Produktivno učenje – iskustvo iz Berlina

dubravka_stiglic

Dubravka Štiglić

Dragi učenici, profesori, roditelji i svi zainteresirani!

Želim vas upoznati sa svojim iskustvima jednotjednog proučavanja metode podučavanja učenika srednje škole – produktivno učenje. Mogućnost koja mi se pružila nakon što je Agencija za mobilnost i programe EU odobrila moju prijavnicu za sudjelovanje na međunarodnom seminaru u Berlinu, pod nazivom „Productive Learning in General Education. Iskustva koja sam stekla zajedno s novim spoznajama o kvaliteti pristupa učenicima, pomoći će mi u daljnjem radu u srednjoj školi te dugoročno obogatiti moju radnu okolinu.

Seminar je održan u vremenu od 16. do 20. rujna ove godine u organizaciji IPLE-a (Institüt fur Produktives Lernen in Europa), instituta uključenog u razvoj školstva i stručnog usavršavanja učitelja i nastavnika u Saveznoj Republici Njemačkoj. Institut je započeo edukaciju o produktivnom učenju 1996. godine, a danas imamo sedam njemačkih saveznih država koje, unutar svojih sustava obrazovanja, imaju implementirano produktivno učenje.

Što je produktivno učenje?

Ono je način podučavanja unutar zadnje dvije godine obveznog školovanja (u Njemačkoj su to 9. i 10. godina školovanja) i to unutar odgojno-obrazovne strukture koja se sastoji od tri glavna segmenta:

  1. Opće-obrazovni dio traje dva dana u tjednu i cilj mu je osposobiti učenika za usvajanje temeljnih i općih znanja i vještina, uz naglasak na osobni razvoj i razvoj samopouzdanja za budući napredak; odvija se u školi.
  2. Praktični dio traje tri dana u tjednu i predstavlja učenje u realnoj situaciji na „radnom mjestu“ neke firme, obrta ili institucije i pruža vježbanje vještina struke i profesionalnu orijentaciju.
  3. Individualno učenje/savjetovanje odvija se na tjednoj osnovi i pruža priliku pojedinom učeniku da u razgovoru sa savjetnikom (jedan od nastavnika u školi) razradi individualan plan aktivnosti koje odgovaraju njegovom osobnom profilu

Kako sam se pripremila za seminar? Koja su bila moja očekivanja?

Produktivno učenje u svojoj jezgri sadrži jedinstvenu nastavnu metodu i kao takvo odgovara didaktičkoj pripremi jednog nastavnika. Radom u srednjoj školi naučila sam ispitivati i istraživati nastavne metode i strategije, samostalno i u suradnji sa svojim kolegama nastavnicima, stoga je stručno usavršavanje upravo u području didaktike bila moja primarna potreba kao stručnog suradnika pedagoga.

Uoči odlaska na međunarodni stručni seminar imala sam na umu prije svega hrvatski školski sustav i njegove smjernice, koje ću onda uspoređivati s onima svojih kolega sudionika, te domaćina. Razmišljala sam i o činjenici da radim u gimnaziji, a ne strukovnoj školi i planirala naučiti nešto više o metodologiji produktivnog učenja i mogućnosti implementacije u naš školski sustav i program gimnazije.

Moja očekivanja bazirala sam na stjecanju novih iskustava, za koje sam se nadala da će obogatiti moju percepciju podučavanja u srednjoj školi. Konkretno, željela sam naučiti što se još može napraviti naspram onih ustaljenih razmišljanja „što se ne može“.

Koja sam iskustva stekla?

Prije svega, vidjela sam na koji način funkcionira njemački školski sustav na svojim višim razinama i kako je nužno za razvijenu državu urediti i provoditi deset godina obveznog školovanja.

Ciljana skupina u ovom slučaju su 15-godišnjaci i 16-godišnjaci koji su se zbog raznih razloga (obiteljska situacija nepovoljna za maloljetnika, društvena odbačenost i međusobno neprihvaćanje školske okoline s tradicionalnijim metodama u nastavi, osobni problemi tipa agresivnost, depresija…) našli u situaciji u kojoj nisu usvojili temeljna znanja i vještine, a koji su pretpostavka za završetak 10. razreda i čiji nastavnici su apelirali ministarstvu da je upravo za te pojedince potrebno neko drugo okruženje. Njihovo poznavanje nastavnog gradiva uglavnom je bilo nedostatno, njihova aktivnost na nastavi svedena na minimum ili nepostojeća, a mogućnost individualnog savjetovanja nerealna zbog prevelikog broja učenika ili njihove osobne odluke da napuste školu koja ih je razočarala i koja ih ne razumije.

Što su ti adolescenti dobili ulaskom u program provođenja produktivnog učenja?

Dobili su prije svega pozornost i vrijeme organizirano samo za njih. Dodijeljena im je aktivna uloga u donošenju odluka za svoje školovanje – koje aktivnosti odabrati za pojedini predmet, koje radno okruženje izabrati kao, tzv. „learning placement“ – smještaj u kojemu će na praktičan način usvojiti one zakonitosti i znanja koja su učili u školi. Postavljeni su unutar jasno složene strukture koja ih ne sputava, već naprotiv prati i vodi prema konkretnim rješenjima (jer su to djeca koja su naučila na prvi znak neuspjeha pobjeći). Stekli su radno iskustvo i pomogli su sami sebi dostići nivo kompetencija za daljnji život.

Tehnikama kao što su kvalitetno postavljanje pitanja (jer učenici razmišljaju o odgovorima koje mi želimo čuti, umjesto da razmišljaju o kvalitetnim pitanjima koje treba postaviti da bi se razumjelo gradivo) i korištenje umnih mapa pri izradi individualnih planova (svaki učenik kreće od jedne ideje – radnog mjesta i grana svoje asocijacije prema onome što pretpostavlja da će na radnom mjestu vidjeti, osjetiti, čuti itd.), učenici su naučeni razmišljati „izvan okvira“ i sagledati svoje obrazovanje kao cjelinu.

Koji su zadaci nastavnika u produktivnom učenju?

Praćenje i vrednovanje učenika te samovrednovanje na kraju obrazovnog ciklusa (radi se o tromjesečju), glavni su zadatci svakog nastavnika. Nastavnik treba prepoznati učenikovu „mjeru“, pratiti u najmanjim koracima njegov napredak, sve bilježiti i na kraju dati jasan prijedlog za dalje. U produktivnom učenju nema mjesta za nedoumice; sve je unaprijed planirano i organizirano s jasnim očekivanjima svakog sudionika. Također, veliki je naglasak stavljen na granice. Upravo stoga što je učenicima dana sloboda pri kreiranju aktivnosti na nastavi, dana im je odgovornost u poštivanju pravila. Naravno, ovdje je potreban veliki trud nastavnika kako bi približili postavljena pravila (npr. ne kasniti na sat, ne predati pismeni rad izvan roka itd.) učenicima kojima je rušenje pravila bila školska svakodnevica.

Jedan dan u produktivnom učenju

Učenici provode dva od pet radnih dana u školi. Njihovi predmeti organizirani su u blok sate, a uključuju njemački jezik, strani jezik, matematiku i integrirane predmete kao npr. komunikacije ili slobodne aktivnosti (učenici biraju koji će predmet učiti).

Nastava počinje svaki dan u 10.00 sati, s malim pauzama između svakog predmeta i pauzom za ručak.

Učenici su podijeljeni u manje skupine (do 15 učenika u razredu), a svaki koji njih ima svoje radno mjesto ograđeno „arhivom“ – mape, bilježnice, registratori u koje učenici pohranjuju svoje radove.

Nastava i samostalan rad učenika (istraživanje na Internetu, pisanje domaće zadaće, izrada seminara) izmjenjuju se tijekom dana kako bi se potakla veća kreativnost i pažnja kod učenika.

Praktično učenje provodi se tri od pet radnih dana, u terminu od 9.00 do 15.00 sati ili po dogovoru s mentorom. Učenici sami biraju mjesto praktičnog učenja i moraju ga mijenjati nakon svakog obrazovnog ciklusa (svaka 3 mjeseca). Institucija ili obrt koji pristanu primiti učenika potpisuju ugovor sa školom. Njime se obvezuju poštivati pravila i organizaciju prakse kako je postavljena unutar škole (time se izbjegava samovlast vlasnika koji mogu u učeniku vidjeti besplatnu radnu snagu).

Prema njemačkom sustavu obrazovanja, ako nakon 10. razreda učenik pokaže volju za nastavak usavršavanja unutar struke, institucija ga može prijaviti kao pripravnika i dalje obučavati.

Prema dogovoru, učenikov profesor-savjetnik može posjetiti mjesto praktičnog učenja i nakon opažanja provesti individualno savjetovanje i refleksiju.

Zaključak

Produktivno učenje stavlja naglasak na usvajanje općih znanja i vještina uz mogućnost praktičnog rada kako bi učenik lakše izabrao svoj daljnji put (daljnje usavršavanje u struci ili možda pripremanje za gimnaziju i fakultet). Ono se na prvi pogled doima kao „popunjavanje rupa“ u znanju, stanja nastalog zbog loše prilagodbe učenika na školu i školski sustav, ali u sebi sadrži čvrst sustav odgojnih vrijednosti koje pomažu učeniku da samom sebi pomogne i dostigne svoje ciljeve, a na nastavnicima je da pomognu učeniku stvoriti te ciljeve.

Imajući na umu sveprisutni apel za reformom hrvatskog školskog sustava, mišljenja sam kako je upravo produktivno učenje kao europski priznat program (i razrađen sustav nastavnih metoda) nešto iz čega možemo učiti.

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Seminari i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.