Peripetije na mreži – što su rekli učenici III. OŠ Čakovec?

natasa_boj

III. Osnovna škola Čakovec

image 
„Nikad ne možeš znati tko je s druge strane“
Nacrtala Klara Bilić 8. a

Uvod

U sklopu obilježavanja Dana sigurnog interneta u III. OŠ Čakovec od 1. do 10. veljače 2010. godine na satovima informatike proveli smo akciju „Sigurniji internet za djecu“ u kojoj su sudjelovala tri sedma i dva osma razreda (120 učenika) pod vodstvom učiteljice informatike Nataše Boj.

Za radionicu „Budite pametni na internetu“ trebala su nam 2 školska sata po razredu, a korišteni su materijali Peripetije na mreži.

Način rada

Učenici su radili u skupinama od četiri člana. Svaka je skupina dobila materijale s jednom pričom: Čija je fotografija?, Koga briga?, Lovrina svijeća za uši i Sastanak – kako se upoznajemo na mreži? Zadatak za skupni rad glasio je:

Pročitati priču i analizirati je, odgovoriti na postavljena pitanja i obrazložiti svoje odgovore, zapisati odgovore i razmišljanja na papir, po želji ih ilustrirati, donijeti i zapisati zaključak, navesti sličan primjer iz prakse ukoliko je učenicima poznat, ali bez spominjanja imena osoba te rezultate rada prezentirati ostalim učenicima u razredu.

Cilj radionice

  • Osvijestiti važnost dobrog ponašanja na internetu kako bi se izbjegle moguće neželjene posljedice suprotnog ponašanja. Upozoriti učenike na opasnosti kojima se mogu izložiti komunikacijom na internetu ako se ne pridržavaju određenih pravila.
  • Osvijestiti podjednaku snagu direktne i indirektne komunikacije (pomoću interneta) u smislu da je ono što nekome kažu u lice ili mu napišu na internetu – jednakovrijedno.

Potrebno vrijeme

  1. Uvod – formiranje grupa, podjela materijala, objašnjenje što i kako raditi – 10 minuta (učiteljica)
  2. Rad na pričama – 30 minuta (učenici)
  3. Izlaganje i rasprava po grupama – 10 minuta (ukupno 40 minuta – 4 grupe) – učenici
  4. Završni zaključak – 10 minuta – učiteljica

Rezultat rada – razmišljanja o komunikaciji na internetu

Učenicima se sviđa ovakav način rada jer mogu iznijeti svoja iskustva, razmišljanja i stavove. Ova radionica im je bila tim više zanimljiva jer se odnosila na područje gdje su „doma“ i imaju puno reći o komunikaciji na internetu:

  • Kupnja preko interneta je rizik i mi, djeca, ju ne bismo smjeli obavljati bez dozvole naših roditelja.
  • Ako naručujemo nešto preko interneta, tada moramo imati sve potrebne informacije o proizvodu i prodavaču kako bismo obavili pouzdanu kupnju i bili zadovoljni, u protivnom možemo biti prevareni.
  • Stavljanje pogrdnih komentara i tuđih slika na internet nije dobro ni odraslo, time narušavamo nečiju privatnost.
  • Ako nas netko ugrožava na bilo koji način na Fejsu, možemo kliknuti na „prijavi“.
  • Nikada ne stavljaj na internet osnovne stvari: adresu, broj mobitela, zaporke.
  • Nemoj se dati lako nagovoriti na spoj s nepoznatom osobom.
  • Prije objavljivanja svoje fotografije na internetu moramo dobro razmisliti jer nikada ne možemo biti 100 % sigurni da ju netko neće iskoristiti na nedopušten način i tako nas povrijediti.
  • Smijemo stavljati svoje fotografije na internet, ali sami snosimo posljedice za to.
  • Osvetom ne rješavamo probleme, samo ih možemo dodatno zakomplicirati, bolje je probati razgovarati.
  • Nitko ne smije nigdje objavljivati tuđe fotografije bez njegova dopuštenja.
  • Razgovor na mreži se uvelike razlikuje od razgovora uživo i nama, curama, je teško razlikovati „lošeg dečka – prevaranta“ od „dobrog“ dečka. Prevaranti će se sigurno složiti s našim razmišljanjima i pokušati nam na bilo koji način ugoditi, dok će netko naših godina biti vjerojatno iskren i ne mora se uvijek složiti s nama u nekim razmišljanjima.
  • Moramo biti oprezni na internetu, paziti s kim se upuštamo u razgovore, ne smijemo slati svoje slike ili bilo koje druge informacije nepoznatim osobama.
  • Mislimo da odrasli koji se pretvaraju da su mladi i traže poznanstvo mladih na mrežama za mlade, vjerojatno imaju nekih osobnih problema, osjećaju se izostavljeno i usamljeno, nesretno, pod pritiskom i da se zapravo na mreži pokušavaju sakriti jer se boje sami svoje osobnosti.
  • Nikada ne znaš tko je s druge strane i što smjera.
  • S nepoznatom osobom na mreži ne bismo smjeli ni razgovarati ni dogovarati sastanke uživo.
  • Na Facebooku, Twitteru i drugim mrežama nemojte (ne)prijatelje prihvaćati za prijatelje.
  • Ne smijemo se koristiti internetom kao sredstvom uvreda i ponižavanja drugih.

Iz razgovora s učenicima saznala sam da su učenici svakodnevni korisnici interneta, pogotovo puno vremena provode na Facebooku. Znaju za različite nepovoljne slučajeve (uglavnom iz medija) koji su proizašli kao posljedica nepažnje i neodgovornog ponašanja njihovih vršnjaka.

Ono što je zabrinjavajuće je da o svojim lošim iskustvima s interneta ne govore roditeljima, niti učiteljima. Povjere se jedino prijateljima ili sami pokušavaju riješiti problem.
Priznaju da ima pogrdnih komentara na njihove fotografije na Fejsu ili na same komentare i slično, ali to rješavaju tako da ih jednostavno ignoriraju, dok im je u početku to smetalo.
Dobro su upoznati s pravilima lijepog ponašanja na internetu i opasnostima koje na njemu vrebaju s obzirom da smo već ranije u školi govorili o tome i već im to ide pomalo na živce: što smiju, a što ne smiju jer sve to dobro znaju.

Ova radionica dobro je poslužila da na zanimljiv način sve to opet ponovimo.

Braća Grimm i sigurnost na internetu

maja_cvitkovic

Športska gimnazija, Zagreb

Svijet, općenito gledano, nije osobito sigurno mjesto. Zlih i poremećenih ljudi je bilo i bit će ih, mijenjaju se samo njihove metode. Načini zlostavljanja koje učenici susreću u lektiri čak i odraslima danas djeluju nevjerojatno, a nove metode, uporabom moderne tehnologije, učenicima su sasvim uobičajene. Ta ovogodišnji su učenici prvih razreda srednjih škola rođeni u vrijeme kad je nternet već stigao u Hrvatsku!
Dociranje o opasnostima na internetu učenicima djeluje kao što su nama djelovala upozorenja naših baka koja smo slušali svaki put kad smo izlazili iz kuće: „… i dobro pogledaj lijevo i desno prije nego što prijeđeš cestu… Nemoj razgovarati s neznancima, čak ni ako ti nude bombone… I dođi nakon škole ravno kući!“

Često djeci u kontekstu sigurnosti na internetu dajemo slične, općenite, savjete. Bolje im je ukazati na konkretan problem, mogućnosti prepoznavanja problema te porazgovarati o raznim putovima rješavanja problema – i dobrim i lošim.
Ove sam školske godine izabrala drugo rješenje: pustila sam učenike da govore o opasnostima na internetu. Zanimalo me koje će opasnosti uočiti i opisati…

Kontekst i zadatak

Prije nego što se ozbiljno pozabave radom u programu za pisanje, učenici trebaju prihvatiti neka očigledna pravila, prije svega brigu o pravopisu (uključujući i velika i mala slova) te ispravno pisanje razmaka oko rečeničnih znakova. Osim toga, trebaju naučiti svjesno spremati svoje uratke na željeno mjesto pod željenim imenom.

Pisanje treba uvježbati, dakle rad s gotovim tekstovima ne pomaže, jednako kao ni kopiranje tekstova s interneta. Budući da teme uobičajene u nastavi učenicima obično izazivaju „refleks“: referat – Wikipedijacopypaste, potražila sam neku jednostavnu temu, neku o kojoj će moći samostalno pisati što znaju bez puno opterećenja – sigurnost na internetu.
Zadana tema je bila „Vuk, sedam kozlića i internet“. Priča je trebala ostati u obliku vur_i_7_kozlica_400priče za djecu, što jednostavnija, takva da je mogu prepričati mlađoj braći i sestrama. Da bi to postigli, učenicima je savjetovano da se ograniče na samo jednu opasnost s interneta.

Pročitajte četiri učenička rada. Riječ je o učenicima prvog razreda Športske gimnazije u Zagrebu.

Ilustracija: Vladimir Kirin

Nekoliko izabranih radova

Majka koza imala je sedam kozlića. Radila je svaki dan kako bi ih prehranila i omogućila im sve što su imali ostali kozlići u susjedstvu. Kako je došlo opasno vrijeme, koze su branile kozlićima igranje na ulici dok su one na poslu. Kozlićima je bilo dosadno i nedostajalo im je društvo njihovih vršnjaka pa su tražili majke koze da im kupe računala kako bi se dopisivali.

Koze su nabavile kozlićima računala, oni su napravili svoj profil na Facebooku. Postavili su svoje sličice i skupili mnoštvo prijatelja. Nikoga od tih prijatelja nisu baš osobno poznavali, odnosno nisu bili sigurni da li su to ti kozlići s kojima su se družili. Naravno, mali kozlići nisu znali da na internet ne smiju stavljati podatke o sebi i svoju adresu. Svaki dan su provodili na Faceu, među svim njihovim prijateljima iza slike jednog lijepog kozlića krio se zločesti vuk, zvao se Kozlić Vu. Kako su mali kozlići bili neiskvareni, stalno su s njim chatali.
Kozlić Vu im je bio jako zanimljiv sa svojim prijedlozima i poželjeli su ga pozvati na igranje. Idealno im je vrijeme bilo kad je majka koza bila na poslu. Kozlići su pripremili sok, sendviče i čekali svojeg prijatelja. Zvono je zazvonilo, jedan od sedam kozlića potrčao je otvoriti vrata, a da nije provjerio tko je pred vratima.
Zločesti vuk ušao je u stan, nastala je panika, kozlići su bježali i skrivali se. Iznervirani vuk je lovio kozliće i trpao ih u vreću. Majka koza je dobila gripu i tog dana loše se osjećala na poslu, pustili su je kući.
Kad je došla kući, imala je što za vidjeti. Brzo je otjerala zločestog vuka i spasila svoje kozliće. Mali kozlići su naučili da na Facebooku ne daju svoje stvarne podatke, a ukoliko se s nekim žele naći, obavezno to moraju učiniti u prisustvu odrasle osobe.

Borna Blagojević

Koza je imala sedam kozlića. Jednoga dana ode ona u HG spot i reče kozlićima da nikome ne otvaraju vrata dok se ona ne vrati i kozlići joj obećaju da neće.
Ubrzo se pojavi vuk na prozoru i počne lagati da je njihova majka, ali kozlići mu nisu povjerovali jer su tvrdili da njihova majka ima bijele, a ne crne noge.
Vuk odluči potražiti na Googleu što da radi sljedeće i nađe da bi sad trebao otpuhati njihovu kuću. Učini on tako, ali kozlićima se ništa ne dogodi i tako se vuk razbjesni i pošalje poruku e-poštom braći Grimm da im kaže kako im priča ne ide kako treba.

Nakon nekog vremena dobije njihov odgovor kako se trenutačno zbog problema u prepisivanju njihovih priča na raznim stranicama na internetu javljaju neželjene promjene, ali da su oni napravili forum koji će likovima iz bajki pomoći riješiti probleme. Na tom forumu vuk pročita savjet da umoči noge u brašno i zavara kozliće. Tako on i učini i uspije mu.
Sav sretan, s punim trbuhom kozlića, ode se odmoriti ispod stabla, no, na njegovu nesreću, mama koza sazna što se dogodilo njezinim kozlićima i dok je vuk spavao, ona mu učini nešto o čemu ne bi trebali pisati u bajkama, ali kozlići su slobodni i svi su dobro… Osim vuka, koji je doživio operaciju bez anestetika.

Luka Barišić

Prije nekoliko mjeseci netko mi je ispričao ovu priču. Svi se sjećate priče o vuku i sedam kozlića? U ovoj priči ima malih dodataka pa zato sad lijepo slušajte kako je išla.
Strašni vuk sjedio je u svojoj radoj sobi i dopisivao se. Pričao je s curom, sa sestrom, ali i sa sedam kozlića. Pričali su o tome kako im mame nema te da ih je jako strah, na što im je vuk rekao da će ih on doći čuvati. Vuku nije bilo samo to na pameti – imao je više zamisli, a jedna od njih je bila i ta da pojede kozliće.
Kozlići su se složili s vukom da dođe kod njih. Vuk je došao te pokucao i javilo se sedam glasića: “Tko je?” Vuk je odgovorio: “Ja sam Vuk, došao sam vas pričuvati!”. Mališani su otvorili vrata.

Vuk je ušao i počeo trčati za njima i jesti ih. Samo se najmanji kozlić uspio sakriti. Vuk se najeo i izašao van te se sakrio u grm. Tako sit, zaspao je.
Kada se mama koza vratila, bila je u šoku jer nije znala što se desilo s njenom djecom, počela je plakati, a onda je izašao najmanji kozlić te joj objasnio kako je sve ostale pojeo vuk. Mama je počela trčati po dvorištu kako bi pronašla vuka. Pronašla ga je u grmu kako spava.
Otvorila mu je trbuh i izvadila svu svoju djecu te mu napunila trbuh kamenjem. Mama je nakon toga zabranila svojoj djeci da idu na Facebook i da se dopisuju s nepoznatim ljudima te da ih puštaju u kuću. Što se vuka tiče, ne znam je li izašao iz bunara ili se još kupa u njemu, ali bio je žedan i znate kako dalje ide. Smiješak

Leona Kazić

Prije nekoliko mjeseci u novinama je bilo izvješće o smrti šest kozlića…
E, pa priča je počela ovako.
Mama Kozlić i tata Kozlić svojim su kozlićima nabavili pristup na internet i dali im stroga pravila i upute kojih se moraju držati. Upozorili su ih na moguće opasnosti i manijake koji vrebaju na djecu i skrivaju se iza raznih chat programa. Internet su kozlići prvenstveno dobili kako bi se mogli javljati mami i tati koji stalno putuju…

Prvih tjedan-dva sve je bilo super i svi su se držali pravila, a jedno takvo je bilo i da se najmlađi član obitelji, zbog svoje nezrelosti, ne smije služiti računalom. Kako je jedne večeri mali kozlić ostao sam kod kuće, stariji su bili na treninzima, a roditelji na putu, odlučio se poslužiti internetom. Gledajući TV, naučio je neke stvari i jako se zainteresirao za Facebook. I tako je on napravio svoj profil, dodao prijatelje, ali nažalost i nepoznate osobe. Malo po malo, svaki petak, kad je bio sam, on je učio raditi na računalu i služiti se Facebookom. Jedne lijepe večeri, isto petak, na chatu se upoznao s nekim stričekom. Nije mali kozlić znao tko je to, ali bio je radoznao i na zahtjev stričeka dao mu je svoj broj i adresu.

Dogovor je pao za subotu, na gradskom igralištu. I tako su se mali kozlić i nepoznati striček sreli. Striček se predstavio kao otac dječaka s kojim se kozlić dopisivao i zamolio ga da ga upozna sa svojom familijom kako bi imao evidenciju s kim mu se sin druži. Mali kozlić je pristao. Bila je to velika pogreška. Došavši u kuću, kozlić je braći predstavio stričeka. Braća su bila sumnjičava, ali bilo im je drago da kozlić ima nove prijatelje pa su primili gosta na ručak. Gost je, vidjevši kako doma nema roditelja, odlučio ostati dok kozlići ne zaspu. Braća i mali kozlić nisu željeli da striček ode jer im se činio zanimljivim i obećao da će ih upoznati sa svojim sinom. Kako je on stariji od njih i, po svom “izmišljenom” sinu zna što djeci treba prije spavanja, ponudio se da im ispriča priču za laku noć. Svi su se poslagali u svoje krevetiće i čvrsto zaspali.

Tu ćemo stati i prebaciti se na jutro jer ono što se dogodilo nije za pričati…
Ujutro su došli roditelji i našli mrtvu dječicu, ali bilo ih je samo šest. Sedmi se uspio na vrijeme probuditi i sakriti. Kad je shvatio koju je glupost napravio, bilo mu je strašno žao. Došla je policija, mediji, mrtvozornici…
Odmah sutradan vijest je izašla u svim novinama, ali mediji su preskočili još jedan stravičan događaj.
Mali se kozlić od silne tuge i grižnje savjesti ubio.

Eto, tako završava ova pričica koja ima i pouku: ne davati svoje podatke nikome nepoznatom i preko interneta!

Valentina Tomašević

Malo statistike umjesto zaključka

100 %

učenika je prepoznalo barem jednu opasnost na internetu

80 %

učenika je u zadaći spomenulo Facebook

86 %

učenika je u obzir uzelo chat – bilo na Facebooku, bilo na nekom drugom mrežnom sjedištu ili alatu za izravno komuniciranje

20 %

učenika je u zadaći spomenulo viruse i ostale opasnosti za računalo, odnosno podatke i programe na njemu

0 %

učenika je spomenulo neko tehničko rješenje koje je primijenila majka koza, poput ograničavanja vremena provedenog na internetu, ograničavanja mrežnih sjedišta koja smiju posjetiti, vatrozida, antivirusnog programa i sl.

I, na kraju, nešto što ste vjerojatno i sami primijetili: jedan je učenik zeznuo i vuka prije kraja priče, pokazavši da se svakome može dogoditi da, koncentrirani na ostvarivanje svog cilja, povjeruju neprovjerenim podacima. Važno je da i nastavnici to imaju na umu jer je poznato da ni odrasli nisu imuni na prevare… S internetom ili bez njega, svejedno.

Tko se usudio ukrasti naše srce?

ana_dukaric 

Osnovna škola Izidora Poljaka Višnjica

Uvod

Učenici četvrtog razreda PŠ Julijane E. Drašković su zajedno sa svojom učiteljicom uoči Valentinova izradili veliko srce i u njega upisali svoja imena. Srce su ponosno izložili na izložbenoj ploči u svojem razredu. No, nakon dan – dva, školom se proširila vijest: Slika srca je na Facebooku! Kako? Zašto? Tko se usudio ukrasti njihovo „srce“?

Istraga

Odjednom su svi postali detektivi i istraga je počela. U maloj školi sa samo pedeset učenika nije bilo teško otkriti „krivca“. Učenica sedmog razreda srce je slikala svojim mobitelom i objavila na Facebooku kao svoju fotografiju. Ali, tu priči nije kraj jer, istražujući još malo, otkrilo se još neprimjerenih fotografija i videouradaka koje su učenici objavili na Facebooku i to ne samo učenici Područne škole, već i Matične škole Izidora Poljaka Višnjica.

Poziv

U to je vrijeme stigao poziv za uključivanje u akciju „Sigurniji internet za djecu“. Bez razmišljanja se krenulo u akciju po planu koji su zajedno izradili ravnatelj Đuro Jelović, pedagoginja Ankica Džalto te učiteljica informatike Ana Dukarić.

Akcija – Pamet u glavu!

Na nastavi informatike sam sve učenike od 5. do 8. razreda podsjetila na CERT-ov Priručnik za računalnu sigurnost korisnika interneta, popularno nazvan „Borbeni komplet“, na preporuke pravobraniteljice za djecu, tj. 7 zlatnih pravila za sigurno chatanje i SMS dopisivanje – poruke djeci te smo zajedno pregledali četiri interaktivne priče (Beskonačna šuma, Anini novi prijatelji, Rimska grupa i Peripetije na mreži). Učenicima su se veoma svidjele priče te su se uživjeli u uloge pojedinih likova, iznosili svoja mišljenja, ali i zauzimali stavove prema negativnim stranama interneta. Zaključak je bio jedinstven – pamet u glavu. No, ako sve baš nije tako jednostavno, zatražit će pomoć roditelja ili nastavnika u školi.

Anketa

Unatoč svemu, htjeli smo ipak vidjeti čime trenutno raspolažemo. Anonimnom anketom obuhvatili smo sve učenike od 5. do 8. razreda postavivši im deset pitanja:

  1. Koliko vremena dnevno provode za računalom,
  2. Kako provode vrijeme za računalom (igranje igrica, traženje i proučavanje raznih sadržaja vezanih uz nastavno gradivo, društveni servisi – Facebook…),
  3. Gdje su im smještena računala (u njihovoj sobi ili u dnevnoj sobi vidljiva roditeljima),
  4. Imaju li računala odgovarajuću zaštitu (vatrozid, antivirusne programe …),
  5. Interesiraju li se njihovi roditelji o stranicama koje posjećuju,
  6. Jesu li preko Facebooka sudjelovali u skupinama „mrzitelja nekoga ili nečega“,
  7. Je li im netko prijetio preko Facebooka,
  8. Jesu li bili povrijeđeni objavljenim sadržajem o sebi bilo na Facebooku ili na neki drugi način i koje je njihovo mišljenje o potajnim snimanjima nezgodnih situacija,
  9. Koliko prijatelja imaju preko Facebooka i poznaju li ih sve osobno,
  10. Jesu li im draža virtualna druženja ili stvarne igre s prijateljima.

Zaključak

Odgovore na sva pitanja iz ankete obradili smo i grafikonima prikazali roditeljima na zajedničkom roditeljskom sastanku 18. veljače 2010. u matičnoj školi.

Roditelji su bili zadovoljni odgovorima svoje djece jer pokazuju da djeca ipak nisu otišla predaleko i da smo na vrijeme krenuli u akciju o sigurnosti i pravilima ponašanja na internetu. Roditelji su se upoznali s opasnostima kojima djeca mogu biti izložena „surfajući“ bez kontrole te s problemima koje djeca mogu prouzročiti. Na kraju smo im savjetovali da neznanje nikoga ne opravdava te da su i oni odgovorni za nedopušteno ponašanje svoje djece na internetu.

Projektni zadatak „Sigurniji internet za djecu“

valentinaD_inesKV_robertK

Osnovna škola Matije Gupca, Gornja Stubica

Uvod

Porast online alata za komunikaciju mladima omogućuje da pišu i razgovaraju o sebi na mjestu gdje se mogu sresti sa svojim prijateljima i zato ih se sve više veže uz društvene mreže. Mnogi od njih online okruženje vide kao privatno i slobodno mjesto bez roditeljske kontrole.

Zbog tih se razloga u Osnovnoj školi Matije Gupca u Gornjoj Stubici već četiri godine održavaju roditeljski sastanci za roditelje učenika petih razreda s predavanjem o sigurnom korištenju interneta koje je osmislila učiteljica informatike Valentina Đurek, a u okviru nastavnog programa informatike ta se tematika dodatno problematizira. Zbog navedene činjenice objeručke je prihvaćena ideja uključivanja u akciju „Sigurniji internet za djecu.“
Početkom veljače svi su učenici, polaznici izborne nastave informatike, ispunili anketu kojom se utvrdilo kakvu informatičku opremu imaju kod kuće i koliko koriste internet te alate društvenog softvera. Iz ankete je vidljivo da im treba pružiti dodatne informacije o sigurnijem korištenju mreže pa je zato osmišljen niz aktivnosti kojima se u našoj školi obilježio 9. veljače, Međunarodni dan sigurnijeg interneta za djecu kako bi se naglasak stavio na aktiviranje učeničke populacije.

Projektni zadatak uključio je učenike osmih razreda na nastavi informatike, učenike dramske, fotogrupe i novinarske grupe, kolegicu knjižničarku Ines Krušelj-Vidas i vjeroučitelja Roberta Kučaka, a glavni koordinator projekta bila je učiteljica informatike Valentina Đurek.

Aktivnosti provedene u razredu

Učenici osmih razreda podijelili su se u skupine od 4 do 5 članova i dobili zadatak izraditi prezentacije u programu MS PowerPoint o odabranoj temi:

  • Cyberbulling
  • Cyber criminal
  • Facebook – dobre strane
  • Facebook – loše strane
  • Virusi
  • Zaštita računala

Prilikom izrade prezentacija učenici su se služili internetom za prikupljanje informacija na osnovi čega su izradili prezentacije koristeći se stečenim znanjem. Prezentacije su prikazali cijelom razredu i zajednički ih vrjednovali. Najbolje prezentacije iz svakog razreda učenici osmih razreda prezentirali su ostalim učenicima naše škole. Održana su tri predavanja uz prezentacije i materijale s mrežnih stranica koje se bave temom sigurnosti djece na internetu u trajanju od jednog školskog sata: jedno za pete i šeste razrede te po jedno za sedme i osme razrede. Članovi dramske grupe uvježbali su prezentaciju digitalnih priča „Beskonačna šuma“ i „Rimska grupa“. Nakon predavanja učenici su dobili listić na kojem su napisali svoje obećanje kako će se ubuduće ponašati na internetu.

Osim prezentacija učenici su izrađivali stripove na temu alata društvenog softvera i cyberbullinga. Stripovi su bili izloženi ispred učionice informatike, a sada se nalaze na školskim internetskim stranicama.

Radom na ovom projektu učenici su ponovili usvojena znanja o izradi prezentacija u programu MS PowerPoint i o pravilnom pretraživanju interneta, slanju i primanju elektroničke pošte te se upoznali s metodama zaštite vlastite privatnosti na internetu. Provođenje ovakvog oblika nastave učenike osposobljava za istraživački usmjerenu nastavu, vježbaju se komunikacijske i prezentacijske vještine te rad u timu, nastava je dinamičnija i povezana s konkretnim životnim situacijama.

Reakcije učenika

imageimage

Iz navedenih reakcija vidljivo je da se učenicima svidio ovakav oblik rada i da su rado u njemu sudjelovali. Učenici osmih razreda ovaj su se put više angažirali i odigrali vodeću ulogu u projektu. Učenici petih i šestih razreda izuzetno su zainteresirani za tematiku i pažljivo su slušali prezentacije kao i dramatizacije priča.
U osmišljavanju i provođenju projekta puno su nam pomogle mrežne stranice posvećene sigurnosti djece na internetu.

Važno je naglasiti da su učitelji podržali projekt ustupanjem svog sata (njemački jezik, glazbena kultura, vjeronauk, matematika, tjelesna kultura) i na taj način poslali pozitivnu poruku učenicima o važnosti problema koji se akcijom naglašavao. Želimo naglasiti da su i takvi mali koraci u provedbi ovog projekta bili od izuzetnog značaja.
Nadamo se da ćemo akciju sljedeće godine ponoviti jer ćemo uključivanjem drugih učenika u aktivan dio projekta ponovno postići zainteresiranost, obuhvatiti učenike novih petih razreda i, nadamo se, potaknuti više kolega na sudjelovanje u akciji.

Kako prepoznati sumnjive poruke elektroničke pošte?

lidija_kralj

Osnovna škola Veliki Bukovec

Pripremajući ovogodišnje aktivnosti na temu sigurnijeg interneta za djecu, s učenicima 7. razreda posebno sam obratila pažnju na sumnjive poruke elektroničke pošte. To su poruke kojima nas pošiljatelji žele prevariti, mameći nas pričom o dobitku na nagradnoj igri ili bogatstvom koje žele podijeliti, koristeći osobne podatke koje su našli na mrežnim profilima i društvenim mrežama.
Često takve poruke prođu kroz filtre za neželjenu poštu i tada svaki pojedinac mora razlučiti sumnjivu poruku od stvarne i poduzeti odgovarajuće korake.

Primjeri koje sam odabrala i pripremila za nastavu stvarne su poruke koje su mi na e-adresu pristizale prošli mjesec. Radi se o nizu sumnjivih poruka različitog sadržaja, a mogu se pogledati u dokumentu objavljenom na Slideshareu. Primjeri sadrže niz karakterističnih sumnjivih elemenata: adresu elektroničke pošte koja se ne može povezati s osobom, pogreške u pravopisu koje su posljedica računalnog prevođenja, ime i adresu koji sliče podacima stvarne tvrtke, različite priče o nagradama, ljubavne poruke, poslovne prijedloge itd.

 

Učenici su radili u parovima, a svaki je par imao drugačiji primjer. Trebali su napraviti plakat slijedeći ove korake:

  1. Pažljivo pročitajte primjer koji ste dobili.
  2. Na plakatu napišite naslov.
  3. Zalijepite primjer na sredinu plakata.
  4. Označite sumnjive dijelove poruke i sa strane napišite zašto su sumnjivi.
  5. Napišite savjete i upute na što treba pripaziti kako bismo se zaštitili od opasnih i lažnih poruka elektroničke pošte.
  6. Potpišite se na plakat.

Za uvodni dio i izradu plakata bio nam je potreban jedan školski sat. Na drugom je školskom satu svaki par objašnjavao koje su sumnjive dijelove poruka uočili, kako prepoznati lažne poruke te koje bi savjete dali osobi koja primi takvu poruku.
Svaki primjer smo zajednički raspravili, naglasili još neke sumnjive elemente u porukama pa su ih učenici istaknuli i na plakatima. Plakate smo zatim izložili u školskom hodniku da ih mogu vidjeti svi učenici i učitelji.

Plakate možete pogledati i sami.

Glavni dio ove aktivnosti zapravo je bila rasprava jer su tako učenici dobili priliku jedni drugima objašnjavati zašto je poruka sumnjiva, koliko su male šanse da im stvarno stiže nagradni dobitak, ali i kako trebaju pripaziti koje podatke o sebi objavljuju na društvenim mrežama jer se ti podaci mogu iskoristiti za stvaranje privida vjerodostojnosti poruke koja je prijevara.

Zadovoljna sam kako su prošla ta dva sata i vjerujem da su učenici razumjeli i usvojili načine na koje se mogu zaštititi od takvih prevarantskih poruka. Plakate u hodniku komentirali su i učenici i učitelji, vidjeli su ih i roditelji i kolege iz Stručnog vijeća pa se nadam da su pouke iz primjera na plakatima doprle i do šireg kruga ljudi.

„Internet je za mene beskrajna avantura“

gordana_lohajner

Dan sigurnog interneta u OŠ Veliki Bukovec

Uvod

Što prvo pomislite kad čujete riječ internet? Kako je to „šareni svijet“ pun različitih i korisnih informacija? Vjerujem da rijetko tko ili gotovo nitko prvo ne pomisli na opasnosti koje prijete na njemu. Pogotovo ne djeca.
Kako bismo otkrili što internet predstavlja upravo djeci, učenici 6. razreda OŠ Veliki Bukovec dobili su zadatak napisati sastavak pod naslovom „Što je za mene internet?“. Iz mnoštva zanimljivih razmišljanja izdvajamo sljedeća dva:

Za mene je internet sreća. Ne bih bio sretan da nemam pristup stranici Net.hr ili da nemam pristup stranici Facebook.com.“,

Internet je za mene beskrajna avantura na koju se može doći jednim klikom na ikonu u obliku slova „e“ .

Pismeni su radovi pokazali da su današnji učenici emocionalno vezani uz internet i on je za njih virtualni prijatelj koji im pomaže u pronalaženju informacija (slika, animacija, filmova, glazbe, igara), u komuniciranju i druženju s prijateljima.

Uloga učitelja

Kako učitelji i odrasli mogu doprinijeti da djeca shvate pravo značenje interneta? Ključna riječ je obrazovanje, istinita i pravovremena informacija bilo od roditelja, bilo od učitelja ili prijatelja.
Ne samo u veljači uz Dan sigurnog interneta, već kontinuirano tijekom cijele godine učenike treba poučavati o pozitivnim i negativnim stranama interneta te kako svojim odgovornim ponašanjem mogu izbjeći neugodnosti i zaštiti se od zloupotreba.
Ovaj smo put za to izdvojili po jedan školski sat za svaki razred razgovarajući o temama sigurnosti na internetu.

Nastavni sadržaji o sigurnosti na internetu

Učenici 4. i 5. razreda čitali su i rješavali zadatke u interaktivnim pričama na stranicama sigurnost.tvz.hr, a zatim smo zajednički raspravljali o događajima iz priča. Nakon priča pogledali su i sadržaje u Priručniku o sigurnosti na istim stranicama.

Odlično su reagirali na razgovor i svojim primjerima, idejama i mišljenjima pokazali da znaju prepoznati dobro od lošeg, ali i da znaju za osnovne opasnosti kao što su hakeri, virusi, pedofili. U radioničkom su dijelu sata izradili plakate o temama:

  • Pravila ponašanja na internetu,
  • Virusi,
  • Prava djece na internetu,
  • Prijetnje na internetu.

Plakate smo izvjesili u školskim hodnicima kao podsjetnike i obrazovne materijale za akciju „Sigurniji internet za djecu“.
 

U osmim razredima provedena je anonimna anketa u kojoj je sudjelovalo 42 učenika.
 
Cilj ankete bilo je saznati:
  • koje stranice se najčešće posjećuju,
  • trebaju li ih roditelji kontrolirati,
  • što znaju o sigurnosti djece na internetu,
  • ponašaju li se odgovorno,
  • jesu li upoznati s opasnostima koje im prijete,
  • što znaju o pojmovima hoax i phishing.

Ustanovilo se da učenici internet najčešće koriste u zabavne svrhe kao što je dopisivanje s prijateljima, igranje igrica, slušanje pjesama, gledanje videoisječaka, pregledavanje fotografija. Samo četvero je učenika napisalo da internet koriste za „skidanje“ materijala za školu. Najposjećenije stranice su Facebook, Youtube, Games At Miniclip i Blog.hr.

Na pitanje smatraju li da ih roditelji trebaju kontrolirati, većina učenika je odgovorila ne jer smatraju da znaju koje su stranice primjerene za njihovu dob i kako se treba ponašati te da su sami odgovorni za svoje postupke. Tri učenika su napisala da roditelji trebaju kontrolirati svoju djecu samo da vide što rade i upozore ih na opasnosti.

Sigurnost kao pojam definirali su: nedavanjem osobnih podataka (adrese, broja mobitela, podataka o svojim roditeljima, podataka o školi koju polaze) te „ne dopisivanjem“ s nepoznatim osobama.

Na pitanje ponašaju li se odgovorno, primjereno i sigurno, učenici su odgovorili pozitivno jer se ne dopisuju s nepoznatim osobama, ne daju osobne podatke, ne stavljaju neprimjerene fotografije i ne posjećuju stranice sumnjivog sadržaja.

Za opasnosti koje im prijete, većina je odgovorila da su to pedofili, hakeri i virusi.

Na pitanje što za njih znači rečenica „Jednom objavljeno – na internetu može ostati zauvijek!“, učenici su odgovorili da ako stavimo tekst, fotografiju ili videoisječak na internet, to može postati dostupno svima zauvijek, a nikad se ne zna kakve osobe postoje i što mogu učiniti s tim.

slika1 slika2

Zanimljivo je da učenici do ispunjavanja ankete nikad nisu ni čuli za pojam hoax ili phishing, a kamoli odgovorili na pitanje što je to. Tu se vidi problem nedovoljnog obrazovanja učenika jer bi ih trebalo uputiti i usmjeriti na stranice s korisnim sadržajima i objasniti moguće posljedice neprihvatljivog ponašanja. Ipak, donekle smo zadovoljni rezultatom ankete jer su učenici pokazali da razmišljaju o internetu kao o djelomično pouzdanom i nesigurnom mediju.
Anketa je pokazala i problem nedovoljnog obrazovanja roditelja o opasnostima na internetu ili radu na računalu. Dio roditelja ni ne zna provjeriti svoje dijete jer oni sami ne koriste računalo („Mama i da hoće, ne zna pogledati što sam radio na računalu“.), ali poneki roditelji nisu ni svjesni opasnosti koje prijete njihovoj djeci.

Samo razgovorom i uzajamnim povjerenjem roditelj – dijete, učitelj – učenik možemo korištenje interneta učiniti sigurnijim.

Pravila ponašanja na internetu

vesna_loncar_cindric

Osnovna škola “Mato Lovrak”, Nova Gradiška

Uvod

OŠ „Mato Lovrak“ iz Nove Gradiške od ove je školske godine uključena u UNICEF-ov projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“ kojime se osvješćuje problem vršnjačkog zlostavljanja na razini cijele škole. U sklopu akcije „Sigurniji internet za djecu“ u osvješćivanje problema elektroničkog zlostavljanja bili su uključeni učenici šestog razreda.

Pravila ponašanja na internetu

Na satu informatike smo razgovarali o pravima koja učenici imaju na internetu te o njihovim obvezama. Učenici su zaključili da su pravila ponašanja na internetu slična onima u svakodnevnom životu, da su oblici agresivnog i uvredljivog ponašanja te povrede privatnosti neprihvatljivi. Internetski bonton pregledali su na mrežnoj stranici.

Na stranici kroz priče Peripetije na mreži krenuli smo u osvješćivanje samog problema. Analizirajući pojedinu priču, utvrdili su što na internetu smiju, a što ne. Posebno su ih se dojmile priče „Koga briga“ i „Novi prijatelj na mreži“ koje su povezali s pričama koje su nedavno čuli u različitim medijima. Kroz priče smo došli do pojma elektroničkog zlostavljanja. Shvatili su da je za pravilno postupanje na mreži važna informiranost kako bi zaštititi sebe od drugih te odgovornost da zaštitite druge od sebe.

a) Grupni rad

Nakon toga sam učenike podijelila u tri grupe i svaka je grupa dobila svoj zadatak. Prva grupa trebala je utvrditi po čemu se elektroničko zlostavljanje razlikuje od vršnjačkog, druga grupa definirati pravila djece na internetu, a treća istražiti pravila za roditelje tako da oni sami predstavljaju roditelje. Koristili su mrežne stranice pravobraniteljice za djecu, MUP-a i TVZ-a.

  • Grupa koja je definirala pravila za djecu utvrdila je da krši gotovo sva pravila. Prvo pravilo: nikad nemojte nepoznatim ljudima preko interneta ili mobitela davati podatke o sebi, svojoj obitelji i prijateljima, ne otkrivajte svoje prezime ni adresu – prekršili su gotovo svi na Facebooku.
  • Grupa koja je predstavljala roditelje nakon predstavljanja svog rada zaključila je da se njihovi roditelji pridržavaju samo nekolicine pravila, dok većinu ne primjenjuju. Dakle, i učenici i roditelji krše predložena pravila.

b) Anketa

Kako bih dobila relevantne podatke vezane uz ovu problematiku, provela sam anketu sa svim učenicima šestih razreda: i onima koji pohađaju nastavu informatike i onima koji je ne polaze – ukupno 105 učenika. Rezultati ankete ukazuju na prisutnost elektroničkog zlostavljanja, pomanjkanje povjerenja učenika prema roditeljima, nedovoljnu informiranost roditelja i učenika …

c) Prezentacija „Sigurnost djece na internetu“

Neki od rezultata ankete nalaze se u prezentaciji „Sigurnost djece na internetu“ koju sam 9. veljače 2010. godine u sklopu obilježavanje Dana sigurnijeg interneta održala u Zagreb.

Zaključak

Kao krajnji rezultat provedene akcije dobili smo osviješteni problem elektroničkog zlostavljanja, uklonjeni su važni podatci s Facebooka i sličnih mjesta, na oglasnoj ploči (predvorje i učionica) izložena su pravila ponašanja za učenike i roditelje te je u predvorju postavljena kutiju povjerenja vezana uz elektroničko zlostavljanje.

Namjera nam je da s ovom problematikom upoznamo sve učitelje i učenike koji nisu uključeni u nastavu informatike, na roditeljskim sastancima i roditelje, da uključimo Centar za socijalnu skrb i MUP te kontinuirano progovaramo i osvješćujemo javnost o ovom problemu.
 

Završit ću s učeničkim zaključcima:

  • budimo pametni na internetu, odgovorni i savjesni,
  • izgradimo povjerenja u roditelje i nastavnike – oni nas štite,
  • podsjećajte nas na opasnosti i pravila – ipak smo djeca i brzo zaboravljamo.

Surfanje internetom bez zaštite jednako je šetnji autocestom

sonja_lusic_radosevic

IX. gimnazija Zagreb

Uvod

Radim u IX. gimnaziji u Zagrebu gdje se, kao i u ostalim općim gimnazijama, u redovnom programu informatika sluša samo u prvom razredu. Plan i program je poprilično natrpan i teško je odvojiti vrijeme za dodatne teme. Ove sam godine ipak dva sata odvojila na temu Sigurnost djece i mladih na internetu. I, moram priznati, da sam se ugodno iznenadila jer mladi žele razgovarati i žele informacije!

Primjer Velike Britanije

clip_image002

U pripremi teme i istraživanju raznih poveznica, saznala sam da će djeca u osnovnim školama u Velikoj Britaniji od 2011. godine imati obveznu nastavu o sigurnosti na internetu. Otkrila sam razne projekte koji su me oduševili pa je i sam uvod nastavnog sata na temu Sigurnosti bio bolji i zanimljiviji.

Surfanje internetom bez zaštite i opreza usporedila sam sa šetnjom autocestom. Britanski projekt Green Cross Code donedavno se odnosio na siguran prijelaz djece preko ceste, a danas se odnosi na „digitalnu autocestu“ na kojoj djeca svakodnevno borave.

clip_image003Jednostavno pravilo za prijelaz preko ceste je: “Stop, Look, Listen” – Stani, pogledaj i poslušaj! Današnje digitalno pravilo za kretanje digitalnom autocestom glasi: “Zip It, Block It, Flag It”.

„Ne dijeli osobne informacije, zaštiti ih! Blokiraj nepoznate i neprimjerene sadržaje!“

Rasprava i izrada glogstera, wiki

Potaknuti uvodom, učenici su vrlo brzo krenuli u raspravu. Vatrozid, virusi, anrivirusi… Opasne stranice, manje opasne stranice. Torenti, pedofili, lažni profili, društvene mreže, prijatelji prijatelja, tajna pitanja… Sreća da gotovo nitko nema loša iskustva ili ih možda nisu htjeli podijeliti s nama na satu.

Nakon rasprave krenuli smo na izradu online multimedijalnog plakata – glogstera. Slijedilo je kratko upoznavanje s mrežnim alatom i usporedba s nekim elementima uredskih alata. Za domaću zadaću su dobili izraditi multimedijalni plakat s temom Sigurnost. Neke zadaće su već gotove, ali dobar dio ih je još uvijek u izradi.

badurina bahonjic farhadi

golub kalic turkalj

Stvorili smo wiki Sigurnost djece i mladih na internetu na kojem smo započeli s objavom plakata. Plan je proširiti aktivnost i na druge teme koje bi pomogle mladima u sigurnijem korištenju interneta, a također i na zainteresirane učenike iz drugih škola.

U radu nam je pomogla kolegica Arjana Blažić, peta Glogster „ambasadorica“ u svijetu koja je tu čast dobila promicanjem i korištenjem Glogstera.

Imate li profil na Fejsu?

ana_marinic

Osnovna škola Škurinje, Rijeka

Koje se posljedice vežu uz korištenje interneta?

Razna su istraživanja pokazala da korištenje interneta ima niz dobrih strana (razvoj pamćenja i izbora informacija, stjecanje osjećaja sposobnosti i samopouzdanja, vježbanje koordinacije, razvoj komunikacijskih sposobnosti, poticanje informiranosti i obrazovanja, zabava i sl.), ali i loših strana (izloženost neprimjernim sadržajima, općem ili vršnjačkom nasilju i zlostavljanju, medijskoj manipulaciji, povećanje otuđenosti i fizičke pasivnosti i sl.). Kakve će biti posljedice i kakve će imati učinke, ovisi o njegovoj primjeni.

Je li internetska komunikacija pandan „odrastanju na ulici“?

Potaknuti sve većom prisutnošću djece na internetu i „epidemijom“ internetske komunikacije koja u zabrinjavajućoj mjeri prelazi odgovarajuće odgojne i obrazovne aspekte, proveli smo kratku anketu s učenicima četvrtih i osmih razreda u tri osnovne škole na području grada Rijeke.

U anketi smo pitali kako i koliko se učenici služe internetskom komunikacijom. Rezultati pokazuju da 71 % ispitanika koristi neku od ponuđenih vrsta internetske komunikacije, od toga Facebook koristi 52 %, e-poštu 47 %, chat 32 %, dok preko nekog od foruma komunicira razmjerno malo ispitanika – 16 % (Graf 1. i Graf 2.).
 

slika1 slika2
Graf 1.                                                           Graf 2.

Na upit o učestalosti komuniciranja, 46 % ispitanika izjavljuje da komunicira često, 31 % povremeno, a 23 % rijetko (Graf 3. i Graf 4.).

slika3 slika4
Graf 3.                                                           Graf 4.

Za komunikaciju najčešće biraju Facebook 65 %, zatim e-poštu 21%, chat 16 % i naposljetku forum 9 % (Graf 5. i Graf 6.).

slika5 slika6
Graf 5.                                                            Graf 6.

Oko polovice učenika (49 %) pritom razmjenjuje informacije o školi (Graf 7. i graf 8.).

slika7 slika8
Graf 7.                                                             Graf 8.

Ovi se podatci u glavnim crtama poklapaju s rezultatima istraživanja Hrabrog telefona i poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba iz 2008. godine. Do veće razlike u rezultatima dolazi kod odabranog načina internetske komunikacije, kao i u postotku učenika koji komuniciraju o školi. Obje razlike bile su očekivane. Do razlike u rezultatima unutar načina internetske komunikacije dolazi zbog promjene popularnosti pojedine vrste komunikacije, trenutno visoko mjesto zauzima Facebook. Razlika u rezultatima koja podrazumijeva komunikaciju o školi također je očekivana u tom smjeru jer u ovoj anketi nije definirana komunikacija o školi u smislu korištenja interneta za svladavanje obrazovnih sadržaja.

Na upit bi li primjenjivali internetsku komunikaciju s učiteljima, 68 % ispitanika se izjasnilo negativno (Graf 9. i Graf 10.).

slika9 slika10
Graf 9.                                                            Graf 10.

Ukoliko si dopustimo slobodu tvrditi da je obrazovna motivacija naših učenika na vrlo niskom mjestu i ukoliko tome pridodamo najčešće teme kojima se naši učenici bave na internetu, postotak zainteresiranosti za prisutnost učitelja u toj domeni potpuno je očekivan.

Tko djecu obrazuje o korištenju interneta?

Bez obzira na bilo čije preferencije, internet je današnjoj djeci sastavni dio života i ona rastu usporedo s njim, a to nužno formira i njegovo značenje u našim životima (bilo kao roditelja ili kao prosvjetnog djelatnika).

Razna istraživanja pokazuju da je većina roditelja svjesna opasnosti, no da ipak potiču djecu da internet koriste kao alat koji će im pomoći u obrazovanju i razvijanju kreativnih sposobnosti. Istraživanja ujedno pokazuju i da roditelji imaju vrlo malo utjecaja na to kako se njihova djeca koriste internetom, odnosno da je to nikad ili samo ponekad tema njihovih razgovora. Ni druge osobe, primjerice prosvjetni radnici, uglavnom ne razgovaraju s djecom o toj temi. Doduše, školska odgojno-obrazovna zadaća u svom opisu ima poticanje informatičke pismenosti, dok se u okviru UNICEF-ovih programa „Za sigurno i poticajno okruženje u školi“ i/ili „Prekini lanac“ u uključenim školama sustavno radi na uspostavljanju sigurnijeg okružja za djecu te poticajnije i humanije odnose u školi, pri čemu se u novije vrijeme u isti program uključuje i internetsko okružje. No, to je uglavnom početak i kraj cijele priče što se škole tiče jer se aktivnost korištenja interneta najčešće događa izvan školskog okružja. Drugim riječima, razgovor o upotrebi interneta prepušta se najčešće utjecaju šire okoline.

Međutim, djecu je važno naučiti, bilo u ulozi roditelja ili učitelja, kako se sigurno koristiti internetom (znanja, vještine, motivacija), kako prepoznati i reagirati na moguću zlouporabu interneta te da za svoje ponašanje preuzmu odgovornosti i posljedice određenih postupaka. Pritom je potrebno poštovati njihovu neovisnost, interese i aktivnosti.

Kako praktično djelovati?

Možemo li mi kao učitelji predmetne ili razredne nastave sudjelovati u tom usmjeravanju?

Računalo kao medij omogućuje iskustveno, istraživačko i otvoreno učenje. Prednosti integracije računala u redovno obrazovno okruženje su nebrojene ako ih se primijeni na adekvatan način, no u današnjim uvjetima i stanju školstva, govoriti o kompjuteriziranoj nastavi je kao pričanje bajki. Pa ipak:

  • što češće primjenjujte računala u svojoj nastavi, bez obzira hoćete li vi stajati iza njega kao učitelj ili kao učenik,
  • povežite se zajedno s učenicima na internet ili im zadajte definirane adrese da to sami učine,
  • umjesto prezentacije radova pred publikom, upitajte učenike za tijek istraživačkog rada, pozitivna i negativna iskustva na internetu,
  • ponudite im svoju adresu e-pošte i komunicirajte tako s njima tijekom nekog istraživanja, ako ništa drugo, sačuvat ćete ono malo zelenila na našem planetu.

Dodatak – Iz pera jednog geografa…

Budite li se i vi s osjećajem gušenja uzrokovanog poplavom “wikipedijskih referata”, najčešćeg načina primjene interneta u nastavi većine predmetnih učitelja?

Kako tome stati na kraj? Koji god da način odaberemo, mora biti plansko i ciljano.

Prema mišljenju učenika ispitivanima na ispitu vanjskog vrednovanja u šk. god. 2007./2008., samo 17,65 % učenika izjavljuje da geografiju uči istražujući. Odlično. Evo načina: dajmo im priliku da istražuju. Odvojite jedan nastavni sat pod nazivom „Istraživački radovi i projekti“. Naši učenici u pravilu iz škole izlaze bez osnovnih znanja o pisanju samostalnog rada ili izradi projekta. Tko je tome kriv? Uputite ih na mogućnost pisanja samostalnih radova i izradu projekata, zasnovanu na nekoj sekvenci iz udžbenika koja ih je zainteresirala. Ukoliko se usuđujete ići toliko daleko, zadajte ih kao obavezu (npr. vrlo dobrim i odličnim učenicima). Objasnite im svrhu (umijeće izrade samostalnih radova i projekata) i cilj (proširene spoznaje o temi). Definirajte potrebne elemente i pravila izrade rada. Uputite ih na internetske adrese (vrlo je važno zadati im osnovne adrese) s kojih mogu krenuti u daljnje istraživanje. Zadajte im rokove u kojima moraju predočiti radove u tijeku izrade. I zatražite ih da to učine pomoću interneta. I komunicirajte.

Umjesto zaključka

Nedvojbeno je da je virtualnost djeci postala stvarnost koja simulira nama još (uvijek) dobro poznatu društvenost. Čak da spomenute društvene internetske mreže postoje samo u ovoj anketi, već bi ih bilo previše umjesto premalo jer je njihova osnovna svrha – razmjena korisnih informacija – našim učenicima u globalu nepoznata.
Mnoge američke škole zabranile su pristup takvim sadržajima, međutim neosporno je da internetska komunikacija ima i pozitivne i negativne aspekte. Sputavanje korištenja društvenih mreža gotovo je loše kao i nereagiranje jer time onemogućujemo adekvatno učenje komunikacije u doba interneta, tj. modernog svijeta.

16. 9. 2009. na svom je službenom blogu osnivač Facebooka, Mark Zuckerberg, javnosti objavio podatak da je najpopularnija društvena mreža probila granicu od 300 milijuna korisnika, od čega je 70 % internacionalnih. Možda je vrijeme da i mi otvorimo svoj profil?

Nemojmo svijet internetske komunikacije samo prepustiti djeci, radi njih samih.

Literatura:

Sigurnost i zaštita djece na internetu

marina_mirkovic

Tehnička škola, Požega

Uvod

Slika 1Budući da je internet danas sastavni dio obrazovanja i života, osobito djece i mladih, uloga škole u upoznavanju djece sa sigurnim načinima njegove primjene iznimno je važna. Djeca koja se „kreću“ virtualnim prostorom nesvjesna su opasnosti, a često i bez nadzora odraslih. Vlada RH se donošenjem Nacionalnog plana aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine uključila u brigu i zaštitu djece na tom području. U okviru Plana definirana je izrada programa zaštite djece od opasnosti kojima se izlažu prilikom korištenja računala, interneta i drugih sredstava za komuniciranje na daljinu.

Slika 1. Poziv na predavanje
„Internet i djeca – trebamo li brinuti?“

Internet i djeca – trebamo li brinuti?

Povodom Svjetskog dana dječjih prava, 20. studenog 2009. godine, doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, u Požegi je održala predavanje Internet i djeca – trebamo li brinuti? Sveprisutni i privlačni internet, uz sve dobre strane, otvorio je i nove oblike nasilja, agresije i opasnog utjecaja na djecu. U novom okruženju se pred mnoge roditelje postavlja zahtjev da svojoj djeci omoguće sigurno korištenje interneta, a ponajprije topao i povjerljiv odnos te znanje i obaviještenost.

 „Zapanjujući su podaci istraživanja prema kojima se sve veći broj djece susreće s različitim oblicima cyberbullyinga i drugih oblika nasilja – skoro svako treće dijete je primilo neprimjerene fotografije ili je traženo da pošalje svoje fotografije. Veliki broj djece odlazi samo na sastanak s „prijateljem“, a to je posebno opasno. Djeci se ne može zabraniti internet i to ne bi bilo dobro. Potrebno ih je obrazovati, treba im objasniti prednosti i opasnosti interneta, a roditelji moraju pokazivati interes za takve djetetove aktivnosti. Nasuprot tome, preventivni programi na državnoj razini su posve nedovoljni jer to država svojim sredstvima niti ne omogućava. Tim više je potrebno da svi koji rade s djecom doprinesu prevenciji svojim svakodnevnim radom i Slika 2utječu na roditelje. Kako lokalna zajednica može potaknuti struku, a potom i roditelje, pokazuje primjer Grada Požege. Roditelji su često zbunjeni različitim savjetima, ali stručnjaci mogu animirati da se takve akcije prošire“, ocijenila je dr. Buljan Flander.

Slika 2. Doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander i Zdravko Ronko, gradonačelnik Požege

Upitnik o iskustvima djece na internetu

To me predavanje potaklo na pokretanje istraživanja i prikupljanja podataka o iskustvima učenika u radu na internetu i to među učenicima Tehničke škole Požega. Koristili smo Upitnik o iskustvima djece na internetu koji su sastavili stručnjaci Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. Upitnik sadrži pitanja o navikama djece pri korištenju suvremenih tehnologija, o njihovim iskustvima vezanim uz nepoželjna izlaganja seksualnim sadržajima i neposrednim reakcijama nakon istih te o iskustvu elektroničkog nasilja kako iz pozicije doživljenog, tako i onog počinjenog prema drugim korisnicima.

U suradnji s pedagoginjom Tehničke škole, gospođom Ksenijom Romanić, odabrala sam i oblikovala anketu prema pitanjima koja su nam bila važna za istraživanje, tako da je upitnik obuhvatio 42 pitanja. Tijekom ispunjavanja upitnika s učenicima su bili pedagog i profesori kako bi se osigurali uvjeti za očuvanje anonimnosti i pružila podrška djeci ukoliko ih neka pitanja uznemire.

Istraživanje je provedeno u skladu s Etičkim kodeksom istraživanja s djecom te će rezultati istraživanja biti korišteni uz poštivanje principa anonimnosti. Učenici su se uključili u anketiranje nakon predaje potpisane Izjave o suglasnosti roditelja za sudjelovanje djeteta/štićenika u projektu.

Mrežne stranice o sigurnosti na internetu

Nakon što su ispunili upitnik, učenici su se upoznali sa sadržajima dviju mrežnih stranica koje pružaju informacije vezane za sigurnost rada na internetu. Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba na svojoj mrežnoj stranici pruža savjete djeci, roditeljima i nastavnicima o problemima koji djecu i mladež prate u njihovu odrastanju. Među brojnim publikacijama učenici sSlika 3u pažnju posvetili temi Cyberbullying – nasilje preko interneta (priručnik postoji i u tiskanom obliku). Prikazane su opasnosti i nasilja na chatu, na blogu, pruženi su savjeti za učenike, roditelje i nastavnike te popis institucija kojima se učenici mogu javiti za pomoć.

Slika 3. Mrežna stranica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba

Slika 4Na mrežnoj stranici nalazi se online priručnik Sigurnost djece na internetu koji je pisan jednostavnim, razumljivim jezikom i obiluje praktičnim savjetima za učenike i roditelje kako bi rad na internetu bio sigurniji.

 

Slika 4. Priručnik „Cyberbullying – nasilje preko interneta“

U priručniku su obrađene teme:

  • kako djeci blokirati pristup neprimjerenim stranicama
  • 10 pravila za roditelje
  • 10 pravila za djecu Slika 5
  • igre primjerene djeci svih uzrasta
  • specijalni internetski preglednici za djecu
  • servisi za e-poštu za djecu
  • kako pregledavati povijest surfanja
  • sve o socijalnim mrežama.

Slika 5. Online priručnik „Sigurnost djece na internetu“

Autori projekta su „Večernji list“, NetAkademija i tvrtka Grejp d.o.o., a priručnik se može preuzeti u pdf obliku.

Slika 6Kako bi učenici što više saznali o pravilnom i sigurnom radu na internetu, uputila sam ih na online tečaj „Osnove računalne sigurnosti na internetu“ na Nacionalnom portalu za učenje na daljinu „Nikola Tesla“. U tečaju učenici upoznaju internet kao medij, njegove opasnosti i savjete za sigurnost u praksi.

Slika 6. Online tečaj „Osnove računalne sigurnosti na internetu“

 

Zaključak

Različite aktivnosti vezane za temu „Sigurnost i zaštita djece na internetu“ ubuduće treba svakako uključiti u Nastavni plan i program. Učenici su s velikom pažnjom i zanimanjem sudjelovali u radu, diskusiji, pregledu sadržaja koji zbog velikog obima nastavljaju proučavati i obrađivati kod kuće preko online tečaja i priručnika. U anketiranju je uspješno sudjelovala većina učenika. Rezultati ankete će nakon obrade biti analizirani i prezentirani.

Jesmo li na internetu sigurni?

maja_panic

Osnovna škola “Fran Koncelak”, Drnje

Uvod

Prvo obilježavanje Dana sigurnog interneta u OŠ „Fran Koncelak“ u Drnju obilježili smo predavanjem popraćenim PowerPoint prezentacijom, razgovorom o iskustvima učenika i anketom o sigurnosti na internetu.

U tjednu od 15. do 19. veljače po jedan sat nastave informatike posvetila sam informiranju učenika o sigurnom internetu. Na spomen riječi internet, svi su učenici bili oduševljeni jer u njihovom poimanju informatike sve se zapravo i svodi na internet. Ali kada sam spomenula negativne stvari koje nam donosi, prema njihovom mišljenju, „najcool stvar za slobodno vrijeme“, bili su pomalo razočarani.

Špijuni i policajci – o antivirusnim programima i vatrozidu

Priča je započela od njihovog najsretnijeg dana – dana kada su konačno dobili računalo i priključak na internet za koji su roditelje mjesecima nagovarali. Računalo povezuju s igricama, a kad ih se pita što je za njih internet, onda svi uglas poviču: Facebook! No, ubrzo su veselje i žar priče o internetu prekinule riječi virus, krađa identiteta i krađa povjerljivih informacija.

Prije negoli smo se odvažili krenuti u svijet surfanja, pregledali smo našu dasku za surfanje. Krenuli smo od pretpostavke da je, prije svega, potrebno zaštiti naše računalo. Gotovo svi učenici su znali za antivirusne programe, a većina je čula i za vatrozid, no nisu znali točno objašnjenje. Kako bih im približila ulogu vatrozida, krenuli smo glumiti: odabrali smo dva učenika koji su razgovarali, treći je dobio ulogu „špijuna koji tajno prisluškuje razgovor“, dok se četvrti trebao pobrinuti da „špijun“ ne čuje o kakvoj je tajni riječ. Sad je svima sve postalo jasno.

Međutim, za redovitu nadogradnju i primjenu zakrpa za operacijski sustav – nitko nije čuo! U mogućnostima upravljačke ploče utvrdili smo postavljanje vatrozida i uslugu automatskog skidanja zakrpa za Windowse. Upoznali su se s antivirusnim programom AVG i načinom na koji funkcionira svaki antivirusni program. Učenici su shvatili da su antivirusni programi poput policajaca koji na graničnom prijelazu propuštaju samo one putnike koji imaju putovnicu.

„Olovku koristimo za pisanje, gumicu za brisanje, a internetske preglednike za ulaz u svijet interneta.“ Rasprava o internetskim preglednicima učenicima se posebno svidjela te sam iz razgovora saznala kako većinom koriste Internet Explorer, Mozillu Firefox, Operu pa čak i Google Chrome.

Facebook

Razgovor o stranici s osobnim sadržajem i ikonom Facebook nije trebalo poticati. Svi su čuli za Facebook! Kada sam ih zamolila da navedu definiciju Facebooka, pogledali su me pomalo začuđeno i pitali: „Možemo li ići na internet i pronaći na Googleu što je to Facebook?“ Pohvala za snalaženje! Ali, objasnila sam im kako je svaki odgovor točan. Facebook je većina učenika definirala kao stranicu za druženje i razgovor s prijateljima, nekolicina kao društvenu mrežu, mrežu koja povezuje ljude koji su udaljeni!
Svjesni su činjenice da na Facebooku postoje profili iza čijih se imena kriju osobe koje su zloupotrijebile ili ukrale tuđi identitet. Kod većine je prisutan određeni strah od nepoznatih „prijatelja“ jer su iz raznih izvora već čuli sve negativne strane trenutno najpopularnije stranice.

Preuzimanje sadržaja s interneta i internetski bonton

Preuzimanje sadržaja – metode klijent-server i peer-to-peer bile su novost za njihove uši. Opet smo se poslužili demonstracijom jer je lakše razumjeti na primjeru, a slušati ako se priča o „slatkim“ stvarima: ulogu servera dodijelila sam sebi sa zamišljenom vrećicom bombona, a svaki je učenik stekao ulogu klijenta uzimajući bombon iz vrećice. Na sličnom principu shvatili su razmjenu sadržaja „bomboni“ u metodi peer-to-peer gdje klijent ujedno može biti i server.

E-poštu uglavnom koriste kao ulaz u Facebook profil i stranice s igricama. Nisu čuli za spam poruke, ali spomenuli su primjer e-poruka koje dobivaju na svoj račun, a ne znaju tko ih šalje. Razočaranim pogledom gledali su me kada sam spomenula zlonamjerne besplatne programe, osobito igrice!

Internetski bonton za njih je novost, čak ni ne shvaćaju ozbiljnost kršenja pravila bontona, no svi su zapamtili da je najvažnije biti pristojan i ne koristiti neprimjerene riječi u komunikaciji. Svjesni su zabrane pregledavanja stranica neprimjerenog sadržaja za njihovu dob te odbijanja svake vrste komunikacije s nepoznatim osobama.

Anketa o sigurnosti na internetu

Šećer na kraju: još jedno iznenađenje – 09. veljače Dan je sigurnog interneta. „No, pa i to postoji? Nismo znali!“ Sada znamo i sigurno ćemo i dogodine posvetiti jedan sat sigurnom internetu. Drugi put više pažnje posvetit ću poduci roditelja na što su me ponukali rezultati ankete o korištenju interneta i mrežnih usluga.

Prvu skupinu anketiranih učenika činila su djeca u dobi od 11 do 12 godina (78 učenika):

  • 82 % učenika koristi internet, od toga 34 % uz nadzor roditelja,
  • dnevno prosječno provode 2 sata na internetu,
  • njih 28 % misli da je internet siguran,
  • najčešće posjećuju Facebook,
  • definicija Facebooka u 58 % se tumači kao razgovor i druženje s prijateljima, upoznavanje, igranje i zabava, a 1 % ga definira kao najbolju stvar u životu,
  • na pitanje što bi učinili kada bi ih nepoznata osoba stavila na svoju listu prijatelja, u 59 % bi ju ignorirali.

Drugu skupinu činila su djeca u dobi od 13 do 14 godina (74 učenika):

  • 95 % učenika koristi internet, od toga samo 6 % uz nadzor roditelja,
  • dnevno su na internetu od 2 do 4 sata,
  • 27 % učenika misli da je internet siguran,
  • najčešće posjećuju Facebook,
  • 38 % učenika Facebook definira kao mrežu na kojoj se ljudi druže, dopisuju, razmjenjuju slike i videosadržaje, a 7 % ga definira kao stvarno cool, super stvar, život, „zver“,
  • 65 % učenika ignoriralo bi nepoznatu osobu koja bi im poslala zahtjev za prijateljstvo.

Zaključak

U naglom razvoju interneta i njegovih usluga, osobito u razvoju društvenih mreža, stvara se nova definicija druženja među djecom – virtualni prijatelji, a privatnost osobnih podataka gotovo da i ne postoji. Do 12. godine djeca su donekle disciplinirana i kod njih se osjeća doza straha od nepoznatog. U 13. i 14. godini prelaze iz zaigranosti u naivnost i ne shvaćaju moguće opasnosti. Uvjereni su kako je život bez interneta nezamisliv, a ukidanje Facebooka najgore što ih može zadesiti. Opsjednutost Facebookom kod nekih je prešla u fanatizam, oglušuju se na svaku negativnu riječ vezanu za takvu vrstu internetske komunikacije. Preporuka svima – od djece je teško krenuti! Smatram kako je vrlo važno podučiti roditelje i upoznati ih s vrlo opasnom igračkom koju su dali u ruke svojoj djeci!

Internet – (ne)poznati grad

mirjana_posavec

Osnovna škola Ivana Rangera Kamenica

Sat razrednika uvijek mi je bio veliki izazov. Činilo se kako u svom razredu trebam napraviti puno toga, a ne znam odakle početi. Možda je uvođenje suvremene tehnologije u nastavu jedan od načina kako je učiniti zanimljivijom i pristupačnijom. Ovaj sat razrednika zamislila sam kao početni korak k tom problemu. Za početak ćemo otvoriti svoj online dnevnik – blog i porazgovarati kako otvaranje bloga na internetu može biti veliki rizik …

Cilj sata: informirati i osvijestiti važnost zaštite identiteta na internetu, poticati učenike na primjenu stečenih znanja i sposobnosti u organiziranju i planiranju svojih aktivnosti na internetu.

Učenici će znati:

  • organizirati vlastiti blog
  • uočavanjem novog obrasca zastupati mišljenje i braniti svoj stav
  • objasniti važnost zaštite osobnih podataka na internetu
  • raspravljati o potrebi zaštite osobnog identiteta na internetu
  • razviti poštovanje prema drugima

Struktura sata:

1) Uvodni dio

1. Aktivnost za učenike – Okrugli stol

Imate li svoj blog? Znate li što je to blog?

Učenici rade u skupinama – svaki učenik svoj odgovor na papir piše drugom bojom, slijedi razmjena mišljenja s učenicima koji imaju blog ili izlaganje nastavnika ako ga nemaju. Učenici će nakon završene radionice vrjednovati svoj rad i zalaganje u skupini (samovrjednovanje).

DSC03865 DSC03866

Skupine od 4 člana zajedno formuliraju odgovore na pitanja. Pretpostavka je kako barem polovica učenika vodi nekakav internetski dnevnik, no pokazuje se netočnom. Samo dvije učenice pišu blog, nekolicina zna što je blog, dok veći dio razreda ne zna što to znači. Zanimljivo je kako većina učenika ne zna što je blog, ali ga smatra nepotrebnim i čistim gubljenjem vremena. Naišli smo na odgovore u kojima učenici navode kako zapravo ne žele da bilo tko čita njihova razmišljanja. I dok se činilo kako učenici razmišljaju vrlo mudro i zrelo, daljnji tijek sata me uvjerio u suprotno. Uz pomoć učenica koje pišu blog približila sam učenicima sam pojam. Pogledali smo blogove nekoliko poznatih osoba: spisateljice Julijane Adamović ZonaO’Zona, blogerice koja uređuje fotoblog Marinshe i blog koji vodi nekoliko blogera, a bavi se nasiljem među djecom.

2. Aktivnost za učenike – U kutovima


Je li pisanje bloga koristan hobi ili gubljenje vremena?

Blog – zanimljiv i koristan hobi – je tvrdnja koja se nalazi u kutu učionice zapisana na papiru, dok se u drugom kutu nalazi papir s tvrdnjom Pisanje bloga je gubitak vremena. Učenici izabiru tvrdnju koja odražava njihov stav prema pisanju bloga i odlaze u kut gdje je papir s njihovom tvrdnjom. Skupine međusobno raspravljaju o razlozima zašto su se priklonili toj tvrdnji, formuliraju nekoliko argumenata kojima pokušavaju dokazati svoj odabir i zapisuju ih na papir, a jedan učenik objašnjava mišljenje svoje skupine. 

DSC03867Učenici koji smatraju kako je Blog gubljenje vremena, navode argumente:

  • dosadno,
  • gubljenje vremena,
  • zašto bih pisao o sebi da to cijeli svijet zna,
  • glupo…

Skupina učenika koja blog smatra korisnim hobijem, navodi kako:

  • na blogu mogu slobodno pisati o svemu što žele ,
  • je to mjesto na kojem mogu biti „glavni“,
  • zabavno mjesto za pisanje, 
  • mjesto gdje mogu riješiti neke svoje probleme s ljudima koji pišu komentare – dobivaju povratne informacije od drugih blogera,
  • „volim vidjeti objavljen svoj tekst – osjećam se poput novinarke“ …

DSC03868I dok poštujemo različita mišljenja i raspravljamo kako nemamo svi afinitete prema istim stvarima, sve sam uvjerenija kako bloganje ima i pozitivne učinke: razvija neke socijalne vještine, zadovoljava potrebu za samodokazivanjem, veći dio učenika izgrađuje svoju sposobnost pisanja. U tijeku rasprave dolazi do vrlo zanimljivih trenutaka. Dok su učenici navodili svoje argumente „protiv pisanja bloga“ jer je gubitak vremena, učenice iz suprotnog kuta ih pitaju koliko vremena dnevno provode na Facebooku. Zaključak je kako učenici na društvenim mrežama provode jako puno vremena i smatraju ih vrlo zabavnima. U raspravi na argument „zašto da pišem pa da cijeli svijet zna za to“ učenice izvješćuju kako se blog piše pod nadimkom (vrlo mali broj ljudi otkriva svoj stvarni identitet), no ostaje činjenica kako nešto objavljeno na internetu tamo ostaje zauvijek, pa ako nešto ne želimo podijeliti s drugima, sasvim je opravdano, zar ne?

Iako sam taj trenutak planirala kasnije, otvorilo se pitanje sigurnosti: Jesu li učenici svjesni opasnosti objavljivanja svojih osobnih podataka jer je Facebook preplavljen njihovim osobnim fotografijama. Mogu li pretpostaviti da svi ljudi koje ne poznaju imaju dobre namjere? Neki učenici su spomenuli kako se na nekim servisima nalaze njihove fotografije i snimljeni filmovi, a oni to ne žele. Spominjale su se i pojedine skupine/grupe ljudi pod nazivom Idemo ubiti učenicu XY.

Neki učenici pokušavaju obraniti ovakve skupine navodeći kako se zapravo radi o igri, no postavlja se pitanje kako bi se oni osjećali kad bi se spomenulo njihovo ime i što bi o tome rekli roditelji. Upozoravam učenike kako je zapravo zakonski zabranjeno objavljivati fotografije maloljetne djece bez dopuštenja njihovih roditelja. Učenici su iznenađeni jer sve smatraju bezazlenom igrom. Osim toga, 95 % ih priznaje kako njihovi roditelji ne znaju ništa o njihovim aktivnostima na Facebooku. Znaju samo da imaju otvoreni profil što smatraju uobičajenom aktivnošću svog djeteta.

2)  Središnji dio sata

3. Aktivnost za učenike – Otvorimo vlastiti blog

Učenici se upoznaju s nekim blog servisima: bloger.hr, mojblog.hr, blog.hr. Odlučujemo kako ćemo otvoriti blog na servisu Bloger.hr (nudi mogućnost objave profila). Dajemo naziv svom blogu i ne ispunjavamo profil. Opet upozoravamo učenike kako objavom osobnih podataka u profilu mogu privući osobe s lošim namjerama. Neobjavljivanje našeg profila služi prvenstveno zaštiti identiteta, a ne kao paravan iza kojeg se skrivamo kako bismo vrijeđali kolege iz razreda i druge blogere.

4. Aktivnost za učenike Pišemo post

Učenici upisuju nekoliko rečenica – blog nam je alat, tj. bilježnica za pisanje dnevnika, pjesama, priča, razmišljanja… Ako nešto ne želimo objaviti, ne ćemo ni napisati. Vodimo računa o gramatičkoj i pravopisnoj pismenosti – jer tako šaljemo poruku o sebi, ali i na taj način poštujemo naše čitatelje.

5. Aktivnost za učenike – Umetanje fotografije

Možemo umetnuti fotografiju, ali nikako svoju, fotografije svojih prijatelja i obitelji. Kao što čuvamo svoje osobne podatke, isto vrijedi i za čuvanje tuđih. Možemo koristiti fotografije već objavljene na internetu, no internetski bonton traži od nas da navedemo izvor – odakle smo uzeli fotografiju koju koristimo.

3) Završni dio sata

6. Aktivnost za učenike – Dvostruki dnevnik

Na papir s lijeve strane učenici zapisuju informacije koje su im se činile važnima, a s desne strane svoj komentar, nedoumicu, pitanje… Neki učenici navode kako će skinuti svoje fotografije s Facebooka, neki navode kako je sve to ipak zafrkancija. Upozoreni su kako njihovi roditelji ipak! mogu imati pristup njihovom Facebook profilu. Ako je dijete mlađe od 13 godina i ima stvoren Facebook profil s osobnim podacima, roditelji mogu zatražiti pristup njegovom korisničkom računu na e-pošti privacy@facebook.com. Stekla sam dojam kako su mnogi učenici ostali iznenađeni ovom informacijom.

Vrjednovanje sata

Na sljedećem ćemo sati nastaviti rad na blogu o temama:

  • Komentari (internetski bonton),
  • Informacije s blogova u našim referatima – jesu li pouzdane i točne?,
  • Pravopisna pismenost na blogu.

Učenici koji žele, nastavljaju s pisanjem bloga, a ako ne žele, brišu postove. Obzirom da su radili u skupinama, slijedi samovrjednovanje i kratka evaluacija s anketnim pitanjem žele li još sličnih radionica.

 
 

SAMOVRJEDNOVANJE

1. Zadovoljan/a sam svojom aktivnošću. DA – NE

2. Moje su ideje doprinijele zajedničkom radu. DA – NE

3. Većinu poslova obavio/la sam sam/a. DA – NE

4. Za aktivnost u skupini koristila mi je suradnja s ostalim članovima. DA – NE

5. Dobro sam se osjećao/la radeći u skupini. DA – NE

  1. Naučila sam puno o sigurnosti na internetu. DA – NE – MALO
  2. Sat mi je bio zanimljiv. DA – NE
  3. Želim još radionica na temu Internet, sigurnost i internetski bonton. DA – NE

Rezultati

1. Zadovoljan/a sam svojom aktivnošću. DA (60 %) – NE (40 %)

2. Moje su ideje doprinijele zajedničkom radu. DA (65 %) – NE (35 %)

3. Većinu poslova obavio/la sam sam/a. DA (5 %) – NE (95 %)

4. Za aktivnost u skupini koristila mi je suradnja s ostalim članovima.

DA (100 %) – NE (0 %)

5. Dobro sam se osjećao/la radeći u skupini. DA (80 %) – NE (20 %)

  1. Naučila sam puno o sigurnosti na internetu. DA (90 %) – NE (5 %) – MALO (5 %)
  2. Sat mi je bio zanimljiv- DA (75 %) – NE (25 %)
  3. Želim još radionica na temu Internet, sigurnost i internetski bonton. DA (58 %) – NE (42 %)

Zaključak

Sat razrednog odjela je sat koji bi kao cilj trebao imati razvoj niz socijalizirajućih i komunikacijskih vještina. Pred nama je mnogo posla, mnogo zanimljivih tema – a kao vrući krumpir nameće se cyberbullyng. Nije točna pretpostavka kako trebamo krenuti od djece – čini se kako mene samu očekuje još obrazovanja na tom polju, ali i moje roditelje, pa je sljedeći roditeljski sastanak prigoda kako bismo zajedno krenuli u tom smjeru.

A za djecu tek poruka koju mi je jednom rekao dr. sc. Davor Moravek, psihijatar: Odlazak na internet isto je kao odlazak u grad, navečer, u nepoznato. U svakom slučaju, ako je netko pred računalom cijelo vrijeme – znači da ne zna ništa bolje. Probajte se natjecati s tim…