O uspjehu i očekivanju uspjeha

nives_cegledi

Nives Cegledi

Sažetak

Očekivanje uspjeha od strane nastavnika vrlo je važna odrednica učeničkog uspjeha. Nastavnici imaju veliku ulogu u motivaciji za postignućem. Ponekad moramo biti svjesni učeničkih destruktivnih strategija koje im omogućuju samo da izbjegnu neuspjeh, ali ne i da postignu uspjeh. Nakon ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj nesposobnosti često se javlja fenomen naučena bespomoćnost, kada oni unaprijed odustaju od pokušaja da postignu uspjeh. Istraživanja su pokazala kako 20% uspjeha učenika određuju nastavnici svojim očekivanjima i stavovima, što se još naziva i Pigmalionov efekt.

Ključne riječi: motivacija, uspjeh, naučena bespomoćnost, Pigmalionov efekt.

Uvod

Kao nastavnici mjerimo učenički uspjeh i svima nam je poznato kako je upravo motivacija ključna riječ. Od pamtivijeka se učitelji i nastavnici bore i nastoje motivirati učenike za učenje. Možemo reći kako je školski uspjeh nešto što možemo predvidjeti upravo na temelju učeničke motivacije. Učenici s vrlo visokom motivacijom za postignućem žele i očekuju uspjeh, a kad ne uspiju, oni ne odustaju nego pojačavaju svoje napore dok im to ne uspije. Neke savjete o tome kako motivirati učenike za učenje saznajte ovdje. No, je li situacija uistinu ovoliko jednostavna? Bilo bi teško, možda čak i nemoguće pobrojati sve faktore koji utječu na učenički uspjeh. Faktori vezani uz samog učenika, kao što su inteligencija i osobine ličnosti vjerojatno su prvi kojih se dosjećamo kada razmišljamo o ovom pitanju. Faktori vezani uz neposrednu okolinu učenika, kao što je npr. obitelj, također su vrlo važni. No, u ovom radu govoriti ćemo upravo o faktorima vezanima uz nastavnika i odgovoriti na pitanje zašto je upravo očekivanje uspjeha od strane nastavnika važan faktor pri predviđanju učeničkog uspjeha, te kako nastavnici mogu povećati učeničku motivaciju za postignućem upravo očekivanjem uspjeha.

Motivacija za postignućem

imageMotivacija za postignućem odnosi se na stremljenje uspjehu i tendenciju biranja aktivnosti usmjerenih k cilju i uspjehu. Postoje ljudi koji su više motivirani za postizanje uspjeha, dok su drugi više motivirani za izbjegavanje neuspjeha. Kada dožive neuspjeh, osobe koje su motivirane za izbjegavanje neuspjeha često odustaju. Također, takve osobe imaju sklonost birati ili izrazito teške ili izrazito lagane zadatke, te na taj način izbjegavaju neuspjeh, a uspijevaju održati pozitivnu sliku o sebi. Također, u nastojanju održanja pozitivne slike o sebi osobe često uspjeh pripisuju sebi, a neuspjeh vanjskim okolnostima. Učenici žele izgledati kompetentni, zato žele da drugi pripisuju njihov uspjeh sposobnostima, a ne vanjskim okolnostima ili trudu. Ako netko dobije odličnu ocjenu, a nije se posebno trudio, znači da je sposoban i pametan, ali ako je netko puno učio i dobio odličnu ocjenu, tada ga proglase štreberom. Nastavnici imaju na raspolaganju niz metoda koje mogu djelovati vrlo motivirajuće na učenika, te se često natjecateljskom atmosferom želi motivirati učenike, ali ona ponekad ima upravo negativan efekt jer se učenici boje negativne slike o sebi pred drugima, pa odustaju jer ne žele doživjeti neuspjeh. Natjecateljska atmosfera u razredu prenaglašava ulogu sposobnosti, tako da se učenici koji ne uspijevaju dobiti očekivanu ocjenu nerijetko osjećaju nesposobnima. Oni pribjegavaju različitim strategijama kako bi trenutno očuvali svoje samopoštovanje, a koje su na duži rok destruktivne. Slijede neke takve strategije

Tablica 1 – destruktivne strategije koje učenici koriste kako bi izbjegli osjećaj neuspjeha

Ne sudjelovati, izbjegavati

Neuspjeh možemo doživjeti samo ako nešto radimo, ako ne radimo ništa, ne možemo ne uspjeti. Npr. ako se ne javim za riječ, sigurno neću reći ništa krivo.

Postavljati nerealno visoke ciljeve

Ako ne ostvarimo ove ciljeve, nitko nas neće optužiti za neuspjeh jer je na početku bilo jasno kako je to teško ostvariti. Učenik nastoji ispraviti jedinicu na peticu i brzo odustaje kad ne uspije.

Postavljati preniske ciljeve

Učenik postavlja cilj koji je toliko lagan da ga svi mogu postići kako bi izbjegao neuspjeh. Npr. dobiti dva na ispitu.

Odlagati rad do zadnjeg trenutka

Učenici odlažu učenje sve dok im ne ostane dovoljno vremena da sve naprave kako bi mogli reći – da sam imao dovoljno vremena, sigurno bih prošao.

Ne ulagati napor

Učenici uče vrlo malo, tako da je odmah jasno kako je vjerojatno da ne uspiju. Npr. učenik uči samo dva dana za test, a kada dobije lošu ocjenu, kaže kako nema veze jer ionako nije učio.

Što učiniti kako bismo smanjili ove negativne učeničke strategije usmjerene izbjegavanju neuspjeha?

Tablica 2 – kako smanjiti učeničke destruktivne strategije izbjegavanja neuspjeha

Učiti učenike natjecanju sa samim sobom

Osim ukupnog, trebalo bi vrednovati i relativni napredak svakog učenika, te odrediti da li je na testu bio bolji ili lošiji nego prošli put. Tako svaki učenik ima šansu za uspjeh.

Koristiti suradničko učenje

Učenje u timu ponekad je dobro jer se ne ocjenjuje samo rad pojedinca, nego i čitavog tima.

Naučiti učenike da dijele zadatke na manje dijelove

Ovo je potrebno kako bismo naučili učenike da ne postavljaju preniske ili previsoke ciljeve i tako sami sebe onemogućavaju u postizanju uspjeha.

Davati zadatke primjerene težine i povezivati ulaganje napora s uspjehom

Osjećaj uspjeha imamo kada riješimo težak problem zbog kojeg smo se morali potruditi. Da bi uspio, učenik mora dobiti zadatak primjerene težine.

Ne izjednačavati sposobnost s osobnom vrijednošću

Treba naglasiti da to što je netko sposoban, ne znači da je kao čovjek bolji od nekoga tko je manje sposoban.

Naučena bespomoćnost

Kada govorimo o izbjegavanju neuspjeha, često govorimo upravo i o naučenoj bespomoćnosti. Naučenu bespomoćnost prepoznali su i imenovali Seligman i Mayer (1967). Naime, oni su zadavali psima električne šokove i uparivali ih sa zvukom zvona dok su proučavali učenje kod pasa. Nakon nekog vremena stavljali bi pse u kavez tako da mogu izbjeći električne šokove bijegom u sigurni dio kaveza. U ovaj kavez stavljali su pse kojima su prethodno zadavali električne šokove uz zvuk i skupinu pasa koji koja nije prošla ovaj postupak. Na zvuk zvona psi koji nisu prošli postupak pokušali su pobjeći, no psi kojima su prethodno zadavani elektrošokovi samo su ležali i nisu pokušavali izbjeći neugodan podražaj. Kasnije su ove pretpostavke iskušane i na ljudima, a uslijedio je sličan rezultat. Naime, naučena bespomoćnost je unutrašnje stanje slabe motiviranosti i slabe mogućnosti utjecanja na situaciju, a posljedica je ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj nesposobnosti. Učenici koji opetovano doživljavaju neuspjeh počinju sumnjati u svoje sposobnosti i školu počinju doživljavati kao nešto na što ne mogu utjecati. Ovi učenici motivirani su za izbjegavanjem neuspjeha, a često misle kako su dobili lošu ocjenu jer su nesposobni i kako zbog toga nikada neće moći popraviti ocjenu. Nastavnici bi trebali pomoći učenicima da prevladaju ovaj osjećaj bespomoćnosti. Slijedi nekoliko savjeta kako to učiniti.

  • Trebali bismo naglašavati ono što je pozitivno, prepoznati dobre strane svakog učenika, na njima graditi njihov napredak, te mu omogućiti da podigne svoje samopouzdanje.
  • Prepoznati negativne misli i razgovarati s učenikom o njegovim problemima.
  • Polaziti od poznatoga prema nepoznatome i povezivati s osobnim iskustvom.

Više o naučenoj bespomoćnosti saznajte na …

ili iz knjige „Kako postati i ostati (ne)sretan“ Majde Rijavec i Dubravke Miljković

Kako očekivati uspjeh?

Mnoga istraživanja pokazuju kako očekivanja nastavnika unaprijed određuju uspjeh učenika. Ovaj fenomen nazvan je Pigmalionov efekt, a ime je dobio po antičkom legendarnom ciparskom kralju Pigmalionu koji je izradio ženski kip od slonove kosti u koji se toliko zaljubio da je tražio Afroditinu pomoć kako bi kip oživio, a zatim se kipom i oženio. Na temu Pigmalion efekta George Bernard Shaw osmislio je i svoje poznato djelo „Pigmalion“ Pigmalionov efekt u obrazovanju odnosi se na to kako se stavovi i shvaćanja o ciljevima poučavanja i prirodi učenja odražavaju u ponašanju nastavnika tijekom poučavanja. Rosenthal i Jacobsenova (1968) proveli su revolucionarno istraživanje koje je dokazalo Pigmalionov efekt. Naime, oni su unaprijed ispitane i po sposobnostima apsolutno jednake učenike podijelili u dvije skupine. Za jednu skupinu učiteljici je rečeno kako će ovi učenici jednostavno „procvjetati“ i pokazati svoje iznimne sposobnosti. Druga skupina okarakterizirana je kao prosječna. Na kraju školske godine ispostavilo se da su učenici od kojih se očekivao intelektualni napredak taj napredak zaista i postigli. Utvrđeno je da su učenici od kojih se očekivalo postignuće dobivali više pohvala za dobar uradak, a manje kritika za loš uradak. Učiteljice su više pažnje posvećivale točnim odgovorima, te su više pomagale u pronalaženju točnog odgovora. Pristranosti prema učenicima nesvjesne prirode utvrđene su i pogledu nekih drugih obilježja kao što je npr. vanjski izgled, etnička pripadnost ili spol. Primjerice, neka istraživanja pokazuju kako nastavnici matematike češće postavljaju pitanja dječacima, više s njima raspravljaju, više ih pohvaljuju i postavljaju im apstraktnija pitanja. Također je zanimljivo kako nastavnici nisu uočavali ove pristranosti u svojem ponašanju. U jednom eksperimentu (Chaikin, Sigler i Derlega, 1974), nastavnicima je zadan zadatak da poučavaju dječaka, koji je jednoj skupini opisan kao vrlo bistar, drugoj kao tup, a trećoj skupini nije dana nikakva informacija. Oni koji su poučavali navodno bistrog dječaka više su se smiješili, imali su više izravnog kontakta očima, više su se naginjali dječaku i klimali glavom. Dakle, skloniji smo uočiti nešto što očekujemo, a zanemariti nešto što ne očekujemo. Konkretno, ako nastavnik očekuje određen rezultat, zbog tih očekivanja odnosi se prema učeniku na određen način, a to ponašanje pokazuje svakom učeniku što učiteljica od njega očekuje i djeluje na njegovo samopoimanje i motivaciju. Što možemo poduzeti kako bismo prenijeli učenicima očekivanje uspjeha?

  • Učenicima treba dati dovoljno vremena da odgovore na pitanje.
  • Izbjegavati nepotrebno naglašavanje razlika u uspjehu među učenicima. Iako učenici dobro znaju tko je u nekom predmetu dobar, a tko nije, nastavnik bi trebao zadržati uvjerenje kako su svi sposobni naučiti gradivo.
  • Treba se jednako ponašati prema svim učenicima, prozivati jednako često i vremenski im se jednako posvetiti.

Kako nastavnici prenose očekivanje neuspjeha?

  • Kad učenik ne zna odgovor, prozovu učenika koji zna (umjesto da pripomognu ili postave pitanje na drugačiji način).
  • Različito ocjenjuju testove i zadaće.
  • Lošijim učenicima zadaju lakše zadatke (umjesto da pomognu ili organiziraju suradničko učenje).
  • Češće kritiziraju zbog netočnog odgovora.
  • Posvećuju manje pažnje lošijim učenicima.
  • Komuniciraju s lošim učenicima manje privatno nego javno i jače nadgledaju njihov rad.
  • Ponašaju se manje prijateljski (manje se smiješe i kraće odgovaraju na pitanja).
  • Imaju kraći kontakt očima.
  • Manje prihvaćaju i koriste učeničke ideje.

Više o istraživanju Rosenthall i Jacobsen saznajte u ovom kratkom i vrlo zanimljivom filmu:

Zaključak

Možemo zaključiti kako postoji nebrojeno mnogo faktora koji utječu na učenički uspjeh. Kada promatramo faktore vezane uz nastavnika, tada je potrebno naglasiti kako je upravo nastavnik taj koji uvelike utječe na učenikovu motivaciju za postignućem. Potrebno je poznavati destruktivne strategije koje učenici koriste kako bi izbjegli osjećaj neuspjeha, te načine kako smanjiti učeničke destruktivne strategije izbjegavanja neuspjeha. Također, svojim očekivanjem uspjeha nastavnik često nesvjesno utječe na učenika. Nastavnici koji očekuju uspjeh kod svojih učenika imaju učenike koji taj uspjeh uistinu i postižu. Općenito, možemo reći da oko 20% učeničkog uspjeha možemo objasniti upravo očekivanjem uspjeha od strane nastavnika.

Literatura

Knapp L., M. , Hall A., J. (2010). Neverbalna komunikacija u ljudskoj interakciji. Zagreb: Naklada Slap.
Vizek Vidović, V., Vlahović – Štetić, V., Rijavec, M., Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN.
Rheinberg, F. (2004). Motivacija. Zagreb: Naklada Slap.
Rosenthal, R., Jacobson, L. (1992). Pygmalion in the Classroom: Teacher Expectation and Pupils’ Intellectual development. Dover Publications.

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Psihologija i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.