Mašala!

ankica_bilandzic

Ankica Bilandžić

imageRazmislimo li na trenutak o slikama koje stvaramo u glavi pri spomenu Turaka, vjerojatno ćemo zamisliti nešto slično ovome: Ljudi koji na svom, par tisuća kilometara, dugom putovanju prolaze autocestom bratstva – jedinstva i za sobom ostavljaju hrpe smeća. U Njemačkoj ih ima oko dva milijuna, njihove su četvrti omražene, a ulicama siju strah i trepet. Oni su nam stoljećima, ovdje u Hrvatskoj i na Balkanu, uzimali danak u krvi da bi našu djecu -janjičare ponovo imagevraćali kao ubojice svoga naroda. Turci u filmu Banović Strahinja vade oči i nabijaju ljude na kolac. Uzrokovali su smrt oko deset tisuća ljudi, tu u Baranji, 50 km od naše škole, na Mohačkom polju, u ljeto davne 1526. godine. Sultan Sulejman Prvi Veličanstveni bio je tu, u našem Bilju, i nadzirao gradnju svog nadaleko poznatog mosta što se protezao od Tvrđe do Darde, pokoravajući močvaru.

Turci su naši Comenius projektni partneri. U jesen 2011. godine pozvali su nas u goste na imageprvi projektni sastanak. Dogovor je bio da se u Geredeu, 400 km istočno od Istanbula, okupe predstavnici svih sedam partnerskih škola. Osim Turaka i nas, tu su bili Francuzi – naši glavni koordinatori, Nijemci, Španjolci, Velšani i Šveđani, s tim da se u švedski tim ušuljao jedan dragi Norvežanin, projekt menadžer kojeg je u Švedsku dovela ljubav prema supruzi. Mašala!image

Predstavnice naše škole su učiteljica engleskog jezika, voditeljica projekta Mihaela Šimunović i ja, tajnica škole i tajnica projekta, glasnogovornica te projekt driver.

Uputile smo se istom onom autocestom do Beograda, odakle smo jeftinim JAT-ovim letom punim turbulencija napokon sletjele u Istanbul na Bospor. Prekrstile smo se sretne što smo žive.

Istanbul je dugačak stotinjak kilometara, aerodromi su mu udaljeni oko sedamdeset kilometara jedan od drugoga, a u samo jedno njegovo predgrađe stali bi svi Hrvati, domaći i dijaspora. Prema mojoj procjeni, svi stanovnici Bilja stanu u jednu istanbulsku aerodromsku čekaonicu srednje veličine.

image

Imaju duplo više parkinga za avione nego mi u Bilju za automobile. Kada bismo mi imali dužinu njihovih pokretnih traka, mogli bismo se voziti njima po cijeloj općini pa čak i do Darde, dokuda je nekoć dosezao Sulejmanov drveni most.

Noćnu vožnju shuttleom do hotela pravog turskog imena Big Apple platile smo basnoslovnih 30 eura. Strašni crni, veliki, opasni vozač Turčin pjevao nam je skoro cijelim putem, dok je u pauzama pričao turski, baš kao da ga razumijemo. U 50 kilometara vožnje 50 puta je izgovorio riječ masallah kojom nam je izrazio poštovanje i sreću, vjerojatno zbog zarade onih 30 eura. Srećom pa imamo našu Bosnu, tako da smo shvatili da je tu sve mašala… I bilo je!image

Dok čekamo naše glavne koordinatore Valerie i Yvonnick da slete iz Pariza, besplatno razgledavamo UNESCO-v Sultanahmet, povijesni centar Istanbula sa svojim veličanstvenim džamijama. Ne znam koja mi je ljepša: Aja Sofija ili Plava?

imageI dok nas opija miris sokova iz ogromnih šipaka iscijeđenih upornošću prenapornih turskih uličnih ponuđača, na poziv jednog ugodnog neznanca ulazimo u osmanlijsku školu naslonjenu na džamiju. Uz čaj i slasni lokum (čitaj: ratluk) uživamo u vrhunskoj prezentaciji islama kao religije i kao načina života. Na rastanku dobivamo nekoliko Kurana za ponijeti. Razlog više za radosti naših prijatelja knjigoljubaca.

Ulični su prodavači beskrajno ljubazni skroz do ljubljenja ruku, ali i opasno napadni, nasilno uslužni kada vam očiste čizme do visokog sjaja, kojeg uopće ne želite.

image

Njihov najveći dućan, kapali čaršija ili bazar ima dvadeset ulaza, oko četiri tisuće dućana u kojima radi oko 30 tisuća ljudi.

image

imageNaravno da smo se izgubile te smo izgubile svaka po dva kišobrana, od kojih su dva bila u hotelskom vlasništvu. Naravno da smo svu štetu kasnije nadoknadile. Jedan nas je uglađeni krojač, uživajući u svom slobodnom danu, usput proveo noćnim životom skroz do mosta Galata ispod kojeg možete okusiti sve čari nargile. Isprobala sam je tad prvi, drugi i zadnji put. Bolje da nisam.

image

 

Na aerodromu smo preuzeli naš rent a car, mali bijeli novi Fiat u koji su nam jedva stali koferi, ali je zato trošio jako malo goriva.

 

Zalutali smo na prvoj istanbulskoj petlji, ali naš šef i vozač Yvonnick svojom je smirenošću odagnao svaku priliku za dramatizaciju događaja. Možete ga samo zamisliti s 3 jako projektno nabrijane žene u nečemu udobnom poput fiće i putu koji nas je 400 kilometara vodio kroz noć. Napokon smo stigli na tlo Azije. Stajalište na autocesti dalo nam je osjećaj imageratova zvijezda. Dočekali su nas ultra moderni čučavci s vratima na daljinsko upravljanje, zvijezdama na stropu i čudnovatim slavinama u visini koljena. Na podnim mramornim pločicama restorana možeš se ogledati u blještavilu. Nas je četvero zauzelo mali stol na ulazu. U trenu nas je opkolilo šest brkatih osmijeha. Od 400 i nešto raznih vrsta jela koja su se nanizala pred našim očima, izabrali smo fine male sarmice s nekoliko vrsta priloga.

Bojali smo se da bi taj luksuz mogao preći granicu našeg budžeta, no na blagajni se ispostavilo da su nam pola toga poklonili.

image

S crnim smo mrakom ušli u Gerede, gradić u kojemu je smještena naša partnerska škola. U odboru za doček sve sami muškarci. Između ostalih i čovjek s našim prezimenom: Ayhan Kazan, profesor matematike. Kasnije će se ispostaviti da će on postati glavna maskota projekta.

Sve će nas svojim kažiprstom upozoravati da čuvamo i štitimo svoju prirodu i okoliš. Njegove smo originalne geste svi jako brzo počeli oponašati. Čak vrlo uspješno.

Pogled iz moje hotelske sobe, smještene na vrhu brda pada na šest minareta. Muslimani se mole pet puta dnevno. Nekada davno hodža je pozivao na molitvu vlastitim glasom. Danas imageti pozivi trešte iz moćnih zvučnika i to već od pet sati ujutro. Prvo šok, a onda istovremeno veličanstven i snažan osjećaj harmonije poziva na klanjanje.

Prvi put u životu za doručak med u saću. Obožavam sve što je medeno.

Dovoze nas pred školu. Ispred nje betonirano dvorište veličine najmanje kvadratnog kilometra. Domaćini na stepeništu s kravatama i brkovima. Mi smo toliko obično obučene, da nam je bilo neugodno.

image

 

Prvo svečani prijem u uredu ravnatelja. Srdačan i topao doček uz puno osmijeha i razmjenu darova.

image

 

Svi učenici u odorama. Odijela i kravate. Djevojčice sve u istim suknjama. Doduše, u tome igraju i tjelesni, nabijaju loptu, znoje se, a to onda zna biti i nezgodno.

 image

Ulazimo u svečanu projektnu dvoranu boje purpura. Saznajem da smo iz Hirvatistana. Ispred mene šahovnica. Kroz glavu mi prođe Mohačka bitka.

 

Već sam govor dobrodošlice i prigodni program dovode nas do suza, a švedski viking Rolf koji sjedi preko puta mene ne može vjerovati da ga je snašlo toliko ljepote.

image

Odmah ću nabrojati što smo sve jeli u tih pet dana, tako da se ne moram vraćati na tu temu: sarmu, burek, baklavu, ćevape, đuveč, grah, pituljice, gibanice i još neke specijalitete, čija sam imena zaboravila, a i ova sam zapamtila samo iz razloga što slučajno sve to mi jedemo i doma.

imageZapravo sam shvatila da znam turski. Mnoge stvari u mom Luču zovu se istim imenom. Tako je u Turskoj i u Luču duvar, a u ostaloj Hrvatskoj je zid. Ili ovdje je barjak, a tamo jarbol. Ovdje je fenjer, tamo lampa. Ovdje čekrk, tamo točak. Ovdje je bostan, tamo vrt. Ovdje je sokak, tamo ulica. To je još odonda kad su oni bili kod nas u gostima. 167 godina, mislim.

imagePod budnim okom naše francuske projektne koordinatorice Valerie, svakim smo danom detaljizirali niz projektnih aktivnosti i mobilnosti koje ćemo ostvariti u dvije sljedeće projektne godine. Svaka će škola jednom biti domaćin, a svaka grupa gostiju – učitelja, učenika i ostalih sudionika bit će tako velika da taman popuni poveći double decker!

Zajedno ćemo kuhati, jesti, organizirati tradicionalne igre, upoznavati se putem Twinspacea, učiti strane jezike, učiti biti tolerantni, letjeti avionima, fotografirati, pjevati, plesati, učiti za život.

imageimage

imageNa svakoj mobilnosti, osim radnog dijela, imaš i zabavni, opuštajući ili kulturni dio doživljaja. Turci su nas odveli u stotinjak kilometara udaljen Safranbolu, još jedan povijesni biser s UNESCO-ve liste svjetske zaštićene baštine. Bio je to povratak u rani srednji vijek, stoljetnu tradicionalnu arhitekturu i gradić s dušom čijih čak tisuću kuća uživa zaštitu cijeloga svijeta!

image

 

Jeste li ikada bili u haremu? E, mi jesmo. Nije ono što misliš. Pitomo je, romantično i jako ugodno. Gala doživljaj. Ma, mašala!

 

Od turske vas gastronomske ponude zaboli glava. Odveli su nas na izlet u jednu učiteljsku vimageikendicu u planini. Bilo je nezaboravno, jer nam je uz ledeni pljusak blato sezalo do koljena, ali Turcima nije bio problem da cijelu obitelj (roditelje u poodmaklim godina i djecu) poredaju u svečani špalir da nas pozdrave i sve redom izljube. U zraku se osjećao Kusturica. Možda su nam se dodatno radovali zato što smo prethodno preživjeli avanturu u kojoj nas je vozač autobusa na nizbrdici kraj ponora ostavio bez da je povukao ručnu, tako da je autobus malo krenuo…

image

Više se ne sjećam koliko nas je stalo u malu sobicu u potkrovlju još manje vikendice. Zapravo, svi smo stali. Jelo se i s poda, a od ruke do ruke su osim domaćih turskih ćevapa, riba i salata kružili francuski sirevi, španjolska i hrvatska vina, švedski kolačići i njemačke čokolade.

Velške specijalitete nismo isprobali, jer nisu ništa donijeli. Dobro za njihov budžet, ali loše za ugled.

image

 

Jedne je večeri svaki učitelj dobio zadatak da si izabere nekoga od gostiju i povede ih kući na večeru koju će sam/a pripremiti. Pogodili ste! Kazan je odabrao nas!

image

 

Opet smo jeli sjedeći na podu. Riža, meso i povrće. Nakon slasne večere, nekoliko čaša čiste, obične vode i onda turski ples.

 

image

Sličan kao naš, samo se keriš: svi su to rekli kada smo se Ayhan i ja kerili na društvenoj večeri u turskom Domu kulture. Kasnije se pričalo da si baš pašemo i da imamo isti govor tijela i gestikulacije. To je za projekt baš jako važno. Znam da mi ne vjerujete, al stvarno je! Vidjet ćete! Mašala!

image

 

Ujutro su nas u svojim velebnim uredima svečano primili gradski šef za obrazovanje i sam gradonačelnik, glavom i bradom. Već na ulazu opio nas je miris vrelog čaja i čokolade iz lokalne čokolaterije.

Ali prije toga ide procedura obvezne dezinfekcije ruku. Parfemom. Tako ti čitav dan miriši i trag.

Inače, iznad glave svakog turskog šefa, manjeg ili većeg, ravnatelja, direktora, učitelja, pa i u svakoj učionici i na početku svakog udžbenika dostojanstveno visi portret velikog Kemala Ataturka, oca domovine koji je 1923. godine utemeljio modernu Tursku dokidajući tekovine konzervativnog Otomanskog carstva.

U Geredeu su imali javnu kupaonicu (turski hamam) već polovinom petnaestog stoljeća. I dan danas je u praktičnoj upotrebi. Izgleda strašno, ali smo bili sretni što smo ju mogli vidjeti. U Bilju se već pedeset godina planira izgraditi kanalizacija. Radovi su nedavno započeli. Kad će biti gotovi, ne zna se. Jedno pražnjenje jedne septičke jame u Bilju košta kao dvogodišnja karta za hamam. I to obiteljska.

image

 

Poseban je doživljaj ući u džamiju. Obvezno se izuvaju cipele i stavlja marama na glavu. Ta pravila vrijede za žene. Muškarci prije ulaza peru (skoro) sve šupljine na tijelu: usta, uši, nos, oči, šake i tabane.

 

imageProstor je ogroman. Sve je u jednom velikom toplom mekanom tepihu. Za klanjanje: stajanje, klečanje i sjedenje. Muškarci i žene sjede na različite načine o kojima postoji i cijeli jedan priručnik. Hodža je naprijed i moli. Muškarci se slažu u redove jedan do drugoga, međusobno si dodirujući ramena. Mi neupućeni pitali smo se što se malo ne rašire. Takvo slaganje znak je jednakosti i ravnopravnosti.

Dok sam bila leđima okrenuta i fascinirana pričom o Muhamedu i velikom slikom Meke, s leđa mi se prišuljao jedan jako opasan tip. Skoro sam dobila infarkt. Hodža, glavom i bradom. Bez odore. U čarapama, špricanom džemperu i hlačama na crtu, koje su mu možda bile malo prekratke ili mi se to samo učinilo. „Čuo sam da govorite njemački, dobro nam došli! Drago mi je da ste tu… Znate, ne znam jeste li čuli za Duisburg? Tamo sam pomagao sagraditi prekrasnu džamiju…“ Što čula, gospon’ Hodža? Bila! Baš mi je drago što sam imala tu čast upoznati vas. U trenu ste uspjeli razbiti sve moje strahove. I predrasude.

image

 

Sve ovo što smo doživjeli u Turskoj bilo je neprekidno vođeno njihovim učiteljima i praćeno učenicima. U stopu smo njima naprosto bili opkoljeni, a za nas su imali tisuće pitanja i milijun osmijeha.

image

 

Od 26 naroda koje sam do sada upoznala u njihovim vlastitim okruženjima turska je daleko najljudskija, najtoplija i najiskrenija. Nenadmašna po toplini i gostoljubivosti. Turci vas vole bezuvjetno i daju vam više nego što imaju.

Na oproštajnoj večeri uz dodjelu potvrda o sudjelovanju, dobiješ i punu vreću darova, suvenira, čokolade i lokuma. Tu se našao čak jedan crni muški remen iz lokalne kožare.

Ugur, naš dragi mladi turski profesor engleskog i prevoditelj, imageza rastanak nam je uz Anu iz Švedske otpjevao pjesmu. Nitko nije mogao sakriti suze.

Projekt je puno više od novca. Projekt je mašala!

Ako se ovi osjećaji mogu kupiti projektom, nikada ih nećemo pimagerestati pisati. Mašala, Verice Sultanice!

„Pa oni nas tretiraju kao neke zvijezde! A mi iz Bilja!“, kroz suze je zaključila učiteljica Miha Ela, dok smo si na rastanku mahali.

Suze su baš mašala!

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Projekti škola i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Mašala!

  1. Povratni ping: Nekako s proljeća | Pogled kroz prozor

Komentari su zatvoreni.