Programerkovo programiranje


tamaraV_lidjaK

Tamara Vučković i Lidija Kralj

Programerko, udruga građana koja se bavi poticanjem razvoja informatičkih vještina kod slika1djece predškolske i osnovnoškolske dobi u Hrvatskoj, ušla je u svoju petu godinu organiziranja programerske radionice za djecu od 7 do 12 godina. Cilj radionica je ukazati na važnost matematičkih i računalnih principa, ali i naučiti najmlađe kako kreativno razmišljati, sistematično zaključivati te raditi u timu.

Stručni predavači–volonteri u prve četiri sezone poučavali su preko 400 osnovnoškolca kako na zabavan i jednostavan način izraditi interaktivne priče, animacije ili igre u programu Scratch, koji je nastao na poznatom američkom sveučilištu MIT. Uoči početka prve ovogodišnje radionice Udruga Programerko je održala predavanje za zainteresirane učitelje i nastavnike o dosadašnjim radionicama programiranja. Predstavljena su iskustva stečena u protekle četiri godine kroz 17 održanih radionica, predstavnici udruge su odgovarali na pitanja zainteresiranih učitelja, a dio njih je došao i naredni dan kako bi vidjeli i praktičnu primjenu prikazanog na prvoj ovogodišnjoj radionici. Tri učiteljice su sudjelovale cijeli tjedan i pomogle predavačima u održavanju Scratch radionice 4. i 5. odnosno 7. i 8. siječnja 2016.

Hrvoje Šimić, jedan od predavača te zaposlenik informatičke tvrtke CROZ, opisao je slika2specifičnost radionica koje organizira udruga Programerko: “Već pet godina održavamo radionice programskog jezika Scratch s djecom od vrtićke dobi do kraja osnovne škole, na računalu ali i kroz igre bez računala. Tako smo pokazali i naš oblik društvene igre križić-kružić koji djeca igraju u timovima, gdje jedno dijete ima ulogu programera, a drugo robota. Pričali smo i kako djeca mogu brzo usvojiti vještine potrebne za samostalno programiranje u Scratchu, a kroz istu igru usvajaju mnoga znanja iz matematike i fizike te likovnog i glazbenog izražavanja.”

Pogledajte i Hrvojevu prezentaciju s predavanja za učitelje.

skolice_programiranja

Sljedeća radionica u organizaciji udruge Programerko je u planu na proljeće, a već sad je pokazan izniman interes. Više informacija o narednim radionicama te općenito o udruzi Programerko možete pročitati na internetskoj stranici www.programerko.com.

Lidija Kralj opisuje dojmove s predavanja za učitelje te prvog dana radionice za djecu.

Programerkove radionice bile su prve kojima sam prisustvovala, a da su ih organizirali ljudi kojima je programiranje posao. Kako znamo da poučavati programiranje i programirati za slika3posao nisu baš iste stvari sa zanimanjem sam došla pogledati koje aktivnosti provode i kako to njima ide. Dio aktivnosti bio je očekivan i vrlo sličan onome što radimo u školama, a onda je Hrvoje pokazao kako na igri križić-kružić uvodi djecu u svijet naredbi, uključivši korištenje kutova, koordinatnog sustava i negativnih brojeva. Matematičarka u meni je bila malo šokirana “pa mi ih učimo kutove tek u 5., slika4negativne brojeve u 6., a koordinatni sustav u 7. razredu” kako će se djeca iz drugog razreda snaći? Naravno djeca su se snašla bez problema, nekoliko pokušaja i pogrešaka bilo je dovoljno da shvate na koju stranu je 90, gdje 180 te koje polje ima koordinate (-1, 1). Što znači da mi učitelji ponekad namjerno, a ponekad nesvjesno pazimo da djecu ne izložimo “teškim” stvarima, iako bi poneko “bacanje u vodu” moglo biti dobro.

Bilo je lijepo vidjeti veselje i oduševljenje djece koja su prvi put programirala u Scratchu, njihovo zadovoljstvo kad je mačak slušao naredbe i napravio baš ono što su oni zamislili te posebno njihov osjećaj uspješnosti i samopouzdanja jer i oni mogu programirati. Dojmilo me se što su na kraju svake radionice djeca pokazivala roditeljima što su taj dan naučili pokazujući koliko im je dobro bilo te kako su ponosni na svoj napredak.

Programerkova ekipa predavača i pomagača ustrajno je objašnjavala djeci i priskakala u pomoć pa iako je na početku je izgledalo kao da deset pomagača ima posla, polako su se slika5svi snašli. Takav način rada pokazao je i koliko bi nama učiteljima bilo lakše u razredu, kad bismo imali ponekog pomagača pri ruci.

Iako se poučavanjem programiranja bavim 25 godina, bilo mi je zanimljivo, korisno i ugodno vidjeti radionice programiranja u drugačijem okruženju i naučiti nešto novo. Nama učiteljima, je ipak učenje u opisu posla Smile.

Tamara Vučković cijeli je tjedan provela na radionicama, pomažući u realizaciji, ali i prateći svog sina – početnika u programiranju.

Predavanje o Scratchu – primjeri dobre prakse – bilo mi je vrlo informativno. Nije da nisam u kontaktu s računalima i programima, operativnim sustavima… područje ICT-a nije mi strano, ali Scratch i programiranje općenito je za mene novo područje. Nisam do sada nikada zazirala od novog. Uvijek me privlačilo vidjeti, upoznati se, pokušati, probati – ako osjetim afinitet za to nešto… tako je bilo i u ovom slučaju.

Došla sam na predavanje kao pomagač, i vrlo malo sam se informativno upoznala sa Scratch-om, s određenom dozom straha kako možda i neću biti od neke velike koristi kao pomagač jer ne znam programirati. Predavanje g. Hrvoja Šimića, motiviralo me i dalo neki vjetar u leđa. Bilo je to predavanje u kojem se osjetio entuzijazam i jedna iskrenost i poticaj i ljubav prema području programiranja s željom da se prenese na mlađe generacije i što je ranije to bolje… Tako mi je jedan slajd u prezentaciji dao drugi pogled, rekli bi – „otvorio mi je oči, a i sva čula“. Smile

Na slajdu je pisalo:

Programiranje je:

  • Razumljivo
  • Kreativno
  • Empowering
  • Zabavno

Znala sam da ništa o Scratchu ne znam, a bit će razumljivo. OK.
Bit će i kreativno, znači bit će smišljanja nečeg novog, ideje će navirati, istraživat ćemo… OK.
Empowering – jedna posebna riječ – prevela bih – osnaživanje… uvijek kad nešto naučim, osjećam se osnaženo, moćno, sigurno, posebno, vrijedno. OK.
Zabavno – znači neće biti dosadno.  Smile OK.
Pomislila sam: „Ajde, ideš, pomažeš, probaš, učiš i eto! I doista, eto! Smile

Ja sam bila jako jako ugodno iznenađena odmah nakon prvog dana radionice, s idejom kako bih mogla primijeniti naučeno u radu s učenicima s teškoćama. Današnje učenike trebat stalno poticati i motivirati. Toliko im je sadržaja ponuđeno i oni se često osjećaju izgubljeni u moru svih ti informacija. A, sad zamislite kako je učenicima s teškoćama. I eto, ideja je tu. Imam je! Željela bih učenike s teškoćama u razvoju uvesti u taj svijet – svijet programiranja na osnovnoj razini prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima. Smile

Kako djeca reagiraju na radionici, možete li nešto od toga što ste vidjeli primijeniti u nastavi?

Jako sam bila iznenađena brzinom s kojom su djeca upijala nove informacije i korake u savladavanju osnova programiranja. Moji strahovi su se razbježali, ali djeca vam ih uopće nemaju. U taj svijet ulaze neopterećena hoće li znati i koliko trebaju znati, što će tko reći, slušaju, pokušavaju, griješe, traže pomoć, ispravljaju, uspijevaju… Fantastično! Nevjerojatno je kako je grupa bila uspješna. Imali su približno jednak tempo usvajanja, neki su malo bili brži, neki sporiji, ali svi su napravili svoje projekte. A na kraju radionice, zadovoljstvo i radosno pokazivanje roditeljima što su napravili. Divno! Sve barijere su mi nestale. Oduševila sam se jednostavnošću ulaza u svijet programiranja. Nije nemoguće. Ali, interes, volja i trud ne smiju izostati. Smile

Naime, ja sam stručni suradnik logoped u osnovnoj školi. Provodim logopedske vježbe s učenicima s teškoćama u razvoju, ali pružam i pomoć u učenju kako bi djeca lakše savladala nastavna područja prema svojim mogućnostima i sposobnostima. Često s učenicima s teškoćama moram iznalaziti nove načine poučavanja, one koji su njima pogodni, jednostavniji, lakše razumljiviji, uz posebno za njih napravljen didaktički materijal… Uvijek iznova me obraduje kada učenici nešto uspiju, postignu, budu zadovoljni… Takvu radost ne možete ne primijeti! Nije da sve vole učiti, teško im je, često su i deprimirani svojim vještinama koje su slabije od njihovih vršnjaka, ali trudim se motivirati ih ka putu naprijed, ka uspjehu, ka upoznavanju novih područja, novih stvari… a računalo je na tom putu često nezaobilazno i jedno od motivirajućih sredstava. Danas bez računala ne možemo i važno ga je predstaviti i upoznati djecu s njegovim mogućnostima na način da ga iskoriste za osobni razvoj. Sa Scratchom mogu izrađivati priče zajedno s učenicima i poticati njihov govorno-jezični razvoj, bogatiti rječnik i osnažiti njihovu rečenicu koja je često kratka, jednostavna i oskudna rječnikom. Također, ono što je važno je može se učenike potaknuti da verbaliziraju svoja razmišljanja tijekom i nakon rješavanja problemskih zadataka. Također, sva djeca vole igrice i možemo zajedno napraviti jednu samo našu… ali naravno sve treba biti prilagođeno stilu učenja svakog pojedinog djeteta, individualizirati mu taj pristup. A aplikacije?… To je već izazov, ali nije neostvarivo… zajedno možemo sve!

Učenicima s teškoćama uvodom u osnove programiranja može se dati jedan novi svijet u kojem će im biti zabavno (jer koriste računalo za učenje), gdje će smišljati, izrađivati i usput se igrati, bit će kreativno i svaki put sve drugačije, kad pokažu drugima što rade osjećat će se uspješnije, snažnije i sigurnije (Hej, ja programiram!), a s vremenom će im biti i razumljivije (koliko uz svoje mogućnosti i sposobnosti mogu savladati neke zahtjevnije korake), naravno uz polagano učenje i strpljenje i sve prema djetetovim željama. Bitno je da odrasla osoba bude uz njih i pomaže im na tom putu novog izazova. Ne tvrdim kako će svi htjeti i uspjeti, tvrdim kako treba probati. J Neki od njih će uživati, razvijati svoje vijugice na drugačiji način, a neki jednostavno vole jednostavnija sredstva i uobičajeni pristup. Ali, treba im dati priliku da probaju. Ovakva 4 dana radionice kod učenika s teškoćama mogu trajati jednu školsku godinu za jedan jednostavniji kontakt s osnovama programiranja (gdje će učiti svojim tempom, stvarati, igrati se i razvijati i biti uspješni uz pomoć nas odraslih bez brige o ocjenjivanju), a opet nudi im se područje i rad na računalu u kojem mogu razvijati i kreativno mišljenje (to je ono teže, ali treba složiti program poučavanja prema mogućnostima i potrebama djeteta i pomagati mu da svoje mišljenje razvija). Vjerujem kako digitalna tehnologija, ako se dobro primjeni i ako se pruži uz kvalitetnu podršku, može daleko promijeniti i ojačati pristup obrazovanju. Pri tom ne mislim kako ćemo novijim pristupima stvarati nove Mozarte, Einsteine, Nikole Tesle, već bi se tim pristupom pomoglo učenicima da budu kreativni (kreativno mišljenje) u načinima na koji će se baviti sa svakodnevnim situacijama, promjenama, izazovima, problemima. A da se razvije kreativno mišljenje, trebaju im iskustva o kojima će razmišljati i iz kojih će iznicati nove ideje i novi projekti, nova rješenja. U učenju materijali i produkt znanja (kreacije, tvorevine, stvaralaštvo, izum, djelo) se razlikuju, ali osnovni proces je isti. Ako želimo djecu razviti u kreativne mislioce, moramo im osigurati što više mogućnosti za stvaranje.

Za mene je sad sve ovo novo, novi izazov koji mogu pokazati mojim učenicima i upoznati ih s novim područjem. Mogu im pružiti još jedno područje u kojem se mogu probati razvijati, steći novo iskustvo, ali i uključiti se i koristiti digitalnu tehnologiju za učenje na drugačiji način. Također, i ja imam priliku razvijati se zajedno s njima, što me raduje jer ćemo učiti zajedno, stvarati priče, igrice i razne animacije. I ja sam početnik, a i oni su. Zajedno se uči lakše.

A što je rekao sin?

Moj sin ima 10 godina, učenik je 4. razreda OŠ. Rekla sam mu za radionice i rekao je: može. Prijavila sam ga. Sve je ostalo na tome. Ali, pao je snijeg. Nije bio previše oduševljen, jer je sanjkanje bilo vrlo aktualno, no krenuli smo. Djeca trebaju potporu odraslih, trebaju vidjeti motivaciju i kod nas.

Nakon prve radionice, vozili smo se doma. Šutnja. Moj sin šuti. To je nemoguće. S obzirom kako je on izrazito pričljivo dijete, pomislila sam kako mi ne želi reći da mu se radionica ne sviđa ili da više ne želi ići. Onako potiho sam ga upitala: Je li sve u redu? Znaš mama, malo sam ti onako u mislima, zamišljen, znaš ja ti sad programiram… Tišina sve do kuće. Došli doma: Tata, tata, da ti pokažem što sam napravio? Pokazao je tati što je naučio i napravio na radionici, sjeo za računalo i napravio novih 3-4 projekta. Jedva smo ga odvojili od računala i usmjerili ga na večeru i potom na spavanje. Na drugoj radionici, također je bio zadovoljan i uspješan u radu, i kod kuće u žaru smišljao nove projekte, i onda je negdje na trećoj radionici pao taj izazov. Mislila sam kako sam ga možda nekako s tim opteretila, i upitala ga: Je li dobro? Je li mu naporno ili previše? Je li mu teško? Samo je odgovorio: Ne, mama. Samo razmišljam, neke stvari su mi teške, ali skužio sam ih. To ti tako treba biti u programiranju. I ja sam to tako i prihvatila, a sutradan je žar opet zasjao i napravio je uz učiteljevu pomoć svoju prvu igricu. To je bio ushit, sreća, zadovoljstvo. Svi su doma morali vidjeti njegovu igricu i baka i djeda, i teta i seka… Sada imamo dogovor – prvo škola, a svaki vikend idemo isprobavati nešto novo. Trenutno, svoj entuzijazam prenosi na svoje prijatelje iz razreda i iščekuje nove radionice kako bi dalje vježbao i učio. Onako usput mi napomene kako mu te radionice daju neku snagu i volju jer baš u njegovom razredu djeca to ne vole. Rekla sam mu kako još nisu upoznala takav način rada na računalu i da bi i oni sigurno se poigrali programiranjem kada bi za to imali priliku.

Svako dijete treba roditeljsku potporu, ali i potporu svoje škole, kako bi bila izložena stalno stjecati nova iskustva. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i idu onako kako društvo u njihovoj okolini teče…

Zadnji dan je na radionici bila s nama i moja kćer (5 i pol godina) i uspješno izdržala sat i pol rada, ali nije posustala i rekla je kako bi tamo taj striček trebao složiti program i za malu djecu kao i ona. Jer bi i ona htjela programirati kao i njen brat.

Plan je tu – sin štedi za MINDSTORMA – Lego robota, a seka žica za tablet. Premda zna čitati i pisati, ipak treba Scratch Junior Smile

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Radionice i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.