Kako sam vodio tečaj videokomunikacije za osnovce?

darko_horvatic

Darko Horvatić

Kao predavač u Pučkom otvorenom učilištu (dalje POU), spletom okolnosti, dobio sam prijedlog da vodim tečaj videa za učenike osmogodišnje škole. Odmah sam sve preimenovao u videokomunikaciju, jer sama tehnologija nije toliko bitna kao ono drugo: pravila ponašanja, sigurnost zapisa i osoba, jednostavnost rada, prodor materijala do ciljnih grupa i slično.

na í_prvi_video_1Na prvo predavanje došlo je desetak učenica sedmog razreda zajedno s profesoricom koja uz svoja predavanja glazbene kulture vodi i foto-odjel škole. Odmah sam započeo s nekoliko osnovnih informacija koje su uključivale što je to zapravo video, koje su prednosti i opasnosti te sam iznio kratku povijest i informaciju kako je trenutno moderan internetski video dok je onaj programski – televizijski, zastario ili na odlasku. Dobio sam na korištenje elektroničku učionicu s desetak računala i projektorom. Ta mi je učionica ukazala na probleme i propuste koji onemogućavaju minimalan razvoj vizualne pismenosti, no o tome poslije.

Zaštita i pozitivan pristup prije svega

Prvo sam pokazao da je iz prazne, izbrisane i formatirane memorijske kartice moguće dobiti fotografije koje su tu nekada bile, a sada mislimo da ih nema. Na osnovi tog iznenađenja zaslužio sam pažnju do kraja termina od tri školska sata. Naravno, koristio sam jedan recovery program. Zaključak da se memorijske kartice ne posuđuju bio je prihvaćen jer nikada ne znamo što će se dogoditi sa slikama koje smo ranije snimili.

Sljedeće s čime sam ih upoznao jest činjenica da trebamo snimati samo dobre i pozitivne stvari jer je video tu da nas razveseljava, a ne plaši. Tako smo se složili da ne treba koristiti video da bi se nekog ponizilo i ismijalo.

Zainteresirao sam slušatelje upoznavši ih s bitnim razlikama fotografiranja i snimanja prva vje żba_2videa. Dok kod prvog možemo bilo gdje doći, snimiti i odmah koristiti sliku, kod videa je potreban plan snimanja, montaža te neki oblik korištenja: internetski kanal ili DVD. Na planu snimanja upoznali smo se s izradom nekog oblika scenarija, snimanja prema njemu, klasificiranja snimljenoga materijala i rad s montažom. Do tog su trenutka bili uvjereni da je ono što se snimi kamerom dovoljno da bi netko to zainteresirano gledao, no sada su se uvjerili u suprotno.

Metodički pristup

Prilikom izrade scenarija upoznao sam ih sa sličnostima pisanja sastavka i scenarija (uz moje male opaske o klasičnoj grčkoj drami u pet činova s katarzom kao četvrtim). Uvod, razrada i zaključak bile su nam ključne riječi. Prihvatili su važnost izbacivanja nepotrebnih, pripovjednih detalja koji odvlače pažnju, ali uz rezervu. Tu rezervu objašnjavam utjecajem prva_1televizijskih sapunica na djecu jer ih očito gledaju. Kako su te sapunice usredotočene na manje bitnim pripovjednim detaljima, čime se produžuje glavna radnja, djeca očekuju isto i u vlastitom videu. Naravno da se daje značaj “glumatanju” – prenaglašenom glumačkom izričaju pred jednostavnosti “stvarnog života”.

Čitatelj ovoga teksta primijetit će da mi do ovoga trenutka nismo koristili nikakvu tehniku, a ponajmanje snimali kamerom. Važnost toga je priprema i korištenje videomedija kao komunikacije. Tako su prošla dva školska sata bez snimanja i uključivanja računala.

Konkretan zadatak

Zadatak trećega sata bio je izraditi prilog za televizijske vijesti u trajanju od dvije minute o njihovom prvom danu tečaja. To smo učinili tako da smo:

  1. Izradili plan snimanja
  2. Podijelili uloge
  3. Provjerili ispravnost opreme, memorijske kartice, baterije, reflektora itd.
  4. Odredili lokaciju snimanja
  5. Snimili videomaterijal
  6. Prebacili ga u računalo
  7. Izradili potrebne špice i tekstualne zapise
  8. Ubacili cijeli videomaterijal i špice u program za montažu
  9. Obavili postupak grube u finu montažu
  10. Prekontrolirali gotovu vježbu i osjenčali (renderirali) video
  11. Gotov videoprilog postavili smo na prethodno izrađen kanal na Youtubeu i to tako da posjetitelj bez korisničkog imena i zaporke ne vidi materijal, ako mu mi ne proslijedimo poveznicu.
  12. Polaznice su materijal kasnije postavile na svoje društvene profile
  13. Pogledajte naš videouradak!

Kao što ponavljam kroz tekst, u ovom tečaju nipošto nisu bitne tehnike snimanja i montiranja, tu je bitna sistematičnost rada i još više – sigurnost, pod uvjetom da se nikoga ne uvrijedi.

Zašto je naša videokultura daleko iza sličnih zemalja?

Elektronička učionica opremljena je odličnim računalima, ekranima, zvučnicima, profesionalnim programom za montiranje i svime što možemo koristiti za snimanje ozbiljnih priloga i spotova, no to sve nije bilo dovoljno.

Prvo je zapeo internet koji zbog određenih tehničkih problema treba “otključati” pa je brzina s obzirom na korištenje Youtubea pala, a nakon toga shvatili smo da ne postoje jednostavni početnički programi za obradu videa, tona i slika. Prethodni sastanak u trajanju od jednoga sata sa sistemskim operaterom nije donio koristi jer je sve prilagođeno jako naprednim korisnicima, a ne onima koji samo žele svoj video vidjeti na internetu.

rect3836Sve sam riješio tako što sam iz torbe izvadio svoj laptop opremljen operativnim sustavom Linux Ubuntu na kome su bili instalirani jednostavni i – besplatni – programi. Učenici i profesorica su vrlo brzo prihvatili jednostavno i prijateljsko okruženje Linuxa. Čak su prihvatili i moje izraze, npr.: “spremanje pod tepih” za “trimming video” ili “kuhanje” za “renderiranje”…

Koristili smo programe: OpenShot za montažu, InkScape za izradu špica i Audacity za obradu glazbe i tona. Učenicama i učiteljici trebalo je manje od pet minuta da potpuno ovladaju programima i tehnikom izrade videa.

Nakon što je krajem prvoga dana stigao internet sve smo prebacili na Youtube kanal koji smo formirali za tu svrhu. Ponovili smo dio montaže u samom kanalu, s bitno manjim mogućnostima, ali bilo je online. Brzo smo riješili manje probleme sa snimkama s različitih fotoaparata.

Učiteljica me na kraju tečaja upitala kako bi ona koristila jednostavan Linux za svoje potrebe u školi i je li to nešto zabranjeno? Iznenadila se kada sam objasnio da to nisu nikakve piratske stvari, nego nešto besplatno i dobro. Posebno je interesantno, korisnički daleko jednostavnije od skupih programa. Samo prilagođavanje prema mojem iskustvu nije trajalo duže nego prijelaz na intuitivno sučelje Androida ili sličnih pametnih telefona. Kao profesorica glazbene kulture zainteresirala se i za komponiranje s pomoću računala, što radim već nekoliko godina kao podlogu mojim videoradovima, iako nemam glazbenu naobrazbu.

Zaključak

Pismenost je danas daleko od pravopisa (kojega moramo ipak znati), od nas se očekuje napisati korektno sms poruku, tvit na Twitteru, izraditi profil na Facebooku, odgovoriti na neki post na blogu, formirati vlastiti blog, fotografirati nešto i to nekome poslati internetom i konačno: snimiti vlastiti video, montirati ga i prestaviti, tako da ne ugrozimo tuđu i svoju privatnost. Za sve ove poslove više ne trebamo “sistem operatera”, snimatelja ili montažera, isto kao što ako tvrtka u kojoj radimo ima automobil, mi ga moramo znati voziti (B kategorija) jer se više ne očekuje da dobijemo vozača.

Kako bi se netko znao koristiti videom, treba usvojiti pravopis videa, isto kao što Michelangelo nije bio klesar, a usvojio je osnove klesanja. Kompletna oprema za snimanje unatrag pet godina potpuno je promijenjena. Nestale su i one male DV kasete, sada se snima na memorijske kartice, kamere polako izumiru i ostavljaju svoje mjesto digitalnim fotoaparatima i mobitelima. Računala više nisu one „kante“ na stolu ili ispod njega, zamjenjuju ih laptopi, a njih ubrzano prestižu razni oblici tableta. Zato je glupo učiti završne razrede osmogodišnje škole bilo čemu drugome osim onim tehnologijama koje su danas prisutne.

U sljedećih će pet godina dominirati razni tableti sa svojim operativnim sustavima pa učenje montaže na raznim profesionalnim programima danas izgleda smiješno, posebno ako su jako skupi. Jednostavan i intuitivan način je stvar budućnosti, programi koje ćemo usvajati za najviše nekoliko sati, kamere i računala koja će stalno biti s nama, jednostavnih sučelja.

Upravo se ovakvim tečajevima i prezentacijama želim posvetiti, bilo da ih predajem korisnicima, učenicima i studentima ili ljudima koji će to znanje nekome drugome predavati.

O autoru:

Darko Horvatić mag. art diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Nikole Tanhofera, trenutno je dizajner scenske rasvjete na Hrvatskoj televiziji, a tijekom karijere režirao je i snimio stotine videospotova različitih namjena te više od tisuću priloga u informativnom programu. Osnivač je Custos produkcije d.o.o. koja je uglavnom posvećena internetskom i medicinskom videu.

Web stranica: www.custos.hr
Email: dhorvatic@gmail.com
Twitter
: @dhorvatic

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Tečajevi i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Kako sam vodio tečaj videokomunikacije za osnovce?

  1. Povratni ping: Izazov kreativnosti pred nama | Pogled kroz prozor

Komentari su zatvoreni.