Adolescenti i mi

ana_ivaković

Ana Ivaković

clip_image002[6]Biti roditelj nikada nije bilo jednostavno. Nema škole za roditelje. Kao djeca imamo niz primjedbi na svoje roditelje, a kada i sami postanemo roditelji, u kriznim i stresnim situacijama reagiramo poput naših roditelja. Ponekad, kada analiziramo svoje roditeljsko ponašanje, nalazimo dosta sličnosti s ponašanjima koja su nam išla na živce kod naših roditelja. To naročito dolazi do izražaja kada naša djeca dođu u jedno vrlo zanimljivo i izuzetno naporno razvojno doba koje stručnjaci nazivaju – adolescencija.

Obično u doba kada naša djeca dosežu adolescenciju i roditelji dosežu svoju tzv. srednju dob. U stručnoj terminologiji postoje dvije velike razvojne krize – adolescentna kriza i kriza srednje dobi. A kada se te dvije krize poklope – što nastaje? Rat iz kojeg sve strane izlaze s dubokim emocionalnim povredama, a pobjednika nema. Odrasli ljudi često svojim roditeljima prigovaraju zbog ponašanja u vrijeme njihove adolescencije (koja su imali u najboljoj namjeri!). Tada im uvaljuju osjećaj krivnje za neke svoje poteze i životne odluke s kojima ne mogu biti ili nisu sretni.

Osjećaj krivnje je negativan osjećaj koji može blokirati naše pravilno reagiranje i djelovanje. Kao adolescenti smo sami sebi obećali kako se nikada nećemo ponašati poput naših roditelja, a onda u nekoj stresnoj situaciji s našom djecom reagiramo upravo poput njih. Još je veći problem ako naše dijete ima neke karakteristike koje je imao jedan od naših roditelja s kojim smo bili u sukobu ili nas je jako nervirao svojim postupcima.

Činjenica kako je upravo regresivno ponašanje ono koje ljudi koriste u stresu, ne olakšava nam počinjenu štetu. U tom trenutku reagiranjem na način prošlih generacija ne možemo riješiti probleme ovoga doba jer su se društvene, tehnološke i moralne norme drastično promijenile.

Dakle, danas je biti dobar roditelj izuzetno teško, naporno i nepredvidljivo u odnosu na cilj kojemu težimo. Ali, to istovremeno ne znači da ne možemo biti dobar roditelj.

Današnje vrijeme od nas traži izuzetnu prilagodljivost na svakojake promjene. Spremni smo prihvatiti raznorazne tehničke novotarije i učiti kako se njima koristiti. Jesmo li spremni isto toliko napora uložiti i u odgoj vlastite djece? Jesmo li spremni s razumnim kritičnim odnosom primijeniti ono što smo negdje pročitali, čuli, vidjeli? Jesmo li svjesni da nema recepta i da moramo tražiti individualni put sa svakim svojim djetetom kako bismo ostvarili cilj našeg odgoja?

Ako ste odgovorili na ova pitanja iskreno, možete nastaviti čitati.

Sada i u svakom sljedećem trenutku moramo biti svjesni kako smo mi, roditelji, odgovorni za odnose sa svojom djecom. Mi imamo iskustvo, znanje i moć. Ako smo kao roditelji nezadovoljni odnosom koji imamo s djetetom, znajmo kako smo kreatori tog odnosa mi. Dakle, ako smo nezadovoljni, tada nešto krivo radimo. Postoje roditelji koji u situacijama malodušnosti pokušaju svoju odgovornost prebaciti na dijete te mu kažu ovu ili neku sličnu rečenicu:„ Što bi ti sada napravio na mom mjestu?“. Mijenja li ova rečenica išta u odnosu? Ne, dapače, jednom adolescentu koji je ionako frustriran svojim problemima, dodatna uloga preuzimanja obaveze roditelja nije potrebna i još ga više frustrira.

clip_image002[8]Što možemo napraviti? Možemo se suočiti iskreno i pošteno sami sa sobom. Vidjeti što radimo i kako to radimo. Samoprocijeniti što osjećamo i otkriti svoj dio u ponašanju svoga djeteta. Može pomoći razgovor s vlastitim roditeljima koji imaju informacije koje smo svjesno ili nesvjesno potisnuli, a tiču se naše osobne adolescencije. Informacije o tome kako smo se mi ponašali u tom razvojnom dobu, što smo radili i kako smo rješavali probleme i pronalazili svoj put u život su neprocjenjive informacije! Vrijeme je učinilo svoje te se osvježavanjem tih informacija možemo i sami u mislima emocionalno vratiti u to doba. Kada to napravimo, tada će nam i neke situacije s našom djecom biti jasnije i jednostavnije. Kao odrasli ljudi imamo vremenski i prostorni odmak od nekih svojih „sjajnih“ poteza kojima se sada baš i ne ponosimo. Kada si iskreno priznamo kako smo u svojoj mladosti radili ono što svojoj djeci ne bismo možda tolerirali te kada se sjetimo svojih mladenačkih odluka kakvi ćemo mi biti roditelji, tada smo spremni prihvatiti svoje dijete takvim kakvo ono je.

U odnosu sa svojom djecom nikada nećemo pogriješiti ako im pristupamo s uvažavanjem, razumijevanjem i poštovanjem. Ako svojoj djeci i sebi želimo dobro, njegujemo odnos u kojemu se obostrano osjećamo prihvaćeno i opušteno. Svijest da je odnos najmoćnije sredstvo odgoja može izuzetno pomoći. Bilo koji životni problem možemo redefinirati kao zajednički izazov koji možemo prevladati ako imamo dobar odnos sa svojim djetetom. Postoji narodna krilatica koja kaže – tek s vlastitom djecom mnogi odrastu! Prema tome, dozvolimo sebi mogućnost rasta i razvoja kao i vlastitoj djeci!

Kako bismo bili uspješni, potrebno je biti istovremeno smiren, samopouzdan i zadovoljan. Možemo si to predočiti poput četverolisne djeteline gdje svaka latica simbolizira ono što nam je potrebno za istinsko odgojno djelovanje. Možete pomisliti kako je sve to u ovim turbulentnim vremenima teško ostvarivo. Točno! Nitko nikada nije obećao kako će život biti lak, niti je itko rekao kako je roditeljski posao jednostavan. Stanje u kojemu trebamo biti možemo postići na svjestan način. Postoji niz tehnika opuštanja, niz načina na koji možemo postići našu „sretnu djetelinu“.

Ono što nam definitivno može pomoći je teoretski pristup znanstvenika koji tvrde kako je čovjekov život izgrađen od 10 % onoga što mu se stvarno događa u životu i od 90 % načina na koje gledamo na to. Ako to prihvatimo, tada moramo samo malo redefinirati neke stvari i već smo bliže „sretnoj djetelini“.

Adolescencija je razdoblje odrastanja, prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i taj prijelaz često nije jednostavan i lagan niti za adolescenta, niti za njegove roditelje.

clip_image002[10]Većina roditelja teško prihvaća činjenicu da njihovo dijete više ne želi izlaziti i ljetovati s njima, ne dozvoljava da ga roditelji ljube pred drugima. Roditelji često kažu: „On/ona se promijenio/la preko noći“. To nije točno, ali roditeljima često razvojne promjene u odrastanju izgledaju iznenadne. Ti bitni pomaci u razvoju imali su svoje naznake i prije, ali im nismo davali ono značenje koje smo možda trebali.

Dijete može postati drsko i odgovarati. Prijatelji mu postaju najvažniji dio života ili se povlači u osamu i izolira od svih. Adolescent mora odgovoriti na dva, u ovom trenutku najvažnija, pitanja. Prvo je Tko sam ja?, a drugo Što želim biti?.

Slikovito rečeno -zbog utjecaja hormona, intenzivnog rasta, neuroloških promjena, ponekad i metaboličkih problema dijete mora unutar sebe srušiti svijet koji je poznavalo i iz temelja izgraditi novi svijet koji će mu dati odgovore na njemu najvažnija pitanja. Taj proces preobrazbe je ponekad izuzetno bolan i buran. Nije jednostavan niti djetetu koje nemalo puta iznenadi i samo sebe nekom reakcijom.

Adoleclip_image002[12]scenti:

    • otkrivaju sebe,
    • preispituju roditeljske stavove i vrijednosti,
    • istražuju nove mogućnosti i interese,
    • stvaraju svoj sustav vrijednosti,
    • stvaraju novu sliku o sebi,
    • razvijaju intelektualne i društvene vještine,
    • šire svijet vlastitih interesa.

Adolescenti u potrazi za vlastitim identitetom eksperimentiraju s različitim ulogama. Tako povremeno nisu sigurni koga glume ili jesu li to stvarno oni.

Tijekom dana promijene stotinu raspoloženja. U jednom trenutku plaču i ridaju kao malo dijete zbog neke tužne scene na TV-u, u drugom trenutku se nekontrolirano smiju situacijama koje su objektivno žalosne. Te promjene raspoloženja su direktna posljedica disbalansa hormona koji ih istovremeno jako iscrpljuju, ali i daju neiscrpnu energiju. Teško je biti u tijelu adolescenta koji raste na sve strane. Mozak adolescenta ima jako puno posla s rastućim tijelom koje treba koordinirati, organima koji moraju funkcionirati, hormonima koji zamagljuju i otežavaju normalnu percepciju, zapamćivanje, analiziranje i sintetiziranje. Na cijelu tu unutrašnju oluju naslanja se i zahtjev okoline (roditelja, škole ) za što normalnijim, primjerenijim, odgovornijim ponašanjem. U svakom slučaju, nikada više toliko frustracija, ali i eksplozija osjećaja kao u adolescenciji. Nikada više toliko sjajnih ideja, ali i užasnih dilema, pitanja koja nemaju odgovora.

Kao što vidimo, lepeza ponašanja adolescenata je vrlo široka.

Kada se moramo zabrinuti, tj. potražiti pomoć? Pomoć tražimo ako primijetimo kako naše dijete:

    • puno vremena provodi samo i izolirano od obitelji i prijatelja,
    • dolazi do naglih promjena u školskom uspjehu (u pravilu je to školski neuspjeh),
    • pokazuje drastične promjene raspoloženja ili promjene u ponašanju,
    • dolazi do promjene u vršnjačkim grupama ili do prekidanja dugogodišnjih prijateljstava (ovo je jedan od najsimptomatičnijih signala),
    • pokazuje pomanjkanje interesa za hobije, školu ili rekreativne aktivnosti.

Kada razgovaram s adolescentima, oni se tuže kako:

    • ne mogu razgovarati s roditeljima,
    • boje se roditelja,
    • boje se nerazumijevanja,
    • roditelji se postavljaju kao gospodari,
    • djeca nemaju pravo na vlastito mišljenje .

Kada ste ovo pročitali, mislite li možda da i vaše dijete ima ovakvo mišljenje? U svakom bi slučaju bilo dobro provjeriti.

Adolescenti tvrde :

    • kako roditelji ništa ne znaju o njima,
    • nemaju pojma kako se osjećaju u obitelji,
    • roditelji ne znaju što im djeca žele,
    • roditelji ne znaju što djeci smeta u njihovim međusobnim odnosima,
    • roditelji ne znaju njihovo viđenje stvari,
    • roditelji ne znaju što vole, a što više ne vole.

Puno je još toga što adolescenti tvrde. Možda najslikovitiji odnos adolescenta, tj. djeteta prema vlastitom ocu možemo vidjeti u razvojnoj liniji odnosa prema kronološkoj dobi djeteta:

    • clip_image002[14]S 4 godine: Tata zna sve!
    • S 8 godina: Tata zna skoro sve!
    • S 12 godina: Ima puno stvari koje tata ne zna!
    • Sa 16 godina: Tata ništa ne zna!
    • S 25 godina: Pitat ću tatu za savjet!
    • S 40 godina: Da sam barem više slušao tatu!
    • S 50 godina: Da barem još imam tatu…

Što onda raditi? Kažu kako postoji 6 zlatnih pravila za razvoj boljeg odnosa s adolescentima:

    1. Razgovarajte.
    2. Slušajte.
    3. Postavite pravila.
    4. Uvažite njihovo mišljenje.
    5. Potičite njihove interese i talente.
    6. Dogovarajte zajedničke aktivnosti.

Najveći problem odraslima je razgovor s adolescentima. I tu postoje neka pravila koja je dobro primjenjivati:

    • Više slušajte, a manje govorite.
    • Savjete dajte kada to traže od vas.
    • Naučite da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica.
    • Odgovornost za svoja djela.
    • Prava i odgovornosti idu jedno s drugim.
    • Jasna pravila ponašanja i posljedice.

Pročitavši ova pravila, sigurno ste uočili kako bi ih bilo dobro imati i u svakodnevnom životu. Razgovarajući s roditeljima adolescenata, uočila sam kako je jedno od najtežih pravila „Savjete dajte kada to traže od vas“. Mi živimo na području gdje su svi pozvani davati raznorazne savjete, čak i kada o određenom problemu znaju minimalno. S druge strane, mlade užasavaju savjeti koje im dijele, a oni nisu još spremni niti za definiranje problema.

Sve ove spoznaje mogu vas obeshrabriti u trenucima teških razdoblja s vašim adolescentom. Zato je potrebno ovog trenutka napisati na jedan papirić koje osobine cijenite kod svog djeteta te koje vrline vaše dijete posjeduje. Najmanje zapisanih osobina i vrlina može biti 5. Taj papirić spremite na sigurno mjesto koje nećete zaboraviti. U trenucima osobne krize, preispitivanja jesu li vaše metode i pristupi dobri – pogledajte spremljeni papirić. Ako vaš adolescent i dalje posjeduje osobine i vrline koje su vam bile važne – dileme nema: vi stvarno imate dobar odnos, trudite se i velika je vjerojatnost kako će vaš adolescent izrasti u odgovornu, mladu osobu.

Ono što je izuzetno važno usvojiti je činjenica da je našoj djeci važno znati kako su roditelji sretni i zadovoljni. Mnogi od njih upravo zbog tog razloga prešućuju loše ocjene, umanjuju osobne probleme. Zato ne zaboravite brinuti i o sebi!

clip_image002[4]Možemo zaključiti kako je najuspješniji alat u odgoju adolescenata ljubav, suosjećanje, strpljenje, pohvala, razumijevanje i razgovor.

Ako je to tako – samo naprijed! Vaš adolescent vas upravo treba kako biste zajednički krenuli u avanturu odrastanja.

Poveznice:

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/978/
http://www.skole.hr/roditelji/savjeti?news_hk=5288&news_id=171&mshow=349
http://www.prevencija-ovisnosti-split.org/druga_casopis.asp?id=9

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Psihologija i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Adolescenti i mi

  1. Povratni ping: Pogled na zalazak sunca | Pogled kroz prozor

Komentari su zatvoreni.