Svatko ima svoj stil učenja

ana_ivaković

Ana Ivaković

„Zagrij stolac!“ jedna je od najčešćih krilatica koje koriste i učitelji i roditelji u našim krajevima kada žele dati dobar savjet vezan uz učenje. Istina je da ovo obično govore kada su ljuti i uznemireni zbog rezultata koje postiže onaj kome to govore.

Jeste li se ikada zapitali koliko istine ima u toj rečenici?

slika1Kada danas razmišljate kako ste neke stvari učili i naučili tijekom svog života, jeste li uočili neke sličnosti? Jeste li jednako učili raditi na računalu ili kuhati neko jelo? Što vam je u školi bilo najlakše? Jeste li neke predmete znali uz malo truda dok su se istovremeno vaši prijatelji mučili, a vama nije bilo jasno kako to ne mogu savladati? Isto tako, neke predmete niste voljeli učiti jer vas nisu zanimali ili su tražili veći angažman za koji jednostavno tada niste bili spremni.

Učite li i danas na isti način kako ste učili kada ste bili mlađi?

Samoanaliza dosadašnjeg stila/načina učenja dala vam je odgovor kako najbolje učite. Ako imate svoje dijete, očekujete da i ono uči na isti način kao i vi. Sigurno ste uvjereni kako je vaš stil učenja onaj koji daje i najbolje i najbrže rezultate.

Kako bismo krenuli na neke nove spoznaje, dobro se je prije toga malo relaksirati, zato vam predlažem da nastavite s čitanjem. Ostale oblike relaksacije možete isprobati kada pročitate tekst do kraja.

S obzirom da ovaj tekst čitaju većinom oni koji su na neki način povezani s radom u školi, sljedeći ćete vic razumjeti drugačije od ostalih.

slika2 „Krenuo zečić s veseljem u školu. Kada je došao iz škole, oduševljeno je svojim roditeljima pričao kako je u školi sve krasno i lijepo i da su radili upravo ono što on najviše voli, a to je skakutanje i grickanje mrkvice. Roditelji su bili prezadovoljni. Sutradan je zečić otišao sretan u školu nadajući se još jednom prekrasno provedenom danu. Vratio se iz škole šepajući, sav izudaran i tužan. Zabrinutim roditeljima objasnio je kako je u školi morao letjeti, a to nikako nije mogao iako se jako, jako trudio. Roditelji su ga ohrabrili i poručili mu kako će sljedeći dan sigurno biti puno uspješniji. Zečić se s puno nade sljedeći dan uputio u školu. Vratio se doma mokar, kašljući i s porukom kako njegovi roditelji moraju sutradan doći u školu na ozbiljan razgovor. Zapanjenim roditeljima ispričao je kako je taj dan na redu bilo plivanje. Silno se trudio biti uspješan u tome, ali su ga na kraju morali spašavati. Pitao je svoje drage roditelje zašto on mora učiti letjeti kao ptica i plivati kao riba kada njemu najbolje ide skakutanje? Zabrinuti zec i zečica odgovorili su – zato jer je to škola.“

slika4Iskreno govoreći, škole favoriziraju jedan stil učenja, tj. jedan tip učenika. Zato se mnogi učenici ne osjećaju dobro u školi i ne postižu rezultate koje očekujemo od njih s obzirom na njihove potencijale. U predškolskoj dobi djeca uče kroz igru, smijeh, duboko su koncentrirana u otkrivanju svijeta oko sebe i ni je im problem ponavljati dok ne savladaju određenu vještinu. S radošću i veseljem odlaze i u prvi razred škole, ali već u nižim razredima osnovne škole kod nekih se počinju javljati problemi. Pri tome se ne radi o tome da ta djeca nisu dovoljno zrela za izazove školskih odgovornosti ili nemaju dovoljno poticajnu okolinu.  Jednostavno, niti roditelji niti učitelji ne znaju – zašto je to tako. Svatko od njih, jer im je stalo do učenika, govori o načinima učenja i pri tome, naravno, ističu svoj model učenja i ponašanja. Svi pri tome zaboravljaju da učenici nisu kopije svojih roditelja te da stil učenja učitelja ne mora biti i stil njihovih učenika. Kako je sasvim ljudski da nam se na nesvjesnoj razini više dopadaju ljudi koji koriste način učenja slično kao i mi, favoriziramo učenike koji su po načinu učenja i reagiranja sličniji nama.

Sada ćemo na trenutak razmisliti o još jednom fenomenu, a to je da najuspješniji učenici u školi nisu isto tako uspješni ljudi u životu. Roditelji i učitelji često upadaju u zamku s očekivanjem da učenici uče da bi im dobro išlo u životu. To, na žalost ili na sreću, nije u velikoj korelaciji. Jednostavno, u realnom životu traže se neke druge vještine i sposobnosti koje se trenutno ne uče u školama. Zato za većinu naših učenika školsko postignuće, naročito u vrijeme adolescencije, ne govori ništa o uspješnosti u daljnjem životu. Thomas Armstrong je u knjizi Awakening Your Child’s Natural Genius, 1991. (Buđenje prirodnog djetetovog genija) napisao:„Većina djece provodi velik udio svojih otprilike 13.000 školskih sati od vrtića do završetka srednje škole, usmjeravajući se na zadatke koji imaju malo veze s aktivnostima stvarnog života…“ Zapanjujuće i zanimljivo istovremeno, zar ne?

Za svakog svog učenika možemo vrlo jednostavno procijeniti na koji način obrađuje informacije, tj. o kojem se tzv. modalitetu radi. Dakle, možemo odrediti radi li se o pretežno auditivnom, vizualnom ili kinestetičkom modalitetu. Jasno je da osim osnovnih modaliteta postoje i sve moguće kombinacije. Postoje upitnici kojima se određuje kojem modalitetu učenik pripada, a većina školskih psihologa ih koristi.

tablica1

Primjer takvog upitnika možete vidjeti i ispuniti na ovoj poveznici.

slika3Kada se procijeni koji modalitet učenik frekventnije koristi, možemo mu pomoći da organizira svoje učenje i bude uspješniji.

Osim ovih stilova učenja, u svijetu se koriste još neke podjele. Svaka podjela se zasniva na određenim teorijskim postavkama funkcioniranja mozga. Sami odaberite ono što vam se čini dobrim. Kao preporuku za razmišljanje o stilovima učenja i povezivanje s novim tehnologijama podučavanja, dobro je pogledati i proučiti materijal na portalu.

Očekivanja koja se ostvaruju

Osim otkrivanja modaliteta kojim učenik uči, potrebno je znati da to nije sve što trebamo znati o svom učeniku kako bi on bio uspješan, zadovoljan i sretan. Način na koji gledamo učenika i kako se ophodimo prema njemu može biti samoispunjavajuće proročanstvo. Samoispunjavajuće proročanstvo ili Pygmalion efekt pojavljuje se kada ljudi imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba. To očekivanje utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi što izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjem – čineći tako da se očekivanja pokažu istinitima.

U prošlom stoljeću psiholozi su napravili eksperiment vezan upravo uz očekivanje da će netko biti uspješan ako mi vjerujemo u to. Testirali su učenike i podijelili ih na „pametne“ i one koji ne obećavaju. Naravno, tu podjelu su napravili neovisno od rezultata koje su učenici postigli na testu inteligencije. Na kraju godine dogodio se zanimljiv fenomen. Učenici koji su navodno imali visok kvocijent inteligencije postigli su izuzetno dobre rezultate, koji se nisu očekivali s obzirom da su na testu objektivno postigli prosječne rezultate. Analiza je pokazala kako su učitelji tim učenicima davali dodatnu pažnju, poticali ih, imali opravdanje za njih kada nisu bili spremni, davali im dovoljno vremena da odgovore na postavljena pitanja. Sve te beneficije dogodile su se zbog vjerovanja učitelja da su učenici koje su im psiholozi pokazali kao „pametne“, stvarno i objektivno „pametniji“ od ostatka razreda te, prema tome, i zaslužuju njihovu veću pažnju. Ovaj eksperiment može objasniti kako to da neki učenici, bez obzira na svoje objektivne potencijale, kod nekih učitelja ne mogu napredovati, a u nekim drugim uvjetima jednostavno „procvjetaju“. Očekivanja koja gradimo na našem iskustvu i uvjerenjima u velikoj mjeri na nesvjesnoj razini određuju hoće li neki učenik biti uspješniji ili neće.

Napravite sami mali test. Vizualizirajte jednog učenika za kojeg mislite kako može biti dobar primjer za sve druge i jednog učenika koji ne pokazuje interes za školu ili je jednostavno „na svoju ruku“. Sada odgovorite u pisanoj formi posebno za svakog učenika na sljedeća pitanja:

  • Koje riječi koristite kada opisujete svog učenika?
  • Što mislite kako taj opis utječe na učenikovu sposobnost i motivaciju za učenje?

Sami analizirajte to što ste napisali. Što ste zaključili?

Sigurna sam kako volite da drugi vide i pohvale vaše dobre strane, ono što dobro napravite. Isto tako je i s učenicima. Ako poštujemo i potičemo učenikove jake strane, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, priznatih ciljeva i prikladnih izazova.

slika5Za kraj, sjetimo se onog vica o malom zecu. Ako zec jednog dana odluči letjeti ili plivati, sigurno će naći načina da to ostvari. U tome će mu biti važna osobna upornost i motiviranost da dosegne cilj koji je sam sebi postavio.

Smijete se i skeptični ste? Da vas podsjetim, prije 20 godina kada bi nam netko rekao kako ćemo komunicirati pomoću nekih malih spravica – mobitela ili da će svatko imati svoje malo računalo i vezu s cijelim svijetom – isto biste se smijali, zar ne?

Priča o zecu je samo metafora i zato dozvolimo sebi maštati i ostvarivati svoje snove. Ne zaboravite pri tome dozvoliti svojim učenicima mogućnost da i sami ostvare svoje snove. Uostalom, pred njima je budućnost i, ovisno o tome što će oni učiniti u toj budućnosti, nama će biti dobro ili možda…?

Poveznice:

Stilovi učenja i upitnici koji se mogu koristiti
Kako organizirati učenje
Kako lakše učiti i postići uspjeh
Preporučena knjiga za lakše učenje uz zabavu i razmišljanje – osnovna škola
Kako uspješnije učiti – kratke upute

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Psihologija i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.