mi se potužio, jer je u vašem odnosu primijetio poteškoću. Hoćeš li mi reći nešto o tome?” (Bez osuđivanja okrećem se Bojanu, koji ima s tim priliku izraziti svoje viđenje. S tim pokazujem zanimanje i brigu za njega.)
Bojan: “Nije mi htio dati crvene kocke pa sam mu zavikao u uho.” (Rekao je što je učinio. Sada je važno da stavi u riječi svrhu ove vike.)
Ja: “S kojom namjerom si mu viknuo u uho?” (Važno mi je razgovarati o tome što se dogodilo. Tako će možda znati sami riješiti problem u sljedećoj sličnoj situaciji.)
Bojan: “Bio sam ljut na njega te sam htio, da mi da kocku.”
Ja: “Jesi li mislio da ćeš ga odabirom takvog ponašanja prisiliti da ti da kocku?” (Uvela sam “izbor” kako bi možda osvijestio da je on sam izabrao takvo ponašanje.)
Bojan: “Znao sam da mi kocke neće dati ni na koji način. Znam da nisam učinio dobro.” (Svjestan je da nije ispravno postupio.)
Ja: “Osjećam da svoj izbor ponašanja smatraš pogrešnim. Kako bi morao postupiti, da bi bilo po tvome dobro.” (Ne osuđujem ga i ne komentiram je li je njegov izbor dobar ili ne. Vodim ga da razmisli o tome kako može rješavati problem kad naiđe na njega.)
Bojan: “Mogao bih ga lijepo zamoliti za crvenu kocku.” (Očito očekuje da bi mu Erik na lijepu riječ dao kocku s kojom se on igra. Ali to se ne mora dogoditi.)
Ja: “Što bi mogao učiniti ako ti Erik još uvijek ne bi dao kocke?” (Vodim ga da pronađe rješenje kada se njegova očekivanja ne ostvare.)
Bojan: “Mogao bih uzeti kocku druge boje. Također bi mogao počekati da se Erik prestane igrati s njom. Mogao bih početi graditi nešto drugo gdje mi ne bi trebala crvena kocka.” (Pronašao je dosta rješenja koje bi mogao upotrijebiti u sljedećoj sličnoj situaciji i bi tako održao dobar odnos s drugim učenikom iz razreda.)
Ja: “Bi li se uz ovakav izbor ponašanja dobro osjećao?” (Zanimam se za njegova osjećanja uz drugačijim/prikladnijim ponašanjem.)
Bojan: “Da, dobro bih se osjećao.”
Ja: “Vidim da si u stanju pronaći rješenja koja te povezuju s kolegom iz razreda.” (Hvalim njegovu sposobnost pronalaženja rješenja za dobre međusobne odnose.) Prvo sam slušala oboje. Sada ću voditi razgovor tako kako bi oni imali priliku izraziti svoje misli jedni drugima. To činim sa namjerom kako bih u drugoj sličnoj situaciji možda sami mogli pronaći rješenje problema. Okrećem se Eriku, koji cijelo vrijeme tiho sluša naš razgovor.
Ja: “Erik, želiš li nešto reći Bojanu?”
Erik: “Bojan, ne sviđa mi se kad mi vičeš u uho. To je neugodno i boli me.” (U Erikovom glasu osjećam smirenost. Možda mu je već otpustio.)
Bojan: „Erik, žao mi je što sam se tako ponašao. Sljedeći put ću te lijepo moliti, a ako mi ne budeš spreman dati kocke, izabrat ću drugu.” (U njegovom glasu osjećam iskrenost.)
Erik: “U redu je.” Zagrle se i Bojan dodaje: “Neću to više raditi.” Vrate se igrati sa kockama. (Pod uvjetima koje sam stvorila, mogli su odabrati ponašanje koje ih je ponovo povezalo. Uz vođenje osjećala sam se ugodno i se nisam osjećala odgovornom za problem ili za rješavanje problema. Osjetila sam odgovornost da stvorim uvjete u kojima bi dečki mogli doći do rješenja. Rekla sam im da ću im se vratiti odmah, kad bude to moguće.)
Čim sam imala vremena vratila sam se Eriku i Bojanu. Zanimalo me kako su doživljavali naš razgovor, kako su se osjećali, što im je donio dogovor, kako su doživljavali moju pomoć.
Ja: “Erik i Bojan, tijekom razgovora sam primijetila dva prijatelja koji rješavaju problem. Čini mi se da ste ga uspješno riješili. Zanima me kako ste vi doživljavali ovaj razgovor i kako ste se osjećali.” (Takav razgovor može pridonijeti širenju ili promjeni slike u njihovom svijetu kvalitete.)
Erik: “Ja sam za taj problem najprije okrivio Bojana, ali nisam razmišljao o tome što bih mogao učiniti kako bih se osjećao bolje. Isprva mi je bilo malo neugodno jer sam mislio da čete se srditi jer mu nisam dao kocke. Onda sam shvatio da se ne srdite i da bi za mene bilo dobro da dođem do rješenja problema. Pomoću te misli osjećao sam se dobro i odmah počeo tražiti rješenja. Sviđalo mi se da se nisi ljutila.” (Vidim da se je u razgovoru dobro osjećao i nije se osjećao ugroženim. Znao je da je dobro za njega doći do rješenja problema.)
Bojan: “Bio sam siguran da ćeš se ljutiti. Kad sam shvatio da se to neće dogoditi, opustio sam se i se osjećao ugodno. Bio sam spreman tražiti rješenja za problem.“ (I kod njega uočim da se je tijekom razgovora osjećao ugodno i nije bio ugrožen.)
Ja: “Što vam je donijelo dogovaranje?” (Još uvijek se zanimam za njih.)
Erik: “Meni je donijelo to da nisam više ljut na Bojana i da smo još uvijek dobri prijatelji.”
Bojan: “I meni je donijelo to da smo još uvijek dobri prijatelji i da se možemo u miru igrati.” (Uočim da se uz ovaj razgovor sve više zbližavaju. Ovo si objašnjavam zbog pogleda jednog na drugog i osmijehu na njihovom licu.)
Ja: “Kako ste doživjeli moju pomoć?”
Bojan: “Svidjela mi se tvoja pomoć jer sami vjerojatno ne bi počeli razmišljati o rješenjima, nego bi okrivljavali jedan drugog.”
Erik: “Meni isto kao i Bojanu.” (Počeli su razmišljati da je važno razmišljati o rješenjima i o tome što možemo mi sami učiniti da se osjećamo bolje uz druge.)
Ja: “Što ćete moći učiniti sljedeći put u sličnoj situaciji?” (Stvaram uvjete da shvate kako mogu sljedeći put sami riješiti problem.)
Oboje: “Možemo reći što želimo, što očekujemo. I onda se dogovorimo tako da odgovara obojici.” (Vidim ponos na njihovom licu. I ja se osjećam ugodno.)

Zaključak

Djeca su tijekom zajedničke igre naišla na problem i je jedan od njih došao do mene po pomoć. Razgovor sam vodila tako da nisam stala na ničiju stranu niti sam rekla što je ispravno, a što nije. Nisam koristila loše navike. Pokušala sam ih voditi tako da sami dođu do rješenja ili do toga, da znaju što bi bilo dobro učiniti. Uz to smo se svi osjećali dobro. Ovakav način razgovora iskreno preporučujem svima.

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.