Razredna disciplina ili Kako učinkovito upravljati razredom?

mirjanaP

Sažetak

Svaki je razred zasebna struktura s vlastitim normama, atmosferom i očekivanjima, stoga učitelji moraju osigurati uvjete za siguran i neometan rad svakog učenika. Upravljanje razredom vrlo je složen proces, integriran u sve nastavne aktivnosti, a oni koji uvažavaju ponašanje kao oblik komunikacije, poštuju različitosti i cijene ljudske veze i odnose, najuspješniji su u rješavanju uobičajenih poteškoća u ponašanju. Takav pristup zahtijeva puno energije, no neka učitelje veseli i mali uspjeh. Svaka bi intervencija učeniku trebala pomoći u razvoju samodiscipline.

Ključne riječi: upravljanje razredom, asertivno ponašanje, uobičajene tehnike upravljanja razredom, razred pun poštovanja

Uvod

Rad s djecom je najljepši posao na svijetu, ali i nevjerojatno frustrira ako baš niste sigurni postupate li pravilno.

Mnogi kažu da je podučavanje jedan od najljepših poslova na svijetu, uz uvjet da imate dobar razred. Svaki novi dan prilika je za uzajamno druženje i stjecanje novih i drugačijih iskustava. Pritom će vam mnogi reći kako se dobar učitelj ne zaboravlja! Koje su osobine dobrog učitelja? Većina autora se slaže kako je jedna od najvažnijih – sposobnost upravljanja razredom.
Pojam upravljanja razredom odnosi se na ponašanje učitelja te elemente organizacije za stvaranje pozitivnog ozračja za učenje. Svaki je razred zasebna struktura s vlastitim normama, atmosferom i očekivanjima. Praksa je pokazala kako učitelji često razviju vlastiti sustav upravljanja razredom, a oni koji uvažavaju ponašanje kao oblik komunikacije, poštuju različitosti i cijene ljudske veze i odnose, najuspješniji su u rješavanju uobičajenih poteškoća u ponašanju.

Danas je svakom učitelju jasno kako je učinkovito upravljanje razredom jedna od njegovih najvažnijih zadaća. Osim što se brine o sadržajima koje učenici trebaju usvojiti, treba osigurati uvjete za siguran i neometan rad učenika. Tek kada su učenici koncentrirani i disciplinirani, možemo u njima potaknuti želju za učenjem.

Teorije o upravljanju razredom

  1. Teorija izbora – (Glasser, 1998.) govori o pet principa koji vode ljudsko ponašanje:
      • osnovne potrebe nužne za preživljavanje,
      • ljubav i pripadanje,
      • moć,
      • sloboda,
      • zabava.

Da bi zadovoljili potrebe učenika za ljubavlju i pripadanjem, učitelji trebaju provoditi redovite razredne sastanke kako bi obogaćivali međusobne odnose i rješavali probleme. Dakle, bit teorije izbora je zadovoljiti sve potrebe svojih učenika te stvoriti zabavno i aktivno razredno okruženje (Erwin, 2003.).

  1. Ginottova kongruentna komunikacija

Ginott predlaže stvaranje pozitivnog okruženja, komunikaciju s učenicima koja je u skladu s njihovim slikama o sebi, poticanje suradnje i nekažnjavanje. Govori o kritiziranju ponašanja – ne osobnosti, izbjegavanju sarkazma, uporabi „ja poruka“, poštivanju učenikove privatnosti, predlaže da se učenik uvijek pohvali za trud.

  1. Međusobna interakcija u razredu – Wessler (2003.) opisuje razred kao mjesto gdje se učenici fizički i psihički osjećaju sigurnima i vrijednima. Učitelj mora stvoriti model ponašanja koji demonstrira poštovanje i međusobno uvažavanje. Dobri odnosi učenik – učenik, učitelj – učenik su od velike važnosti za razvoj interakcija.

Tehnike upravljanja razredom

Mnogi pedagozi prve polovice 20. stoljeća razvili su razredne tehnike koje podržavaju takav pogled na odgoj i obrazovanje. Učitelj mora biti spreman mijenjati dnevni program za dobrobit djece, a ne držati ga se i prema njemu ocjenjivati ponašanje djece, zaključuje Loeser (2008., prema Gartrell, 1997.).
Neke od ovih strategija nisu znanstveno utemeljene, nego su primjeri iz prakse. Ne postoje univerzalne tehnike upravljanja razredom, već nekoliko modela, tj. tehnika upravljanja koje u nekim razredima mogu dobro funkcionirati, što nije jamstvo da će isti model dobro funkcionirati u nekom drugom razredu.

Sustav upravljanja razredom obuhvaća:

a) Prihvaćanje različitosti – bez obzira kakav skup tehnika učitelji koriste u upravljanju razredom, svim je sustavima zajednička baš ova karakteristika. Učenici dolaze iz različitih sredina, s različitim kulturnim, radnim, razvojnim i društvenim navikama. Učitelj mora uzeti u obzir sve te karakteristike kada primjenjuje strategije upravljanja razredom (Loeser, Manning i Bucher, 2005.).

b) Međusobni odnosi – nijedan razred ne može učinkovito funkcionirati ako učenici i učitelji ne uvažavaju posebne kvalitete koje svaki pojedinac unosi u odnos. Ljudski odnos s učenicima, pa čak i sa svakim učenikom ponaosob, je nešto što mora izgraditi svaki učitelj. Kao što su primijetili McCombs i Whisler (1997.), svi učenici osobito cijene osobnu pažnju učitelja. Iako neki učitelji ističu kako nemaju vremena za opsežne interakcije, neki postupci ipak ne zahtijevaju previše vremena:

      • Pozdravljanje učenika izvan škole.
      • Svaki dan u blagovaonici ili na hodniku porazgovarati s nekolicinom odabranih učenika.
      • Pohvaliti učenike za postignuća na svim poljima – u školi i izvan nje.
      • Neformalno razgovarati s učenicima o njihovim interesima.
      • Biti svjestan važnih događaja u životima učenika (natjecanja, izvanškolske aktivnosti) – komentirati ih.

Da bi se učenici aktivno uključili u učenje, potrebno im je ozračje koje zrači ljubavlju, razumijevanjem i voljom za predmet. Svaki učitelj mora imati pozitivnu interakciju sa svim učenicima. Program „Učiteljska očekivanja i učenička postignuća“ (Kerman, Kimball i Martin, 1980.) nudi neke od strategija:

  • Tijekom sata uspostaviti kontakt očima sa svakim učenikom.
  • Ohrabriti učenike i dopustiti svima da sudjeluju u raspravama.
  • Kretanjem po prostoriji svjesno se približiti svakom učeniku.
  • Učenicima pružiti vrijeme za formulaciju odgovora, bez obzira na uspjehe ili/i stečenu sliku o njemu i njegovim sposobnostima.

Kako sve ove teorije i tehnike mogu učiteljima pomoći u razredu?

Učenicima postavite jasna pravila i očekivanja – to je osnova svakog sustava. Pravila moraju biti kratka (5 – 8), a clip_image003[1]učenicima će omogućiti usvajanje standarda ponašanja. Bilo bi idealno kad bi pravila i procedure razred dogovorio razgovorom (Glasser, 1990.). Zajedno s pravilima, učitelj mora reagirati na ponašanje učenika potkrjepljujući prihvatljivo ponašanje i utvrđujući negativne posljedice za neprihvatljivo ponašanje. Učitelji pritom koriste sljedeće strategije:

  • Upozoravanje razreda na očekivano ponašanje pomoću dogovorenih signala koji s vremenom prelaze u navike.
  • Korištenje različitih neverbalnih reakcija na isticanja neodgovarajućeg ponašanja (prst na usta).
  • Opipljivo priznanje za odgovarajuće ponašanje (kartica s pismenim priznanjem, žeton ili sl.)
  • Korištenje grupnih strategija – cijela grupa je odgovorna za očekivano ponašanje (Stage i Quiroz, 1997.). Normama se opisuje prihvatljivo ili neprihvatljivo ponašanje među članovima grupe.

Slika 1. Zajedničko dogovaranje pravila

Postavljanje jasnih ciljeva na početku svake nastavne jedinice i pružanje povratne informacije učenike može usmjeravati u obrazovnim sadržajima i približiti im učiteljeva očekivanja. Isto je tako dobro pruži li učitelj učenicima mogućnost izbora da na početku neke nastavne jedinice odrede vlastite ciljeve ili napišu što bi u okviru te nastavne jedinice željeli naučiti. Na taj način učitelj šalje poruku učeniku da poštuje njegove interese te ih uvažava.

Asertivno ponašanje

Prema Zarevskom (1998.) asertivnost je oblik ponašanja u socijalnim interakcijama kojim se borimo za svoja prava, u kojem izražavamo svoje želje i osjećaje te odbijamo nerazumne zahtjeve na način da ne nanosimo psihološku ili fizičku štetu drugim osobama. Emmer i suradnici (2003.) tumače kako učitelji u razredu mogu izraziti asertivno ponašanje:

  • Koriste odgovarajući ton – govore jasno, promišljeno, tek malo glasnije od uobičajenog, izbjegavajući iskazivanje emocije u glasu.
  • Govor tijela – uspravno držanje s učenikom koji krši pravila zadržavajući udaljenost koja nije prijeteća.
  • Ustraju u svojim naporima, ne ignoriraju neodgovarajuće ponašanje, slušaju opravdana objašnjenja i kad učenik niječe, prebacuje krivnju ili raspravlja.

Ovo ponašanje je naučeno, a ne instinktivno. Temelji se na razmišljanju i fleksibilnosti u odnosima s drugima, nije reaktivno. Asertivne osobe znaju što žele i mogu to tražiti na takav način da ne povrijede druge. Sposobni su se kontrolirati. Važno im je riješiti problem, a ne pobijediti. Asertivnost je i moći slobodno izabrati koje ponašanje odgovara određenoj situaciji (pasivno, agresivno ili asertivno).

Asertivna osoba zna :

  • aktivno slušati,
  • poštuje druge i to traži za sebe,
  • jasno, konkretno i direktno govori – ne okoliša,
  • iskazuje svoja očekivanja i osjećaje,
  • pozitivo izriče prigovore (kritiku),
  • zna pohvaliti druge,
  • preuzima odgovornost za svoje riječi i djela,
  • spreman/na je ispričati se kad pogriješi,
  • zna se kontrolirati (svoje negativne osjećaje),
  • gleda u oči i pokazuje osjećaje,
  • glas prilagođava situaciji.

Izreći prigovor bez vrijeđanja

clip_image005[1]

 

  • Sjetite se kako se prigovor odnosi na PONAŠANJE, a ne na učenika.
  • Koristite JA rečenice.
  • Ne odugovlačite, već prigovor izrecite NEPOSREDNO NAKON ponašanja.

 

Slika 2: Radite to u četiri oka (pohvalite pred drugima, pokudite nasamo).

Kako pohvaliti učenika?

  1. Nasmiješite se i pogledajte učenika u oči.
  2. Govorite u prvom licu i kažite ime osobe (Davide, sviđa mi se što … Cijenim to što si…).
  3. Budite određeni – na što se odnosi pohvala.

„Otkrivanje“ razloga – vrlo često su razlozi određenog ponašanja nekog učenika u našoj lošoj strategiji ili čimbenicima izvan škole. Čini mi se kako je jedan od primarnih zadataka učitelja otkriti razloge neprimjerenog ponašanja učenika (bez obzira radi li se o „školskim“ ili „obiteljskim“ razlozima).

Dobra i kvalitetna organizacija – neki autori smatraju je od presudne važnosti u učinkovitom upravljanju razredom. Ona, prije svega, obuhvaća ove komponente:

a) Aktivna uloga učenika – Erwin (2003.) tvrdi kako nemotivirani i neaktivni učenici ne rade te često ometaju nastavu. Aktivna uloga učeniku pomaže da uvježba odlučnost i smanjuje probleme u upravljanju razredom.

b) Različite metodologije poučavanja – pomažu nam da optimalno odgovorimo na potrebe učenika – od suradničkih aktivnosti k timskom radu.

Osmislite i planirajte sat razrednika!

clip_image007[1]

Sat razrednika učenicima daje moć i prigodu da izraze svoje ideje o svom okruženju. Na taj su način aktivni u donošenju svih odluka. Danas je to jedan obavezan sat tjedno koji izvode razrednik u predmetnoj i učitelj u razrednoj nastavi. Ne postoji službeni program za sat razrednika pa razredni učitelji mogu biti kreativni i imaju mogućnost izbora odgojno-socijalizirajućih sadržaja rada.

 

Slika 3. Postoji mnogo materijala i kvalitetnih radionica koje učitelj može realizirati s učenicima ili s roditeljima.

Razredni sastanak – iako u rasporedu sati svaki dan nije sat razrednika, možemo s učenicima dogovorno organizirati kratki razredni sastanak. Taj model je prvi predložio Glasser kao vrijeme koje se svaki dan rezervira za to da učenici izraze viđenje o svemu što se tiče škole (Loeser, 2008. prema Watkins, 2005.). Kaže da takav model stvara osjećaj zajedništva gdje se dijeli vođenje, a razvija odgovornost.

Učitelj – uzor/model – učitelji svojim ponašanjem predstavljaju uzore za učenike.

Ugovori o ponašanju – učitelj sastavlja ugovor/dogovor o ponašanju kako bi osigurao direktnu procjenu i vrjednovanje. Moja iskustva u radu pokazuju kako je ovo privremena mjera koja vrlo često i nije učinkovita. Ova tehnika djeluje na mali postotak učenika. Praksa pokazuje kako vanjska motivacija ima tendenciju umanjivanja unutarnje. Naši pokušaji ekstrinzičnog potkrepljivanja djetetova primjerenog ponašanja i vanjske kontrole njegovog lošeg vladanja dugoročno ne uspijevaju u predmetnoj nastavi, dok je u razrednoj nastavi učinkovitija.

Tehnika paradoksa – je vrlo učinkovita u radu s učenicima agresivnog ponašanja. U situacijama kada dijete intenzivno ometa nastavu raznim upadicama, iznenada prekinemo nastavu i kažemo učeniku kako ima svega nekoliko minuta (2 – 3) da kaže sve što želi. Nakon toga kažemo mu kako smo mi poštivali njegovo vrijeme pa je sada red da on poštuje naše.

Tehnika ignoriranja nepoželjnih ponašanja – jedna je od tehnika koju je dobro koristiti u svakoj situaciji. Izbjegavamo prozivati dijete kad god je to moguće. Često pohvaljujemo pozitivna ponašanja. Dobro je na kraju sata porazgovarati s djetetom i osvrnuti se na njegovo ponašanje, reći što nam je smetalo i pitati ga što o tome želi reći.clip_image009[1]

Dvije najveće pogreške koje učitelji čine u uvježbavanju discipline:

  1. Previše pričaju,
  2. Pokazuju previše emocija.

 

Slika 4. Previše pričanja i objašnjavanja navodi djecu na još manju suradnju zato što ih iritira i zbunjuje.

Literatura

  1. Adelman, H. S. i Taylor, L. (2002): School counselors and school reform. Professional School Counseling. 5(4), 235-248.
  2. Chiu, L. H. i Tulley, M. (1997): Student preferences of teacher discipline styles. Journal of Instructional Psychology. 24(3), 168-175.
  3. Cowley, S. (2006): Tajne uspješnog rada u razredu. Zagreb. Školska knjiga.
  4. Emmer, E. T., Evertson, C. M. i Worsham, M. E. (2003): Classroom menagement for secondary teachers (6. izd.). Boston: Allyn and Bacon.
  5. Erwin, J. (2003): Giving Students What They Need. Educational Leadership. Sep 2003, Vol. 61 Issue 1, p19-23, from EBSCO online detabase Educatin Research Complete. http://search.ebscohost.com/login.aspx?direct=true&db=e0h&AN=11861306&lang=hr&site=ehost-live
  6. Glasser, W. (1990): The quality school – Managing students without coercion. New York: Harper and Row.
  7. Loeser, J. (2008): Classroom Management, EBSCO Research Startes. Pristupljeno 9. 2. 2009. http://search.ebscohost.com/login.aspx?direct=true&db=e0h&AN=25885062&lang=hr&site=ehost-live
  8. Manning, M. L. i Bucher, K. T. (2005): Classroom Management for Middle and Secondary Schools. Clearing House. Vol. 79 (1)1, p5-6. Pristupljeno 9. 2. 2009. http://search.ebscohost.com/login.aspx?direct=true&db=e0h&AN=18687734&lang=hr&site=ehost-live
  9. Marzano, R. J. (written with J. S. Marzano and Pickering, D. J.) (2003 b): Classroom Management That Works. Alexandria, VA: ASCD.
  10. Stage, S. A. i Quiroz, I. J.: A meta-analysis of interventions to decrease disruptive classroom behaviour in public education settings. School Psychology Review, 26(3), 333-368.
  11. Zarevski, P. (1998): Pobijedite sramežljivost, a djecu cijepite protiv nje. Jastrebarsko. Naklada Slap.
  12. Wang, M. C., Haertel, G. D. i Walberg, H. J. (1993): Toward a knowledge base for school learning. Review of Educational Research, 63 (3), 249-294.

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.