Znati učiti kao oblik pismenosti

maja_jercic

Maja Jerčić, mag. paed.

U knjizi Zameo ih vjetar, autorica Margaret Mitchell piše o tome kako je ukidanje ropstva na američkome Jugu bilo pogrešno izvedeno. Crnci, ljudi koji su naraštajima živjeli životom robova, koji nisu poznavali drugi život osim ropstva i nisu znali drugačije živjeti, koji su naučili jedino primati naredbe i potom ih izvršavati te živjeti bez slobode izbora i odlučivanja; ljudi koji do jučer nisu imali nikakvu slobodu, odjednom su dobili apsolutnu slobodu, cijelo nepregledno polje slobode. Bez putokaza, smjernica i vještina potrebnih za preživljavanje u tom prostranstvu bez okova. Oni za tu slobodu nisu bili pripremljeni, nisu znali što s njom. Gdje, kamo, kako, zašto…?

Učenici se nalaze, ne u uvjetima ropstva, naravno, ali u uvjetima strukturiranog i usmjeravanog učenja, nemaju potpunu slobodu u učenju. Što je u redu, jer oni za tu slobodu nisu spremni, da je sutra dobiju, ”da ih se sutra oslobodi”, ne bi znali što s njome. No, razvijaju li oni vještine koje ih pripremaju za slobodu učenja koja ih čeka? Kako će se oni, jednoga dana, odnositi prema toj slobodi, kako će se snaći i kako će odgovorno i zrelo prihvatiti ulogu aktivnih nosioca vlastitog napretka i autonomnih kreatora svoga razvoja ako ne steknu vještine učenja? Jer… učenje ne prestaje po izlasku iz zgrade sa svjedodžbom ili diplomom u ruci…, tek tada počinje…

Učenje je alat, a bez alata nema zanata

Učenje je alat za razumijevanje svijeta, drugih i sebe, alat promjene, pokretač osobne i društvene evolucije. Svaki se individualni ili društveni iskorak događa zbog novih spoznaja, 2.novih perspektiva; svaki je napredak generiran na novim znanjima; rast i pojedinca i zajednice događa se zbog učenja. Zato je važno djecu pripremiti za slobodu učenja koja ih čeka. U okolnostima i uvjetima slobode, djeca će jednoga dana samostalno birati sadržaje svog učenja te aktivirati i koristiti kognitivne sposobnosti za razumijevanje toga sadržaja, a kako i u kojoj mjeri će se dodatno obrazovati, učiti i napredovati ovisi i o njihovim stavovima prema učenju i obrazovanju.

Kompetencija učenja podrazumijeva znanja, sposobnosti, stavove i navike. Znati što je kvalitetno znanje i kvalitetno učenje, imati razvijene misaone vještine potrebne za stjecanje kvalitetnog znanja, biti motiviran i imati afirmativne stavove prema učenju, te posjedovati radne navike – sve to čini sustav kompetencije učenja. Namjerno koristim riječ sustav jer sastavnice sustava međusobno utječu jedne na druge, što je slučaj i kod kompetencije učenja – alata bez kojeg nema niti jednog zanata.

Stara pismenost u novome kontekstu

Uvijek je trebalo učiti cijeloga života, danas je ta potreba u nekim aspektima možda izraženija, no nije nova. Odvijek je trebalo znati kako iskustva, materijale i sadržaje iskoristiti za izgradnju znanja, razvoj vještina i formiranje stavova, ukoliko se željelo samostalno osmišljavati svoje postojanje, davati mu smisao i dizajnirati život prema vlastitoj viziji i vrijednostima. Što se promijenilo u odnosu na prije ako je potreba za sposobnošću učenja ostala ista? – Promijenio se kontekst.

Tehnokratizirani i digitalizirani društveni kontekst modernog čovjeka ospkrbljuje enormnim količinama informacija koje su pohranjene u vrlo dostupnim oblicima. Ta serviranost informacija je ono što se spominje kao prednost, i tome neću proturiječiti; no zbog informacijskog oceana u koji je moderni homo sapiens uronjen, on više nema potrebu toliko razmišljati jer sve jednostavno pluta oko njega i stoji mu nadohvat ruke. Spontane društvene struje i vjetrovi vremena doveli su do toga da se učenje pretvorilo u pragmatičnu upotrebu kratkotrajno upamćenih informacija u kontekstu neke efemerne potrebe, npr. pisanje ispita znanja iz geografije. Dostupnost informacije je svakako prednost našega doba, no čovjek će morati postati osposobljeniji za aktivno, misaono, smisleno i stvaralačko korištenje tih informacijskih resursa – ako i dalje želi ostati homo sapiens, biće čije je glavno obilježje razum.

Od svih životinja čovjek je najneprilagođeniji prirodnome okolišu – nema krzno, nije pretjerano brz, nema izoštrena osjetila…, no ima razum, i razumom je, odnosno mišljenjem i učenjem, taj isti neprijatni i neprijateljski okoliš prilagodio sebi. I to u tolikoj mjeri da je smith-1139033_1920okoliš postao nezavisni, od čovjeka odvojeni entitet, samoodrživi sustav u kojem ljudski faktor gubi na značaju. Okoliš koji je stvoren razumom, učenjem i mišljenjem, marginalizirao je sve navedeno. Zato je kompetencija učenja oblik pismenosti koji je potrebno što intenzivnije razvijati. Možda plutamo u oceanu gotovih, plain informacija, no samo ih učenjem možemo iskoristiti za izgradnju novih znanja, samo ih čovjek svojim misaonim i kreativnim snagama može povezati u nešto suvislo, logično i u nešto novo. Ukoliko znamo učiti, znamo stvarati.

Društveni kontekst, okoliš u kojem su arhivi informacija uvijek pri ruci, zahtjeva da djeca, ali i odrasli, savladaju vještine učenje, zbog čega se učenje može promatrati kako oblik pismenosti, jer, da bismo znali čitati kontekst u kojem živimo i u njemu ispisivati nove, drugačije retke (koji su mali iskoraci, koraci napretka), tj. interpretirati sadržaje i stvarati nove, trebaju nam vještine organiziranja i logičkog povezivanja (=vještine učenja), a da bismo uopće imali poriv da učimo na način da konstruiramo sustav znanja (a ne upijamo gotove oblike informacija), negdje u nama mora disati stav o vrijednosti takvog mišljenja, učenja i djelovanja.

”Pismenost učenja” može se razvijati kroz nastavu. Učenike bi trebalo, koliko je moguće, pripremiti za sobodu učenja koja ih čeka, opskrbiti strategijama snalaženja u informacijski nabujalome okolišu koji i dalje raste, raste, raste… a ukrotiti se može jedino kompetencijom učenja.

Pročitajte!

Učimo učiti.mp4 na YT

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Primjeri dobre prakse i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.