Nicholas Carr: Plitko (Što internet čini našem mozgu)

Prikaz knjige (članak uz prezentaciju)

sonja_delimar

Sonja Delimar

imageKao gimnazijska profesorica književnosti (dvadesetak i nešto godina starija od svojih učenika) koja je odrastala u vremenu bez interneta i Facebooka, često razmišljam o tome kako upotreba suvremenih medija i sredstava komuniciranja utječe na oblikovanje mladih ljudi i njihovo korištenje slobodnog vremena. Iako mladi ljudi nisu, poput nas nešto starijih, svjesni toga koliko je vrijeme kojim raspolažemo ograničeno, ako netko potroši dnevno 2-3 sata na Facebooku (a ima ih koji priznaju da troše i više), to se mora odraziti na količinu vremena koje preostaje za druge važne sadržaje u životu. A kao profesorica jezika, svjesna sam i drugih posljedica koje nose prevladavajući načini komunikacije današnjih mladih ljudi – jezik koji upotrebljavaju sve je siromašniji, gramatika ograničena, na pravopis uopće ne paze i vrlo često upotrebljavaju pomodne kratice i emotikone – a sve to njihov jezik (zatim i logiku i način razmišljanja) svodi na fraze i klišeje, a mogućnost izražavanja vlastitog mišljenja često ograničava na pomodnu i nametnutu razliku između like i dislike.

Razmišljajući o takvim temama, zainteresirala sam se za članak Nicholasa Carra Čini li nas Google glupima u kojem autor iznosi stav da „internet smanjuje naš kapacitet za koncentraciju i kontemplaciju”.

U članku autor iznosi svoj osjećaj nelagode vezan uz spoznaju da mu posljednjih godina mozak funkcionira drugačije, a to je najvidljivije u procesu čitanja (u procesu koji mene profesionalno najviše zanima) – nekad se lako udubljivao u dugačke članke i pripovjedna djela i ta je koncentrirana udubljenost mogla potrajati i satima. Sad mu koncentracije ponestaje već nakon vrlo kratkog vremena. Razmišljajući o razlozima koji su do toga doveli, autor zaključuje da je upotreba interneta dovela do promjena u njegovu mozgu.

Nedavno sam nabavila te pročitala i knjigu Plitko (The Shallows: What the Internet Is Doing to Our Brains) u kojoj je autor detaljnije istražio i razradio svoju tezu o tome kako internet mijenja naš mozak, a svoje stavove argumentirao je najnovijim znanstvenim istraživanjima u neurologiji o plastičnosti mozga. Više možete vidjeti i na poveznici na Youtubeu.

Knjiga me oduševila – od argumentirane tvrdnje da je vrlo malo vremena provedenog na internetu (tek nekoliko sati, i to ne dnevno nego jednokratno!) potrebno da se neuronske veze u našem mozgu promijene, do opisa procesa kako nastaje ovisnost o traženju informacija i o društvenim vezama koje nam omogućuje internetska tehnologija (što vrlo često ima posljedica i na samosvijest pojedinca koji je sklon svoju vrijednost sagledati ovisno o količini i kvaliteti često samo virtualnih veza – pojava vrlo opasna za mlade ljude koji su tek u procesu izgrađivanja vlastite ličnosti). Zbog toga Mrežu naziva „najmoćnijom tehnologijom izmjene uma koja se ikad našla u upotrebi.“

Nicholas Carr donosi i povijesni pregled upotrebe raznih tehnologija i medija i tumači nam kako su oni mijenjali naš odnos prema svijetu i naš mozak. Također nam vrlo detaljno opisuje kako je čitanje i pisanje utjecalo na razvoj ljudskog mozga i pesimistično i šokantno (iako logično) zaključuje da će čitanje pod utjecajem novih tehnologija ponovno postati, kao i u većem dijelu naše ljudske povijesti, aktivnost koja pripada manjinskoj eliti: Nedavne promjene naših čita­lačkih navika sugeriraju da je „era masovnog čitanja [knji­ga]” bila kratkotrajna „anomalija” u našoj intelektualnoj povijesti: „Sada vidimo kako se takvo čitanje vraća svojoj prijašnjoj društvenoj bazi: samoobnavljajućoj manjini koju ćemo nazvati čitalačkom klasom”.

Što dobivamo, a što gubimo čitajući, odnosno pretražujući internet, također nam je lijepo sistematizirano:

Mentalne funkcije koje gube – one na kojima se temelji smireno, linearno mišljenje – one koje rabimo kad pratimo dugu pripovijest ili kompleksnu argumentaciju, one na koje se oslanjamo kad razmišljamo o svom iskustvu ili kad promišljamo o nekom vanjskom ili unutarnjem fenomenu.

Mogućnosti koje pobjeđuju – one koje nam pomažu da hitro loci­ramo, kategoriziramo i ocijenimo nepovezane odsječke in­formacija u raznim oblicima, koje nam omogućuju da odr­žavamo mentalni stav bivajući bombardirani podražajima > nalikuju onima koje obavljaju računala, koja su programirana za brzo prenošenje podataka iz memorije i u memoriju.

image

Osim što su tvrdnje vrlo znanstveno argumentirane, vrijednost knjizi daje i stil koji je na mjestima iznimno poetičan i nostalgičan, kao na mjestu kad prostor kontemplativnog uma, vrijeme udubljenog razmišljanja, naziva Sanjivom dolinom (prema bilješkama iz dnevnika Nathaniela Hawthornea, pisca iz sredine 19. st.) koju suprotstavlja svijetu užurbanosti našeg prikupljanja najčešće nepovezanih, nepromišljenih i time beskorisnih podataka.

Najveći je problem što, hraneći naše mozgove procesima koji su bliski onima koje obavljaju računala, gubimo na našim ljudskim sposobnostima koje zahtijevaju miran i pažljiv um – a takve su sposobnosti i empatija i suosjećajnost.

Očarana knjigom, poželjela sam da je pročitaju svi moji učenici. Budući da sam prilično realna i svjesna da nema načina da ih mnogo privolim na to (a ne vidim niti mogućnost da je uvrstim u obveznu lektiru), dosjetila sam se da osnovne ideje oblikujem u formu PowerPointa (svjesna toga da time i sama podliježem svim onim trendovima koje opisuje i smatra pomalo tužnim, ali i neizbježnim, i ova knjiga koju prikazujem) i na taj ih način pokušam približiti svojim učenicima, a neke od njih možda motivirati da je pročitaju cijelu. Taj format sad nudim i čitateljima ovog portala.

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Knjiga i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Nicholas Carr: Plitko (Što internet čini našem mozgu)

  1. Povratni ping: Povratak u školu | Pogled kroz prozor

Komentari su zatvoreni.