Razgovor s doc. dr. sc. Natašom Hoić-Božić

prva-darko OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Darko Jureković razgovarao je s dr. sc. Natašom Hoić-Božić, docenticom na Odjelu za informatiku Sveučilišta u Rijeci o e-learningu u hrvatskom školstvu.

 

Pitanje: E-learning je već duže vrijeme prisutan u visokome školstvu, koriste ga i nastavnici i studenti. U osnovnom i srednjem školstvu prihvaćanje ovakvog načina poučavanja je teže i pravda se činjenicom da je i način poučavanja drugačiji nego u visokome školstvu i da traži puno više frontalne nastave.
U kolikoj je mjeri točna ta predodžba o razlici e-learninga u osnovnom i srednjem školstvu u odnosu na visoko?

  • Mogu reći da je djelomično točna. Međutim, ukoliko krenemo od pretpostavke da se, ne samo u osnovnim i srednjim školama, već i u visokome školstvu treba koristiti mješoviti model e-obrazovanja, a ne u potpunosti online, tada se, u svakom slučaju, mora i može započeti s uvođenjem takvog modela e-learninga i u škole. Pri tome se omjer online i f2f dijela (dijela uživo) može prilagođavati specifičnostima okruženja pa se u školama e-learning može uvoditi u nekom manjem omjeru, pogotovo u početku. Ovo značajno ovisi o uzrastu učenika, ali i o tome koliko se nastavnici u danom trenutku mogu posvetiti e-learningu.
    U svakom slučaju, treba započeti barem „malim koracima“, tj. probati u manjoj mjeri te onda vidjeti može li se ići i na veći omjer online dijela nastave u odnosu na klasičnu frontalnu nastavu ili pak ustvrditi da je za konkretni nastavni predmet, njegove obrazovne ishode i za konkretne učenike bolje da se veći dio nastave izvodi na klasičan način.
    Dakle, u školama ipak treba započeti s e-learningom te osmisliti cijeli proces mješovitog učenja tako da ga učenici dožive na pravi način, da nemaju samo tradicionalnu frontalnu nastavu, nego i nešto novo jer smo u brojnim primjerima vidjeli da učenici vole da ih se aktivnije uključi u nastavu uz pomoć IKT-a, umjesto da samo slušaju predavanja nastavnika.

 

Pitanje: U E-learning akademiji imali ste prilike biti mentor nastavnicima s visokih učilišta i nastavnicima iz osnovnih i srednjih škola. Možete li navesti njihove sličnosti i razlike u percepciji i očekivanjima od e-learninga?

  • U prvom redu, nastavnici s visokih učilišta većinom se ne trebaju brinuti oko opremljenosti svojih ustanova s IKT-om te oko podrške koju će dobiti oko njezina korištenja. Također su i studenti samostalniji u korištenju tehnologije.
    Nastavnici iz osnovnih i srednjih škola bili su dosta opterećeni time što u samim školama nisu imali tehničku podršku. Brinulo ih je i kako će njihovi učenici prihvatiti e-learning jer su manje samostalni u učenju i korištenju IKT-a od studenata.
    Sada se situacija u školama popravlja jer je podrška osigurana putem CARNeta kao što je to u početku bilo za visoka učilišta. Dobar primjer je i Carnetov LMS te Portal za škole s različitim sadržajima namijenjenim nastavnicima. Time se nadomješta još jedna prednost koju su na početku imali visokoškolski nastavnici: dostupnost već postojećih obrazovnih sadržaja.
    Ne mogu istaknuti nikakvu bitnu razliku između kvalitete samih polaznika. Jednako uspješni bili su nastavnici i iz jednog i iz drugog okruženja. Jedino mi se čini da su nastavnici na fakultetima ipak nešto samostalniji i slobodniji u svojim očekivanjima od e-learninga, vjerojatno zahvaljujući i tzv. „akademskoj slobodi“ koja im dozvoljava lakše uvođenje novina u svoje predmete, od sadržaja i metoda do tehnologija.

 

Pitanje: Na koji bi se način nastavnici u osnovnim i srednjim školama mogli potaknuti na aktivnije uključivanje u procese proizvodnje obrazovnih sadržaja vezanih uz e-learning?

  • Prvenstveno putem raznih projekata. Mislim da danas ima dosta primjera takvih projekata upravo za osnovne i srednje škole. Jedan od njih je i natjecanje „Primjena računala u obrazovanju“.

 

Pitanje: Kako potaknuti učitelje da primijene takve sadržaje?

  • Danas zaista ima već dosta sadržaja, već sam spomenula primjer Portala za škole čije sadržaje mnogi nastavnici već i koriste te ih pokazuju svojim učenicima i preporučuju kao izvor literature.
    Kako potaknuti one ostale? To najviše ovisi o samim osobama; mislim da će, u cjelini gledano, to ipak lakše učiniti mlađi nastavnici vični korištenju računala, nego oni stariji koji se ranije nisu imali puno prilike susresti s IKT-om.
    Također bi bilo važno da budući nastavnici za vrijeme studija nauče što je e-learning i kako ga koristiti jer će im tada biti uobičajeno da ga jednoga dana i primjene u školama. Primjerice, takav pristup imam u okviru kolegija „Metodika nastave informatike“ koji predajem studentima – budućim profesorima informatike u školama. Osim s klasičnom nastavom informatike, upoznaju se s e-learningom, a samostalno izrađuju i sadržaje za e-učenje (coursware). Nastava se odvija prema mješovitom modelu e-learninga. Naime, ukoliko se studente želi podučavati o e-learningu, nema smisla to činiti tako da se stane pred njih i ispredaje definicija e-learninga ili priča kako se radi coursware – treba im dozvoliti da to sami isprobaju.
    I svi ostali studenti koji žele postati profesori, trebali bi za vrijeme studija isprobati e-learning i naučiti što je to. Ako se s e-learningom susretnu već na studijima, vjerujem da će ga, kad se zaposle u školama, puno lakše prihvatiti te se tada više neće pitati kako ga primijeniti, njima će to biti normalno i prirodno kao i klasična nastava.
    Sadašnje bi se nastavnike u školama na primjenu e-learninga moglo potaknuti i tako da se dodatni trud koji nastavnik uloži u e-learning vrednuje na odgovarajući način. Nije vremenski isto izvede li nastavnik školski sat o nekoj temi u 45 minuta pričajući i pišući po ploči ili umjesto toga organizira diskusiju u forumu koju cijeli tjedan treba moderirati, odnosno poticati i voditi učenike u iznošenju njihovih ideja o nastavnoj temi koju uče.
    Rad nastavnika na primjeni e-learninga trebao bi se vrednovati i uključivanjem u nastavnu normu, tj. određivanjem broja sati koje nastavnik tjedno mora odraditi. Ukoliko koristi e-learning, broj sati klasične nastave trebao bi se smanjiti. Međutim, ovo je problem koji još uvijek nije riješen niti u visokoškolskom obrazovanju.

 

Pitanje: Kako su vaši studenti prihvatili vaš kolegij?

  • Većina studenata je jako dobro prihvatila e-learning model za kolegij. Sve im se dopalo: da ne moraju svaki ponedjeljak doći ujutro u 8 sati na nastavu, da su im sadržaji za učenje pripremljeni u LMS-u, uključujući i testove za samoprovjeru znanja, da razmišljanja razmjenjuju međusobno i s nastavnikom u diskusijama u forumu te da surađuju na projektnom zadatku i rade u grupama na izradi zajedničkog projekta.
    Kako su studenti budući nastavnici informatike, u grupnom radu su kao projekt razvijali tzv. coursware, odnosno hipermedijsku mrežnu prezentaciju za učenje. Pri tome su, kao informatičari, koristili svoja znanja programiranja i mrežnog dizajna, izrade mrežnih stranica te kao novinu – instrukcijski dizajn.
    Da su studenti zaista bili zadovoljni, potvrdile su i ankete koje sam provela nakon izvođenja nastave. Bilo je vrlo malo onih koji su izrazili negativno mišljenje o novom načinu izvođenja nastave, uglavnom su to bili student koji više vole raditi sami nego u grupi ili više vole da im nastavnik osobno tumači sadržaje umjesto da ih čitaju putem LMS-a.
    I ja sam jako zadovoljna rezultatima koje su studenti postigli.

 

Pitanje: Koristite li rasprave u kolegiju? Je li studente teško potaknuti na sudjelovanje?

  • Rasprave u forumu se boduju i jedan su od elemenata za donošenje konačne ocjene iz kolegija.
    Moram reći da je neke studente bilo teško potaknuti na sudjelovanje, ali ne zbog toga što su im diskusije nezanimljive ili ne vole međusobno raspravljati, već iz drugih razloga. Studenti su navikli na neformalne forume gdje diskutiraju anonimno o svakakvim temama, a ovdje su morali pod svojim punim imenom i prezimenom (doduše u zatvorenom forumu koji vide samo studenti određene studijske grupe i nastavnici kao moderatori) diskutirati korištenjem formalnog stila pisanja o točno određenoj temi koju je zadao nastavnik i koja je vezana uz sadržaje koje uče. Ponekad se na samom početku nisu dovoljno oslobodili te je i diskusija zapinjala.
    Također je, prema komentarima studenata, jedan od razloga nesudjelovanja bila prevelika opterećenost brojem kolegija koje su paralelno slušali u semestru te nemogućnost da se u potpunosti posvete svim obavezama u ovom kolegiju. Kako diskusija ipak nije donosila puno bodova, neki su studenti procijenili da će i nesudjelovanjem u njoj prikupiti dovoljno bodova iz drugih elemenata vrednovanja za ocjenu koju žele postići. Treba napomenuti da su se ostali kolegiji izvodili na klasični način te da su se na njima studenti viđali uživo. Moguće je da bi diskusije bile življe da je bila riječ o studentima koji zaista surađuju isključivo na daljinu. Dokaz tome su i jako zanimljive diskusije koje su se odvijale u onim periodima kada nije bilo nastave, primjerice u veljači za vrijeme ispitnih rokova.

 

Pitanje: Simuliraju li neki kolegiji situaciju u učionici? Jesu li studenti tad u ulogama budućih nastavnika i objašnjavaju li svojim kolegama zadane teme?

  • Na dijelu kolegiju „Metodika nastave informatike“ na satu se simulira predavanje uz pomoć PowerPoint prezentacije i interneta, ali o klasičnim nastavnim temama koje se predaju na satu informatike u školama.
    Međutim, u okviru novog kolegija „Primjena hipermedije u obrazovanju“ na diplomskom studiju informatike, studenti imaju zadatak da za svoje seminare odaberu neku od metoda u online okruženju i da ju prezentiraju svojim kolegama. Konkretno, ove godine su si međusobno prezentirali različite Web 2.0 alate uz preporuke kako ih primijeniti u obrazovanju.

 

Pitanje: I na kraju, kako biste saželi vrijednosti te osobnu i profesionalnu korist koju nastavnici mogu imati od uvođenja e-learninga?

  • Možemo krenuti od toga da nastavnici postavljene ciljeve učenja mogu uspješnije realizirati ukoliko ne koriste samo tradicionalne metode, nego uvedu i nešto novo, dakle e-learning. Njihovi učenici će biti zadovoljniji, a tada i uspješniji u učenju. Svaki nastavnik mora biti svjestan da se današnja djeca mijenjaju, sve više su „digitalni urođenici“ te ih trebaju pokušati pratiti u primjeni tehnologije. Uskoro više neće biti moguće isključivo s kredom u ruci stajati pred učenicima i pisati po ploči.
    Prednost bi bila i osobno zadovoljstvo nastavnika ako su učenici postigli bolje rezultate i ako su zadovoljniji i motiviraniji za predmet.
    Isto tako, nastavnicima bi od koristi bilo i kada bi se počeo vrednovati trud koji ulažu u e-learning te smanjio klasični broj sati nastave čime bi dobili više vremena i za pripremu i za izvođenje e-learninga.
    Pomogli bi i zajednički skupovi za usavršavanje gdje bi se mogli družiti s ostalim kolegama i razmjenjivati iskustva te razni projekti kao i financijske nagrade za uspješnu primjenu e-learninga u nastavi.
    Uvijek se, dakle, može gledati i intrinzična i ekstrinzična motivacija nastavnika. Intrinzičnu svatko može postići i sam ukoliko se potrudi, no za ostale spomenute elemente nužna je pomoć, primjerice ravnatelja, Ministarstva…