Djeca na internetu – kako ih zaštititi

Internet je djeci savršeno mjesto za istraživanje. Kao i u stvarnome svijetu, u njemu se ponekad zlo blisko susreće s dobrim. Izloženost neprimjerenim sadržajima i opasni susreti opasnosti su koje ne treba podcjenjivati. Danas se tijela Državne uprave i velike tvrtke sve bolje organiziraju kako bi se mogle suočiti s njima. Analiza opasnosti i rješenja.
ISTRAŽIVANJE: JEAN RANDON

 

 

clip_image001

„Superlulu, 13 godina, traži nove prijatelje.“ Na slici se nazire lice muškarca s trodnevnom bradom, stisnutih usta, skriveno pod maskom djeteta praznih očiju. Tko god je prije nekoliko godina vidio uznemirujuću kampanju udruge Action Innocence (Akcija nevinost), još je se uvijek sjeća. Jer, kad pokrenemo pitanje zaštite djece na internetu, često iz kolektivnog pamćenja izroni utvara seksualnog grabežljivca kako vreba ispred svog računala. I to ne bez razloga. Brojna su spajanja na pedofilsko-pornografske stranice – u 2007. godini norveška je policija zabilježila više od 5 milijuna pokušaja spajanja na takvu vrstu stranica – što pokazuje da je opasnost vrlo stvarna.
To je, uostalom, prva opasnost koja je izazvala reakciju tijela Državne uprave. U Rosny-sous-Boisu (departman Ile-de-France) „cyberpatrole“ nacionalne žandarmerije su na oprezu od 1998. godine. Od 18 članova jedinice za borbu protiv cyberkriminala, sedam ih je posvećeno isključivo lovu na pedofile. Prošle godine njihov je rad doveo do pokretanja više od 500 kaznenih postupaka.

U devet od deset slučajeva žandarmerija na kraju otkrije odgovorne za distribuciju pornografskih fotografija.

Stranice na crnoj listi

No, velik broj pedofila ne zadovoljava se razmjenom fotografija i videozapisa, već nastoje stupiti u kontakt s maloljetnicima, koristeći brojne društvene mreže koje ovi revno posjećuju.

clip_image002Način rada: „Pretvaraju se da su također djeca – to se naziva „grooming" ili prijete na način „ja sam gusar i uništit ću tvoje računalo ne učiniš li to ili to“, objašnjava Alain Permingeat, jedan od voditelja Jedinice za borbu protiv cyberkriminala. Djelatnici žandarmerije u Rosny-sous-Boisu nestrpljivo čekaju početak primjene zakona izglasanog u ožujku 2007. godine koji će im omogućiti postavljanje zamki pedofilima pretvarajući se da su maloljetni.

Suočena s takvom prijetnjom, tijela Državne uprave su se mobilizirala. Prvi cilj: onemogućiti pristup pedofilsko-pornografskim stranicama. Takve su stranice često stvorene u inozemstvu, u državama u kojima kontrola ili ne postoji ili nitko o njima ne vodi brigu te im se danas iz Francuske može slobodno pristupiti. Ali, ne zadugo. Michèle Alliot-Marie, ministrica unutarnjih poslova, objavila je da će se početkom lipnja potpisati sporazum s davateljima internetskih usluga. Država će davateljima internetskih usluga ispostaviti „crnu listu“, a oni će biti zaduženi za blokiranje pristupa stranicama na toj listi kao što rade sa stranicama koje promiču rasizam, terorizam ili korištenje droga. Nešto slično već postoji u Norveškoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i Italiji. Ako se rasprave o nekim točkama i oduže, posebno o točki vezanoj za pravo predstavnika civilnog društva na uvid u „crnu listu“, sporazum bi trebao zaživjeti krajem 2008. godine.

Još jedan cilj novih mjera koje predviđaju tijela Državne uprave, jesu urednici stranica „pro-ana", tj. stranica koje populariziraju anoreksiju, koje bi uskoro trebale podlijegati prekršajnom gonjenju. Ako prijedlog zakona o kojemu se trenutačno raspravlja u Parlamentu bude usvojen, inozemne pro-ana stranice doći će na crnu listu Ministarstva.

Sve napredniji softveri za filtriranje

Uz jednostavnu zabranu pristupa stranicama s kažnjivim, odnosno kriminalnim sadržajem, konačno je sve raširenija postala i upotreba softvera za roditeljski nadzor. Ti programi omogućuju filtriranje pristupa internetu sa svakog računala, telefona ili konzole za videoigre te onemogućuju pretraživanje podataka koji bi mogli biti uznemirujući za djecu ili adolescente (seks, rasizam, nasilje itd.). Neki softveri također onemogućuju mladim korisnicima davanje bilo kakvih osobnih podataka (adrese elektroničke pošte, broja telefona, adrese) i zabranjuju sve bankovne transakcije.
Početkom ovog stoljeća, kada su se tek pojavili, takvi su programi bili izloženi kritikama te su tada isključivo tražili određene ključne riječi dok su danas izuzetno napredni. Tadašnji rudimentarni način pretraživanja često je donosio besmislene rezultate, onemogućujući, na primjer, pristup stranicama posvećenima raku dojke ili kontracepciji. Danas većina softvera za roditeljski nadzor ne traži samo ključne riječi, nego ima mogućnost provedbe opće analize strukture određene stranice (prijelom, veze koje upućuju na stranice koje mogu uzrokovati probleme, font itd.). Učinkovitije odjeljuju kukolj od žita i u najvećoj mogućoj mjeri nastoje izbjeći „prekomjerno blokiranje“.

Neke tražilice također mogu izravno analizirati ne samo tekst, nego i slike te mogu, na primjer, odrediti nalazi li se na nekoj stranici prevelika količina ljudske kože što upućuje da je riječ o stranici "za odrasle".
Naposljetku, da bi se dječje istraživanje interneta učinilo još sigurnijim, postoje sustavi „bijelih listi“ koji omogućuju ograničavanje pristupa na unaprijed određenu listu stranica. To je neka vrsta virtualnog i potpuno sigurnog dječjeg vrtića.

Napredak je osjetan, vjerujemo li usporednim testovima koje je Državno tajništvo zaduženo za obitelj u lipnju predočilo javnosti. Pouzdanost filtriranja pornografskih stranica iznosi 80%, a stranica koje nude novčane dobitke 90%. Što se tiče stranica s nasilnim ili rasističkim sadržajima kao i stranicama koje potiču konzumaciju droge, postotak uspješnosti filtriranja kreće se između 50 i 60% dok se 2006. godine kretao između 20 i 30%. Davatelji internetskih usluga su povlašteni distributeri softvera za roditeljski nadzor, a od 2006. godine moraju besplatno svim pretplatnicima isporučivati program za filtriranje. Odlučna da kvaliteta softvera bude mjerilo izbora, Državna je uprava objavila rang-listu koju će distributeri uskoro morati javno istaknuti. Na čelu je softver Numéricable (postotak uspješnosti filtriranja dostiže 88%, uzete su u obzir sve kategorije stranica), slijede Free, Alice, Orange, SFR, Télé 2, Neuf. Na posljednjem je mjestu Darty s postotkom uspješnosti filtriranja od 75%.

Roditelji, slaba karika pri zaštiti

Alati za nadzor koji se nude roditeljima također postaju sve napredniji. U sustavu Windows Vista ili na igraćoj konzoli Xbox moguće je točno odrediti vrijeme tijekom kojeg dijete može biti povezano s internetom ili koje softvere može ili ne može koristiti. Moguće je, također, izraditi detaljno izvješće o djetetovim aktivnostima, tj. o tome kakve je razgovore vodilo na chatu.

U Live Messengeru (nekadašnji MSN Messenger), programu za dopisivanje za kojim su mladi poludjeli (3 milijuna djece mlađe od 18 godina koristi ga svaki mjesec), roditelji mogu provjeravati i procjenjivati nove kontakte svoje djece, kakvo god da računalo ili mobilni telefon koriste.
Riječ je o nužnim mjerama opreza. Državna tajnica Nadine Morano, koja se posvetila zaštiti djece na internetu, navodi: „90% djece kaže da je već vidjelo nasilne i ponižavajuće slike!“ To upozorenje podupire iskustvo koje ima voditelj odreda Alain Permingeat: „Ako roditelji ne vode brigu kakve forume posjećuje dijete, prije ili kasnije doći će u kontakt s pedofilom." Stručnjaci su jednoglasni da su softveri za roditeljski nadzor neophodni. Osim toga, njihova se kvaliteta neprestano poboljšava i roditelje treba samo uvjeriti da se njima služe, a tu još ima mnogo posla.
Jer, čini se da su danas roditelji slaba karika. Slaba svijest o postojanju rizika, nepoznavanje onoga što njihova djeca rade na internetu itd. – najveći broj roditelja još uvijek muku muči sa spoznajom da je mreža javni prostor u kojem njihova djeca susreću i dobro i zlo.

Sophie Jehel, sociologinja i stručnjakinja za informacijske i komunikacijske tehnologije, smatra da „ne smijemo zaboraviti da većina roditelja, pogotovo oni iz siromašnijih sredina, djeci ne daje gotovo nikakve savjete".
Autorica istraživanja za Međudruštvenu zajednicu Djeca i mediji (Collectif interassociatif Enfance et Média), utvrđujući stav roditelja o softveru za filtriranje, donosi ozbiljan zaključak: „Prema djeci, a naročito adolescentima, roditelji imaju dvostruke kriterije: s jedne strane kažu da radije imaju povjerenja u svoje dijete – ne provjeravaju redovito što im dijete radi – umjesto da „prebace teret“ na softver koji bi to radio umjesto njih. No, s druge strane, kad im djeca priznaju da su se susrela s uznemirujućim sadržajem, mnogo roditelja zaključuje „da su si sami krivi“.

Sukladno anketi koju je 2007. godine objavila Sophie Jehel, 72% roditelja dopušta djeci samostalan pristup internetu. Samo je 39% odgovorilo da je instaliralo softver za nadzor dok je 96% roditelja odgovorilo da je čulo za takav softver!

clip_image004

Yves Laborey, voditelj projekta pri međuministarskom Povjerenstvu za upotrebu interneta, ovako sažima problem: „Za većinu roditelja je stvaranje različitih profila u njihovom sustavu zabrana potpuno nepoznat teren. To je prva opasnost koja šteti poruci o koristi roditeljskih filtara. S obzirom na to da ne žele ili ne znaju upotrebljavati različite profile, mnogo odraslih na softvere za roditeljski nadzor gleda kao na kočnicu pri vlastitom istraživanju na internetu. Trenutačno je izravna posljedica toga“, nastavlja, „potpuni nedostatak upozorenja.“ Taj stručnjak Ministarstva znanosti i obrazovanja smatra da „djeca ne bi nikada smjela biti sama na internetu, bez prethodno poduzetih mjera sigurnosti.

U Nacionalnom udruženju za obitelj (Union nationale des associations familiales), Olivier Gérard, koordinator za informacijske i komunikacijske tehnologije, ocjenjuje neophodne mjere sigurnosti: „Otprilike svaki četvrti roditelj smatra da treba dati prednost informiranju i davanju povjerenja u odnosu na sredstva nadzora: suprotno tome, većina ostalih procjenjuje da je instaliranje softvera za nadzor dovoljno za potpunu zaštitu tijekom surfanja internetom. Mi u Udruženju smatramo da se oba pristupa – alati i oprez roditelja – međusobno nadopunjuju i naivno je misliti da je dovoljan samo jedan od njih.“ Oprez roditelja je tim važniji što je dijete mlađe.

Sophie Jehel ovako zaključuje svoje istraživanje o softverima za roditeljski nadzor: „Možemo se pitati je li uputno ostaviti osmogodišnje dijete samo na internetu, uz roditeljski nadzor ili bez njega? U toj je dobi sposobnost djeteta da se samostalno kreće kroz taj medij vrlo slaba, a opasnosti beskonačne.“

Da bi nešto pokrenuli, tvrtke, različite udruge i tijela Državne uprave udvostručuju napore koje ulažu u povećanje osjetljivosti na navedeni problem. Vlada računa da će za Božić pokrenuti veliku informativnu kampanju čiji će cilj biti prvenstveno roditelji. „Potrebna im je pomoć kako bi nadoknadili zaostatak“, navodi Nadine Morano.

Roditelji su vrlo često uvjereni da su tehnički nekompetentni te odustaju od korištenja softvera za filtriranje koji su zapravo vrlo jednostavni za instalaciju. To uvjerenje dovodi do besmislenih situacija: često se, na primjer, događa da otac ili majka zatraže od djeteta da samo instalira softver za nadzor pa čak i da nedopušteno skida glazbu s interneta.

Od djeteta žrtve do djeteta krivca

clip_image005
Roditelji koje su djeca nadmašila, ali i roditelji koji su nevino puni povjerenja. „Više od 40% roditelja ne zna da njihova djeca pišu blog“, kaže Nadine Morano. To je vrlo nezgodno, tim više što, u ovome slučaju, maloljetne osobe mogu vrlo lako od potencijalne žrtve postati krivci. Uvrede profesorima, postavljanje fotografija prijatelja u neugodnim situacijama, anonimna prokazivanja: od srednjoškolskih šala do ozbiljnijih prijestupa, mladi autori na internetu često uopće ne mogu pojmiti što je dozvoljeno a što nije. Ideja da prijateljevu sliku ne bi trebalo stavljati na internet bez njegovog pristanka im je, na primjer, potpuno strana. Da bi se suočili s opasnostima „lošeg ponašanja“ koje uzrokuje eksplozija pisanja blogova, tu i tamo se u srednjim školama i gimnazijama pokrene inicijativa za senzibiliziranje učenika.
Ovdje više nije riječ o samom pitanju nadzora. Sophie Jehel ističe: „Kultura služenja internetom mora napredovati, a svi sudionici moraju imati didaktičku ulogu.“ Ukratko, u to se mora uključiti cijeli obrazovni lanac.

A što je s mobilnim telefonima?

clip_image006
Kontrola pristupa internetu putem mobitela je jednostavna. Kad prodaju telefon koji je namijenjen maloljetnoj osobi, prodavači moraju roditeljima novog pretplatnika predložiti postavljanje roditeljske kontrole.
Čim je ona instalirana, pristup internetu ograničen je na nekoliko desetaka stranica s kojima je operater sklopio komercijalni ugovor. Nije moguće pristupiti ostatku mreže, a pogotovo stranicama koje omogućuju kontakte.
Malim vragolanima nije lako zaobići zabranu. Operateri su nedavno postrožili pravila za skidanje blokade i postupak se obavlja samo uz pismeni pristanak roditelja, čija se vjerodostojnost odmah provjerava.

KLJUČNE BROJKE

  • 72% roditelja dopušta djeci da sama surfaju internetom.
  • Više od 40% roditelja čija djeca pišu blog za to ne znaju.
  • 96% roditelja zna da postoje softveri za roditeljski nadzor.
  • 39% roditelja se njima služi.
    IZVORI: MÉDIAMÉTRIE, MINISTARSTVO OBITELJI, MEĐUDRUŠTVENA ZAJEDNICA ZA OBITELJ I MEDIJE

Korisne stranice

Sve slike © Laurent Bazart
Originalni članak dostupan je na adresi: http://www.regardssurlenumerique.fr/dossier-enfants-du-net-2.aspx

Oglasi

O autoru Pogled kroz prozor

Digitalni časopis za obrazovne stručnjake, pišu ga učitelji i nastavnici.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.