Problemi u međusobnim odnosima – traženje rješenja

monika_hobor

Monika Hóbor

Sažetak

Učenici se zbog neostvarenih očekivanja često posvađaju sa svojim kolegama. Međusobnim razgovorom ponekad mogu pronaći rješenje koje svima odgovara. Kada sami nisu u stanju riješiti probleme, zadatak je učitelja da učenike dovede do rješenja koje odgovara svima. U nastavku navodim primjer razgovora. Uz to sam napisala i svoje misli, percepcije i očekivanja. Do ovakvog načina vođenja razgovora, došla sam na dvogodišnjem obrazovanju u „Teoriji izbora“ poznatog teoretičara dr. Williama Glassera. Postoje mnoge škole u svijetu u kojima učitelji podučavaju po njegovoj teoriji. To su takozvane Glasserove kvalitetne škole. Takvu školu imamo i u Sloveniji, u Preserju pri Radomljah, koja je prije više od deset godina postala prva takva škola u Europi.

Ključne riječi: svađa među učenicima, vođenje razgovora, pronalaženje rješenja, naša očekivanja.

Uvod

Nekoliko učenika 2. razreda svaki put se guralo i borilo ne bi li stajali u prvom redu pri odlasku u teretanu. Kod njih je uvijek nanovo dolazilo do svađe i posljedično, lošeg raspoloženja. Učenici su dobri sportaši s izraženom natjecateljskom naravi, stoga im je važno da budu prvi – čak i ako je to samo u redu za odlazak u teretanu. Kad dođe do problema u odnosima između učenika, moja je odgovornost, koja proizlazi iz uloge učitelja, pomoći učenicima da dođu do rješenja.

Središnji dio

Ja: “Djeco, vidim da neki od vas žele biti prvi u redu. Kome je važno da bude prvi u redu?” (Želim saznati kojim učenicima je važno biti prvi u redu. To je važno za daljnju raspravu u pronalaženju rješenja.)
Nekoliko učenika podiže ruku.
Ja: “Je li ostalim svejedno, gdje stojite u redu?” (Pokazujem brigu i za druge.) Drugi potvrđuju da im je svejedno gdje stoje.
Ja: “Molim one, kojima je važno biti prvi, da dođu bliže.” (Pozivam ih bliže, jer mi se čini važnim pronaći rješenje unutar male grupe koje se događaj tiče.)
Do mene dolazi četiri učenika. Ostali stoje u redu i promatraju što će se dogoditi.
Ja: “Želite li svi vi biti prvi u redu kad idemo u teretanu?” (Ovo pitam kako bih se uvjerila da sva četvorica znaju zašto su došli do mene.)
Svi kimaju.
Ja: “Bit će potrebno pronaći rješenje koje će odgovarati i vama i meni.” (Naznačim što će slijediti.)
Jedan od njih kaže: “Meni je svejedno gdje stojim.” (Povlači se. Još uvijek se zanimam za njega.)
Ja: “Stvarno ti je svejedno gdje stojiš?” (Postavljam pitanje kako bih bila sigurna da razumije situaciju.)
Kima glavom.
Ja: “Onda se možeš pridružiti ostalim u redu.”
Pridruži im se.
Okrećem se trojici koji su ostali.
Ja: „Vidim da vas troje želi biti prvi u redu. Također shvaćam da to dovodi do sporova uz koje niste zadovoljni. Iz tog razloga, mislim da bi bilo dobro pronaći rješenje koje bi odgovaralo vama i meni. Pokušajte pronaći rješenje tako da budete svi zadovoljni. Ne morate ga pronaći odmah. Razmišljajte, predložite, razgovarajte jedni s drugima … i kada nađete rješenje dođite i recite mi.” (Vidim zadovoljstvo na licu – osmjehe. Imaju slobodne ruke da pronađu rješenja.)
Ja: “Ako vam treba moja pomoć, na raspolaganju sam vam.” (Pokazujem, da sam spremna pomoći. Često se događa da odaberemo samo dvije alternative: da mi rješavamo problem ili da rješavanje problema ostavimo djeci bez naše podrške. Oboje je krivo.)
Idemo u teretanu. Ovaj put se smještaju na kraj reda i razgovaraju. Smiju se. (Shvaćam da se zabavljaju dok traže rješenje.)
Nakon tjelovježbe, gdje su bili zajedno u grupi te imali priliku tražiti rješenje, trojica dolaze do mene. Kažu mi da ne mogu pronaći rješenje koje bi svima odgovaralo. (Vidim da se zabavljaju i spajaju. To sam uočila zbog njihovog smijeha i dobre volje.)
Ja: “Možete li mi reći kako ste razgovarali? Voljela bih znati više o tome.” (Ovo pitanje postavljam kako bih saznala više o njihovoj percepciji te da olakšam nastavak razgovora. Smatram da je važno obratiti pozornost na proces, a ne samo na cilj.)
Jedan od njih kaže: “Kad se jedan od nas prisjetio prijedloga koji mu je odgovarao, rekao nam ga je. Unatoč činjenici da smo se nekim prijedlozima nasmijali, nismo pronašli ovakvog koji bi nam svima odgovarao.” Druga dva kimaju. To shvaćam kao potvrdu onoga što je prvi rekao.
Ja: “Što kažete vi?” (Želim saznati kako oni doživljavaju razgovor.)
Obojica kažu da se slažu s onim što je rekao prvi.
Ja: “Vidim da ste se uz traženje rješenja zabavljali. Zbog čega ste mi došli ovaj put?” (Želim saznati trebaju li moju pomoć.)
Sva tri: “Imate li vi prijedlog?” (Okrenu se prema meni za pomoć. Sada mogu dati svoj prijedlog. Razmišljam, što bi mi bilo prihvatljivo i možda bi bilo prihvatljivo i za njih. Važno mi je da imam na umu, da možda moje rješenje neće biti njima prihvatljivo.)
Ja: (razmišljam glasno) “Tjelovježbu imamo 3 puta tjedno, u ponedjeljak, utorak i četvrtak. Vas je trojica. Da li s tom informacijom možete lakše pronaći rješenje koje bi vam odgovaralo?” (Nudim dio rješenja i čekam da možda sami dođu do rješenja. Vidim da razmišljaju. Čekam ih i gledam.)
Jedan od njih uzvikne: “Svaki dan bi mogao biti jedan od nas!” (Sjajno! Ima prijedlog. Sada je potrebno samo provjeriti da li ostala dva prijedlog razumiju i je li im prikladan.)
Ja: “Kako to misliš?” (Postavljam pitanje kako bih bolje osvijetlio svoje misli).
On: “Tri dana imamo tjelovježbu. Nas je troje. Dakle, svaki put bude jedan od nas prvi u redu.” Dvojica odmah s osmijehom prihvate ponuđeni prijedlog. (Ovaj prijedlog ima rupe i sporovi se mogu ponoviti. Zbog toga nastavljam razgovor.)
Ja: “Rješenje mi se sviđa. Ipak imam jednu brigu. Kako ćete riješiti problem kada neće biti tjelovježbe – zbog praznika, dana aktivnosti, … ?” (Pitanje postavljam da se već na početku dogovorimo i izbjegnemo moguće kasnije nesuglasice.)
Kratko vrijeme razmišljaju, onda jedan od njih pita: “Imate li kakav prijedlog?” (Ponovno se obrate meni za pomoć.)
Ja: “Pričekajte da malo razmislim.” (Uzmem si vrijeme da razmislim o tome. Promatraju me. I sa tim pokazujem brigu za njih. Želim pomoći da možda pronađemo rješenje koje bi zadovoljilo sve tri i mene.) “Bi li za vas bilo prihvatljivo da bude jedan od vas prvi u redu ponedjeljkom, drugi utorkom i treći četvrtkom?” Odmah su potvrdili.
Ja: “To znači da u slučaju da u ponedjeljak neće biti tjelovježbe, taj tjedan učenik, koji je zakazan za ponedjeljak, neće biti prvi u redu. I naravno i za ostale dane.” (Čekam da li je prijedlog prihvatljiv za sva tri.)
Sva trojica se slažu s prijedlogom. (Njihov osmijeh uočim kao zadovoljstvo.)
Ja: “Sada moramo odlučiti tko će biti prvi koji dan. Kad se složite, javite mi da zapišem.” (Čini mi se da ako nešto napišem stvarima pridoda dodatnu težinu ili važnost.)
Odu od mene. Dogovaraju se i se smiju. Uskoro se vrate. Svi se smiju. (Čini mi se da s ponosom sjaje kako su pronašli rješenje s kojim su svo troje zadovoljni.)
Jedan od njih kaže: “Dogovorili smo se.” (Uzimam papir i olovku.)
Ja: “Molim vas, recite mi što da napišem. Kakav je vaš dogovor?” (Za mene je stvar toliko važna da ću je zapisati kako to ne bih slučajno zaboravila.)
Diktiraju koji će dan tko biti prvi u redu. Zapisujem i pričvršćujem papir na svoju oglasnu ploču iznad stola. Kad to učinim, djeca odu. (Promatram ih. Vidim ih sretne i zadovoljne. I ja se dobro osjećam. Nisam se ljutila, nisam ih kažnjavala … nisam im nametnula svoje mišljenje i u tome sam se osjećala vrlo dobro. Stvorila sam uvjete u kojima su našli rješenja i istovremeno zadovoljili svoje potrebe – ovo vidim iz njihove dobre volje.
Uskoro si opet uzmem vrijeme za ova tri učenika, jer mi se čini važno govoriti o onome što sam uočila, kako se sada osjećaju, što im je doneslo dogovaranje i kako su doživjeli moju pomoć. Sve to može doprinijeti širenju ili promjeni slike u njihovom svijetu kvalitete.
Pozivam ih do sebe. Uočavam da su opušteni.
Ja: “Želim vam reći što sam uočila tijekom našeg razgovora. Vidjela sam kako se svađate, vičete, ljutite, … ukratko niste bili zadovoljni s onim što se događalo. Očito ste imali nevolje. Čini mi se da ste se u potrazi za rješenjem zabavljali i međusobno spojili i održali dobro prijateljstvo. Pronašli ste rješenje koje odgovara svima i meni. Tijekom razgovora osjećala sam se dobro.” (I s time iskazujem da mi je do njih stalo.)
Ja: “Zanima me kako se sada osjećate?”
Jedan od njih kaže: “Vrlo mi je dobro. Bilo je zabavno tražiti rješenja.”
Drugi: “I ja se dobro osjećam.”
Treći: “Osjećam se sjajno!”
Ja: “Što vam je donijelo dogovaranje?”
Prvi: “Meni to, da smo opet dobri prijatelji. Nije ugodno kad se borimo.”
Drugi: “Ja sam shvatio da se nije potrebno odmah posvađati. Možemo razgovarati i ako se ne možemo dogovoriti, zatražimo vašu pomoć. “
Treći: “Meni je dogovaranje donijelo to, da smo opet dobri prijatelji i da ćemo sljedeći put možda moći pronaći rješenje bez svađanja.”
Ja: “Kako ste doživjeli moju pomoć?”
Prvi: “Drago mi je što se niste ljutili. Vaša pomoć mi je bila dobrodošla, jer bez nje možda ne bi došli do rješenja.”
Drugi: “Vaša pomoć mi je bila vrlo dobra. Najviše mi se svidjelo što niste prisilili svoje rješenje.”
Treće: “Vaša mi je pomoć bila sjajna. Niste nam nametnuli svoje mišljenje i dali ste nam slobodne ruke da pronađemo rješenja. Kad smo tražili pomoć, sudjelovali ste s nama.”
Nasmiješim se i kažem: “Drago mi je što smo tako dobro zadovoljili naše potrebe u danim okolnostima.” Oni se također nasmiješe i odlaze pripremiti se za sljedeći školski sat.

Zaključak

Uz odgovarajuće vođenje bez prisile, koristeći navike povezivanja (slušanje, marljivost, doprinos, potpora, poticanje, povjerenje, prijateljstvo) i odsustvom ometajućih navika (kazna, prijetnje, šuljanje, podmićivanje – nagrađivanje, žalbe, kritiziranje, optuživanje), učenici su došli do rješenja koje odgovara njima, kao i učitelju. Tijekom razgovora svi su se sudionici osjećali dobro.

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.