Može li bez interneta

srecko

Prva priča


Uvodno o medijima
. Mediji se u nastavi hrvatskoga jezika ne mogu preskočiti – temeljni razlog za to je što je jezik sam po sebi medij, prijenosnik poruke. Jezik je tvar od koje se grade poruke pa su njime izgrađena i književna djela. Rasprava se svakako mora voditi oko višedimenzionalnosti medijske matrice jer se medij može fizički opipati ako se poruka prenosi trodimenzionalno (npr. kiparskim radom), djelo se može čuti, vidjeti ili primati pomoću nekog drugog osjetilnog modusa komunikacije, a u tehnologijskomu se smislu razgovara o načinima i sredstvima posredovanja između pošiljatelja i primatelja, odnosno proizvodnje i konzumacije. U prvim ljudskim kulturama poruke su prenosili krik i gesta, kasnije je govor, odnosno usmenost, postao prenositeljem gotovo svih informacija, a sumerskim izumom pisma kotač znanosti i odgoja se zakotrljao kao mala grudica koja je vrlo brzo prerasla u lavinu.
Danas tu lavinu uistinu možemo prepoznati u internetnoj evoluciji1.
Kako god bilo, poruka2 se priređuje za recipijente, no nakon pojave interneta pitanja su postala sve složenija, a putovi prema odgovorima sve zamršeniji, maglovitiji i neprohodniji.
Internet je ogolio barem dva čovjekova pitanja: što sa slobodom i što uraditi s međuljudskim odnosima? Slobodan pristup mrežama, niska cijena kojom se plaćaju usluge i međudjelovanje između pošiljatelja i primatelja iskopali su dovoljno duboke rovove unutar kojih su se smjestili nepomirljivi protivnici. Protivnici interneta na prvo mjesto stavljaju stranice koje promiču netoleranciju, pornografiju, kršenje autorskih prava, nekritičko preuzimanje i plagiranje, nepismenost tekstova itd. U tomu smislu valja razumjeti i one glasove koji predlažu da bi na internetu valjalo uvesti neki oblik cenzure. Drugi, pak, mogućnost preuzimanja datoteka ubrajaju u dobre i korisne strane interneta, poboljšanje mogućnosti istraživačkog rada, razvijanje kreativnosti, samostalnosti i samopouzdanja te surađivanje radom u skupinama. Ova skupina misli kako se internet po svojoj biti ne može povezati s cenzurom i kako čovjek, pravom na izbor, zapravo uvjetuje i odgovara za vlastitu slobodu. Pripadam ovoj skupini pa ću u ovim tekstovima nastojati obrazložiti svoje stajalište3.

Tradicija uporabe tehničkih sredstava. Medij je jedna od pretpostavki ostvarivanja informacije i komunikacije. Ako netko ne govori, ne piše po papiru ili ne prenosi neku poruku drugim informacijskim kanalima, ona ne može doći do recipijenta te se komunikacija ne može ostvariti, a u školskoj praksi ne može se učiti jezik ili doživjeti estetska naslada. Kako je književnost i sredstvo i cilj odgoja, u školi i izvan nje, medijska potpora je oduvijek važna u ostvarivanju svrhe njezina postojanja. Piše se kako bi netko nešto pročitao ili čuo, razmislio i odredio se prema pročitanom, interpretirao književnu stvarnost i suprotstavio je prema evidentnom, prema nečemu što uistinu jest i što ne treba tumačiti. Zbog snage tumačenja i svega što tumačenje okružuje, književnost se još uvijek dobro drži kao sredstvo i cilj odgoja u školi. Mediji su joj pogodovali uvijek u „novijim/kasnijim“ vremenima jer su se ona mijenjala sociologijski i tehnologijski, djelujući i na tvar od koje je književnost nastajala (jezik), na razvoj stavova o društvenim odnosima i na načine recepcije. Tako se danas kazališna predstava još uvijek dobro drži, a ima snažnu konkurenciju u filmu (pa čak i nekim drugim oblicima izražavanja), no ipak je prisiljena drukčije komunicirati s gledateljstvom koje se sve više osjeća korisnicima usluga zabavne industrije. Kazalište je došlo u situaciju da, osim scenske obrade književnoga teksta, mora voditi računa i o drugim društvenim aspektima (društvenim i individualnim financijskim mogućnostima, slobodnomu vremenu potencijalnih gledatelja i njihovim potrebama za zabavom, a ne samo za estetskom ugodom). Zato kazalište postaje mjestom priređivanja visoke književnosti, ali i mjestom zabave i informiranja. Danas je sve važnije tko igra u kazalištu pa u nacionalnim kućama glavne uloge u važnim djelima dobivaju neuspješne pjevačice jer njihova pojava privlači gledatelje i tako kazalištu osigurava tržišni uspjeh. Umjetnost se počinje samoorganizirati prema novcu, a ne prema estetičkim ili odgojnim načelima.

Takva priča, srećom, ne vrijedi za školu. Roditelji ne bi dopustili da se netko poigrava sa srećom i uspjehom njihove djece pa je škola mjesto koje s civilizacijskim i tehnologijskim inovacijama lakše izlazi na kraj i rabi ih na dovoljno dobar način. Osobno je računalo vrlo brzo zamijenilo pisaći stroj, fotografski studio, slikarski atelje, kasetofon, televizor, grafoskop, sva nekadašnja skupa nastavna sredstva koja su se ljubomorno čuvala i koja su se sve donedavno nalazila samo u nekim nastavničkim kabinetima.


1. Više se može pročitati u knjizi Manuela Castellsa: Uspon umreženog društva, Zagreb, 2000.

2. Jedna od suvremenih teorija medija koja obrađuje ključne pojmove: medij, poruka, društvo, umjetnost, recepcija, može se pročitati u knjizi Marshalla McLuhana: The Medium is the Message (1967.). i Understanding Media (1964.).

3. Usp. Listeš, Srećko, Eseji o književnosti i oko nje, Zagreb, 2007.